Sekularizacija se može pobliže odrediti kao postupno slabljenje i onda nestajanje javnog utjecaja eklezijalnih ustanova na društveno ponašanje i mišljenje ljudi. Je li to dobro ili loše?
Čim je Branimir (na proljeće godine 879.) postao banom dalmatinske Hrvatske, pisao je povjesničar Rudolf Horvat, odmah prekida svaku vezu s Carigradom. U to se vrijeme u Hrvatskoj nalazio neki svećenik Ivan (iz Mletaka), koji bijaše papin poslanik u Bugarskoj i u Velikoj Moravskoj. Po tome Ivanu pošalje ban Branimir u Rim pismo, kojim papi javlja, da se zajedno s narodom hrvatskim opet vraća ”u krilo crkve katoličke”. Istodobno, razumije se, prestaje Branimir biti vazalom carstva bizantinskoga. Car Vazilije niti ne kuša da obnovi vrhovnu svoju vlast nad dalmatinskom Hrvatskom…
Kako sam priznaje, papa Ivan VIII. ”veoma se uzradovao” kad je primio pismo Branimirovo. Kad je Papa na dan uzašašća Gospodnjega (21. svibnja 879.) kod oltara sv. Petra u Rimu služio svečanu službu Božju, zamoli od Boga blagoslov i sreću državi, banu i narodu hrvatskomu.
Knezu pak Branimiru šalje Papa 7. lipnja 879. posebno pismo (od tada je, eto, prošlo točno 1.142 godine), u kojemu izražava svoju radost, što se u krilo Rimske Crkve vraća njegov ”dragi sin Branimir”. Uvriježeno je da tim činom počinje priznanje ”suverenosti hrvatske države”, pak se ovaj datum obilježava i kao dan hrvatske diplomacije (super nam je diplomacija kada ministar zapišava Hercegovinu gdje ulazi kao da je njegova provincija, u Stolac, na primjer).
Anyway, Papa šalje Branimiru blagoslov svetih apostola Petra i Pavla, koji ga brane ”od vidljivih i nevidljivih neprijatelja”. Istoga dana, 7. lipnja 879., upravlja Papa također poslanicu ”svima časnim svećenicima i čitavomu narodu” hrvatskomu. Papa ih pod okrilje svoje ”prima raširenim rukama i očinskom ljubavlju”. Podjedno im obećaje vječnu sklonost, ako ”ovu namjeru i zavjet svoj iskreno uzdrže do kraja”.
I pokazaše se velikom ta sklonost premda gospodi papama je trebalo punih 1.115 godina da službeno navrate. Bio je to Ivan Pavao II. (1994.) koji će doći u Hrvatsku još dva puta (bili smo mu jako dragi), što plus ona dva posjeta u BiH (Sarajevu i Banja Luci) ga činila gotovo pa turističkim vodičem među Hrvatima (šala mala).
Eh da, bila je i jedna neočekivana posjeta koju su spremno turistički operateri Zadra pretvorili u važan događaj.
Naime, ako ćemo pošteno, prvi poglavar Katoličke Crkve koji je posjetio hrvatske krajeve bio je srednjovjekovni papa Aleksandar III. Dogodilo se to 13. ožujka 1177. godine kada se spomenuti Papa, uslijed nevremena, dok je bio na putu od Rima do Venecije, zaustavio na Palagruži i Visu, a sve je zabilježio kroničar Boson, inače kardinal iz Papine pratnje. Nakon tog nepredviđenog zaustavljanja Papa je produžio za Zadar gdje je ”veličanstveno dočekan”.
Počastio nas je i Benedikt XVI. Od toga je prošlo deset godina (majko mila i sveta, kako juri vrijeme) što je bila prilika da se zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, raskomoti u studiju Hrvatskog katoličkog radija i podsjeti kako su se, eto, hrvatski biskupi ”sjetili” da bi bilo dobro pozvati Benedikta.
