Sablast automatizacije: A što će biti s nama kada nas zamijene strojevi?

VEDRAN KRUŠVAR za Lupiga.com

A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat
Još traje za one koji su u ratu
Drugima preostaje spora vuča tramvaja
Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok
Svi biti mrtvi.
Boris Maruna (iz pjesme Florida je daleko)

Deep Blue
Ova je priča vjerojatno poznata svakom ljubitelju šaha ili obožavatelju benda Arcade Fire. Godine 1997. jedan je meč bio u središtu svjetske pozornosti. Sučelili su se velemajstor Gari Kasparov (u danom trenutku najbolje što je ljudska vrsta mogla ponuditi kada je riječ o igri šaha) te IBM-ovo računalo Deep Blue. Zapravo se radilo o revanšu – isti su se suparnici susreli godinu dana ranije kada je u šest partija Kasparov pobijedio rezultatom 4 – 2. Petnaest mjeseci kasnije, nadograđeno je računalo prvu partiju izgubilo, drugu dobilo, a iduće tri završile su neriješeno. U odlučujućoj šestoj partiji Kasparov je poražen nakon svega 19 poteza.

Grubo rečeno, šah nikoga ne zanima. No, spomenuti je okršaj interesantan iz barem dvaju razloga. Prvo, računalo je u meču nadmašilo aktualnog svjetskog prvaka. Radilo se o presedanu. Drugo, okršaj je pokazao da se čak i igra šaha može upakirati u medijski relevantan sadržaj koji će se globalno razvlačiti po vijestima. Jasno, ne zbog poteza koje su tijekom igre vukli Kasparov i Deep Blue, nego zato što su mediji iskoristili simbolički kapacitet meča. Prosječnog čovjeka šah uopće ne zanima, ali ga je naučen poistovjećivati s upotrebom razuma, a šahovskog velemajstora s osobom koja oprimjeruje izrazito inteligentnu osobu. Najboljeg velemajstora na svijetu upravo je bio porazio profinjeni rođak osobnog računala.
Garry Kasparov vs Deep blue
Ovaj susret mogao se shvatiti kao neka vrsta predskazanja (FOTO: Wikipedia)

Sve u svemu, ovaj susret šire javnosti s dosezima umjetne inteligencije mogao se shvatiti kao neka vrsta predskazanja, kao najavu 21. stoljeća. Naravno, sve je to bilo zgodno, ali nismo se naročito uzbudili jer u svakodnevnom se životu nije promijenilo ništa. Dan nakon meča vratili smo se na ista radna mjesta i fakultete, u iste škole i vrtiće. Business as usual.

This post was created by an algorithm
U ožujku 2014. godine na internetskoj stranici Los Angeles Timesa objavljen je kratak članak o potresu na području južne Kalifornije. LA Times mogao se pohvaliti činjenicom da je prvi izvijestio o spomenutom događaju. Članak je sadržavao sve uobičajene informacije koje čitatelji očekuju od takvog teksta. Posebnim ga je činila tek posljednja rečenica: “This information comes from the USGS Earthquake Notification Service and this post was created by an algorithm written by the author.”

Drugim riječima, Ken Schwencke čije je ime stajalo ispod naslova nije napisao ni slova. Taj kratki, pismeni i smisleni tekst sročio je Quakebot, računalni algoritam kojeg je Ken osmislio. Quakebot je podešen da samostalno odabire medijski relevantne informacije iz sadržaja kojeg nakon potresa objavljuje znanstvena agencija U.S. Geological Survey. Te informacije koristi kako bi popunio ranije napisani predložak. Tako nastaje članak koji odlazi na uvid uredniku i čeka na objavu.

Ovaj je slučaj također zaokupio pažnju javnosti, ali ispostavilo se da primjer nije usamljen. Slični algoritmi drugdje su se već koristili za medijsko izvještavanje o poslovanju korporacija, a Quakebot je dizajniran po uzoru na algoritam kojeg je LA Times koristio za kratke članke o ubojstvima u gradu. Jasno, govorimo o rješenjima od kojih ne očekujemo tekstove nominirane za novinarske nagrade. Ne govorimo čak ni o običnim reportažama, jer jasno je da Quakebot ni na koji način ne sudjeluje u događanjima. Ipak, generirane su brzo dostupne vijesti, što je neizostavni dio novinarstva. Dio za kojeg su do 21. stoljeća, jednako tako neizostavno, bili zaduženi ljudi.

