Mještani Male i Velike Daljegošte, kojih je sve zajedno ni dvadeset u selima, vrijedne su žene i poneki muškarac, koji svojim rukama siju, žanju, proizvode. da bi sve njihove probleme riješila jedna mala hladnjača za otkup voća i povrća. Ako može, državo, jedna hladnjača mala, za ljude koji žive pedeset kilometara od Potočara. Prošla su slikanja i vrijeme riječi suosjećanja početkom jula
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Više od sat vremena vozimo se od Bratunca pored Drine.
Nakon prolaska uskom cestom, ukazuje nam se džamija koja je orijentir i putokaz da je vrijeme za skretanje prema Daljegošti. Selo je to koje pripada Srebrenici, ali od grada udaljeno oko pedeset kilometara. Uskom cestom, šumskim predjelom penjemo se prema Maloj Daljegošti. Put je opasan za vožnju, uzak, strm i pun opasnih krivina. Putokazi su ručno pravljeni, nailazimo i na takozvani „Koridor Vc“. Zamišljam da je ovdje tokom zimskih mjeseci nemoguće voziti, a pješice predaleko za otići bilo gdje.
I tek tada srećemo prvog čovjeka, kolegi pokazuje gdje da parkira vozilo. Dočekuju nas mještani naselja. Tu upoznajem Mevlidu Mehanović, ona je predsjednica Udruženja žena povratnica Podrinjka Srebrenica. Živi u Maloj Daljegošti, kaže da ih ima trinaest u naselju. Uglavnom žive od poljoprivrede, stočarstva i pčelarstva. Žene u srebreničkim naseljima udružuju se kako bi jedna drugoj bile od pomoći i podržale jedna drugu u ovom najistočnijem dijelu zemlje, odakle Sarajevo i Tuzla izgledaju tako daleko.
Proizvode džemove, med, siju različite poljoprivredne kulture, ali siguran plasman nemaju. Sarađuju sa nekoliko organizacija, povremeno posjećuju sajmove i na taj način prezentiraju svoj rad i proizvode. Iz Mevlidine priče imam utisak da je ovdje sretna i da nema ambiciju otići u veću zajednicu. Njen život je ovdje, daleko od gradova u brdima bosanskim koja svojom visinom nadilaze i poneki oblak.
Jedna porodica u selu
Ime sugeriše da bi kada pređemo brdo mogli doći u naselje u kome živi više ljudi. Međutim, saznajemo da u Velikoj Daljegošti živi samo jedna porodica. Domaćin Ševal Hodžić sa suprugom i kćerkama je jedini koji brine o cijelom selu. Čisti dvorišta, održava kuće raseljenih komšija, brine o održavanju ceste sve do prvog susjednog sela koje je kilometrima udaljeno. Njegove kćerke Amra i Samra idu redovno u školu. Žive u internatu u Potočarima, imaju osamnaest i četrnaest godina.
U centru sela sjedim pod orahom na travi i razmišljam o životu djevojčica Amre i Samre. Divim se njihovim roditeljima, ali kao dijete koje je raslo na selu i od poljoprivrede bojim se za njihovu budućnost u zemlji gdje rezultati i moralne vrijednosti nisu bitne. Bilo bi važno da studiraju jer šta bi radile ovdje?
Hodam dalje selom, danas je mnogo ljudi. Jednom godišnje okupljaju se kako bi odali počast ubijenim u genocidu u Srebrenici. Džemat je zajednica koja ih okuplja. Pored Ševala i njegove porodice koji brine da sve bude čisto i uredno, Muamer Nekić čovjek koji brine o logističkoj i tehničkoj podršci svim radovima ovdje. Prije četrnaest godina izgradio je sa rođacima i komšijama džamiju. Nisu imali ničiju podršku. Svojim sredstvima i rukama su uzidali svaki kamen.
Muamer živi u Njemačkoj. U Veliku Daljegoštu dolazi često. Godišnje okuplja komšije kako bi ih podsjetio na važnost dolaska ovdje, na važnost čuvanja kućnog praga i korijena.
Među Daljegoštanima vidim nove generacije. Tinejdžere, mlade momke i djevojke. Oni ne znaju kako se ovdje prije živjelo, baš kao i ja. Pripadamo generaciji koja ne zna kako su izgledale kuće od šepera i blata. Tek vidimo tragove da ih je ovdje bilo. Pored njih ljudi koji potiču iz ovog kraja i žive širom Bosne i Hercegovine i Evrope, izgradili su nove i lijepe kuće, ali u njih ne dolaze, tek jednom godišnje, nekoliko dana.
Nerminova majka Saliha
Stalni stanovnik područja Dobraka i Daljegošte je mladi efendija Dževad Orić iz Potočara. Još prije tri godine mi je ispričao da nigdje drugo nije htio raditi svoj posao osim ovdje jer za njega je njegova Srebrenica, njegov Dobrak temelj Bosne i Hercegovine. Ovdje me upoznao i sa ponosnom majkom Salihom. Spomenik njenom Rami koji je dozivao sina Nermina gledate svaki dan u parku ubijene djece Sarajeva.
Saliha živi baš ovdje, a efendija joj dođe poput sina. Pored imamskog posla, Dževad sa komšijama koji su uglavnom starije životne dobi radi poljoprivredne poslove, uči od njih o životu i bitkama koje će biti za koji dan kada zvanično postane oženjen čovjek. Ne brine ga mnogo budućnost ovdje jer siguran je u ono što je izabrao. Vole i ovi ljudi njega, posebno stalni stanovnici. Brige i muke dijele s njim.
Hladnjača za otkup voća i povrća
Sve njih sam pitala, šta je za njih održivi povratak? Kako ovdje da prežive Mevlida i njene prijateljice, Ševal i njegove djevojčice? Nema privrede, poljoprivredne proizvode nemaju gdje plasirati, državne institucije ne znaju da postoje. Niko od njih ne traži ništa, osim malo podrške.
U i oko Srebrenica bilo je mnogo planova i projekata, ali… Od nekadašnje najrazvijenije lo…
Mevlida mi priča da bi sve njihove probleme riješila jedna mala hladnjača za otkup voća i povrća. Pomogla bi mnogim porodicama u obezbjeđenju egzistencijalih uslova za života.
Ako može, državo, jedna hladnjača mala, za ljude koji žive pedeset kilometara od Potočara. Prošla su slikanja i vrijeme riječi suosjećanja početkom jula. Ovdje život za ljude koji su tokom cijele godine teče dalje, ali neće teći ako ne podržite djevojčice poput Amre i Samre, ako Muamer i dalje sam bude razlog zbog koga se okupljaju mlade generacije, ako Srebrenica bude samo godišnjica, a ne misija u kojoj moramo istrajati kako bi ovi hrabri ljudi ovdje preživjeli.