Kako to da se ne sjete da bi bilo dobro pozvati i papu Franju, nije misterij: Jozo Bozo i ekipa imaju problem jer im Francisco stopira Lojzekovu kanonizaciju. Zamislimo kisele osmijehe (nad)biskupa na aerodromu u Velikoj Gorici, ili prazne ulice i trgove, pak, nikakvog odaziva Papinoj misi revoltiranih Hrvata (em Stepinac, em Međugorje, gdje i Gospa pauzira zbog korone, nemre to tako, druže Franjo!) ili govor Zorana Milanovića na dočeku… Ne, apage Satanas, to ni u šali nemojmo zamisliti: taj bi i Papu izvrijeđao na pasja kola.
Kardinal Bozanić se zaista raspričao na HKR-u (to je medij kojeg se ne boji i gdje uvijek vlada harmonija jer, kao i kod Bujanca, gosti su za voditelje pekmezastog, unjkavog glasa uvijek u VIP tretmanu) i osvrnuo se zatim na govor Benedikta XVI. na susretu u Hrvatskome narodnom kazalištu 4. lipnja 2011. s osobama iz javnog života, kulture, znanosti, politike, gospodarstva i sporta, s predstavnicima vjerskih zajednica te s članovima diplomatskog zbora, u središtu kojega je bila savjest. Kardinal je te riječi Benedikta XVI. citirao u homiliji na proslavi ovogodišnje svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata 31. svibnja.
Upozorio je, čitamo na portalu IKA-e, da moramo biti svjesni da je savjesti potrebno i formirati, ”potrebno je pronaći to svetište u čovjekovoj duši, a to je savjest koju je Bog usadio u nas i koja nas vodi ako je pravilno formirana. Zbog raznih vanjskih utjecaja i ponuda pa i ”problematičnih ideologija” (istaknuo D.P.), moguće je da se savjest krivo formira. I zato je providonosno da je Benedikt XVI. u HNK govorio upravo o savjesti”, titrao je nadbiskup.
Ne bih vam želio pokvariti tjedan s time da je Bozanić opet kazao da je Stepinac primjer čiste savjesti (”moja je savjest čista, moja je savjest mirna”), što je super stvar: prešutjeti holokaust i genocide i laprdati o ”mirnoj savjesti”, već bih vam želio skrenuti pozornost na jedan opetovani fenomen: kao što Milanovića ne možemo zamisliti kao osobu koja smireno raspravlja s ljudima s kojima se ne slaže tako ni Bozanića ne možemo pojmiti kao osobu koja razumije vrijeme u kojem živi.
”Papa Benedikt XVI. dao je zadaću Crkvi u Hrvatskoj da bude moralna savjest društva. U javnosti se ponekad čuju primjedbe na račun Crkve i njezina utjecaja na društvo te se ističe da je Hrvatska sekularna država. Na pitanje prijeti li nam ta nova ideologija sekularizma i što Crkva može učiniti kada je riječ o vrijednostima koje su drugačije”, rekao je kardinal Bozanić te istaknuo da smo ”mi za laičnost države i želimo poštovati autonomiju države u svim njezinim datostima, ali ona nije apsolutna”.
”Isto tako želimo promicati autonomiju Crkve u njezinom poslanju (…) Mi, kao vjernici, imamo razumijevanja prema svima drugima, ali molimo da nam netko ne nameće svoje namjesto našega”, kazao je.
Pustimo sada, nećemo cjepidlačiti, premda bih rado i o ovomu pisao: o tomu da je Branimir nešto očito ”nametnuo” u dogovoru s papom Ivanom VIII., i to je, kao OK, dičimo se posebnim i tijesnim vezama Hrvata i Svete Stolice, ali ako jedan papa kaže da je sekularizam super stvar, onda toga papu ne citiramo već mašemo Benediktom, koji je govorio obratno. I avaj, taj Papa kojeg ne valja citirati kada je riječ o sekularizmu je onaj isti Papa kojeg nije uputno pozivati u Hrvatsku.
U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja 2016. godine papa Franjo je na upit što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi odgovorio kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku”, kazao je Papa.
Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba