Studenti su ovaj put učinili veliki korak u Srbiji. Pobuna, nezadovoljstvo, želja za promjenom sistema u kojem žive. Sve ovo su danima iskazivali na protestima nakon što je u Novom Sadu prilikom pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici poginulo 15 osoba. A zatim blokiranjem fakulteta u većim gradovima Srbije. U nedjelju 22. decembra je održan jedan od najmasovnijih protesta na kojem je prisustvovalo nekoliko desetina hiljada ljudi. Akademska zajednica, glumci, muzičari, poljoprivrednici… su na ovaj način iskazali nezadovoljstvo radom vlasti.
Objavljivanje cjelokupne dokumentacije o rekonstrukciji Željezničke stanice u Novom Sadu, odbacivanje optužbi protiv uhapšenih i privedenih na protestima i podnošenje krivične prijave protiv napadača za studente i profesore su osnovni zahtjevi studenata. Dio zahtjeva je vlast prihvatila, ali ne I one koji makar djelimično uzdrmavaju sigurnost zaštite od optužbi za odgovornost u ovoj tragediji, ili odgovornost za druge slučajeve korupcije.
Možete li se sjetiti ovakvih ili sličnih protesta u Bosni i Hercegovini? Nešto slično, veoma masovno, ali samo u dijelovima Federacije BiH je bilo 2014. godine. No, demonstracije su prešle u rušilačke pohode sa veoma raznolikim motivima, pa se veliki dio građana distancirao.
A razloga da bh. građani izađu na proteste je mnogo, i da traže svoja prava, odnosno da se bore za njih.
Dok u svijetu građani organizuju proteste zbog poskupljenja hljeba, goriva, povećanja staža za odlazak u penziju…, u Bosni i Hercegovini se reaguje pretežno preko tastature na društvenim mrežama. Pa tako, nakon jučerašnje slike protesta u Beogradu mnogi su na društvenim mrežama komentarisali fenomen bh. društva. Jedan od statusa koji su mnogi dijelili i koji je najbolje objasnio naše društvo jeste, možemo reći, ironični status Amele Divović:
Isto k’o mi kad su nam suspendovali Ustav na 24h
Isto k’o mi kad su bile poplave, a oni još nisu ni počeli sa sanacijama
Isto k’o mi zbog zadovoljavajuće sigurnosne situacije u Sarajevu
Isto k’o mi kad Forto kaže da će se zalagati da se još više zadužujemo.
Isto k’o mi kad ženu ubiju najstrašnije u vlastitom stanu, dječaka na raskrsnici, čekajući ko je sljedeći.
Isto k’o mi kad nam kradu dokumentacije s fakulteta, oni koji diploma nemaju
Isto k’o mi kad se igraju loptica zbog potencijalne katastrofe na Širokači.
Isto k’o mi što nam sugradjani u Vogošći nemaju grijanje, a vani su minusi
Isto k’o mi kad nam računi za struju ,,skaču”, skoro svaki mjesec
Isto k’o mi kad se Vlada FBiH zaduži dodatnih 250 miliona.
Isto k’o mi kad nam prodaju državu, da sačuvaju vlastitu .… Slobodno nastavite niz…
(Screenshot Facebook)
Ovaj niz sigurno svako od nas može nastaviti, ali zajedničke reakcije društva nema. Ko nas gleda rekao bi da nam ruže cvjetaju ali nažalost nije tako. Ako su protesti odgovor na stanje u društvu, mi u Bosni i Hercegovini ne bi trebali silaziti sa ulica, poručuje sociolog Vladimir Vasić.
(Vladimir Vasić, privatna arhiva)
“Zaista je paradoksalno i na momente neobjašnjivo zašto bh. građani ne izlaze na proteste. Jedan od razloga je zato što smo mi izuzetno podijeljeno društvo, duboko podijeljeno. Zato što smo komplikovan društveno-politički aparat države. Svaka namjera za neki protest u Bosni i Hercegovini može da se gleda ili ne gleda sa strane političkih eminencija kao napad na teritorijalni integritet, na suverenitet države, na neke prijetnje secesiji itd. Opet sa druge strane imam osjećaj da ljudi više ne vjeruju u građanski bunt, ne vjeruju u proteste iz prostog razloga što ne vjeruju u institucije odnosno ne vjeruju u htijenje i sposobnost institucija da će svoje odluke povinovati zahtjevima mase”, ističe sociolog Vasić.
Protestima u Bosni i Hercegovini nedostaje istrajnost i nedostaje kritična masa, odnosno mladi ljudi kao pokretačka masa poručuje Vasić. Koliko nedostaje pokazuje i svaki pokušaj protesta kada nije bilo odziva, ili održani protest koji je bio uzaludan. Duboko podijeljeno, i entitetski i etnički I politički, društvo je otežavajuća okolnost. Ali toliko je životnih problema koje su jednaki u svakom dijelu BiH da ovo ne može biti opravdanje za nezainteresovanost. Izgleda da kod nas i nakon tri decenije od rata važi ona “samo neka se ne puca”.
M.P.