Nije trebalo dugo da se profesionalni novinari nadovežu na spomenuti slučaj kako bi se zapitali nešto što šahovski velemajstori nisu morali. Naime, igre ne prestaju biti smislene aktivnosti samim tim što postoji pojedinac ili računalo koje će uvijek nadmašivati naše sposobnosti. U igru se uključujemo jer nas zabavlja, ili jer smo potaknuti željom da nadiđemo doseg svojih sposobnosti u danoj aktivnosti. Pisanje suhoparnih i rutinskih izvještaja o elementarnim nepogodama od pola kartice teksta, koje se u suštini svodi na sažimanje objavljenih podataka, teško se samo po sebi može svesti pod zabavne oblike samoostvarenja. Riječ je o poslu, a posao nije igra: na posao ponekad pristajemo zbog novca, čak i kada nema veze s ispunjavajućim samoostvarenjem. Postoji li računalo koje takav posao može odraditi umjesto nas, plakati bismo mogli samo zbog izgubljenog novca jer jasno je da vlasnici medija za jedan dio posla više neće plaćati ljude. Stoga je medijske djelatnike prvenstveno zanimalo koliko ih profesionalno ugrožava nezaustavljiv razvoj tehnologije.
Ken Schwencke
“Nemojte paničariti” – umirivao je Schwencke svoje kolege (SCREENSHOT: YouTube)

Ken Schwencke, novinar i programer zaslužan za algoritam koji je uzburkao javnost, umirivao je zabrinute kolege: “Quakebot je pomagalo, on čini vaš posao zanimljivijim – više niste prisiljeni gubiti vrijeme na zatupljujuću analizu podataka”. U konkretnom slučaju, algoritam je brzo i učinkovito učinio dostupnom informaciju na temelju koje su novinari mogli obaviti ono što je suština njihovog posla – ustanoviti ima li ozlijeđenih, kakva je materijalna šteta, razgovarati s relevantnim stručnjacima i slično. Drugim riječima, oni su tu da osnovnu informaciju stave u kontekst i učine ju smislenijom.

Slično je razmišljao i Christer Clerwall, švedski istraživač koji se bavi proučavanjem utjecaja opisanih algoritama na novinarski posao: ne treba očekivati da će računala u skorije vrijeme zamijeniti ljude – pravi reporteri obavljaju posao koji podrazumijeva stvaranje kompleksnih naracija. Stvaranje takvih naracija uključuje interpretaciju društvenog konteksta. Ni jedan ni drugi zadatak ne mogu se prepustiti umjetnoj inteligenciji. Algoritmi, računala i roboti osuđeni su na ranije opisanu vrstu zadataka koja, čini se, nema veze sa suštinom novinarskog posla. Ipak, jasno je da opisana pomagala nisu nikakva ekskluzivnost vezana uz novinarstvo. Razvoj tehnologije ubrzano omogućuje automatizaciju na sve više područja. To jest, sve se veći broj zadataka koje smo donedavno vezali uz naša radna mjesta povjerava strojevima koje krasi umjetna inteligencija.

Business as usual?
Nekoliko mjeseci prije nego što su se mediji počeli baviti Quakebotom objavljeno je istraživanje „The Future of Employment: How susceptible are jobs to computerisation?“. Autori Carl Benedikt Frey i Michael Osborne sa Sveučilišta u Oxfordu razmatrali su očekivane učinke procesa automatizacije i kompjuterizacije na tržište rada u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihova središnja procjena idućih će godina biti često citirana: navedeni procesi ugrožavaju otprilike 47 posto postojećih radnih mjesta.

Primjerice, napredak koji je prethodnih godina postignut u automobilskoj industriji pri razvoju tehnologija koje omogućuju vožnju bez vozača najavljuje izglednu budućnost bez kamiondžija, taksista i rukovatelja viličarem. Nagađa se da su i poslovi prodavača izrazito neizvjesni – računala će efikasnije od ljudi baratati prikupljenim podacima o potrošačkim navikama, što bi trebalo rezultirati većom sposobnošću predviđanja proizvoda za koje su kupci zainteresirani.

Prošle je godine i u Južnoj Koreji provedena analiza koja se oslanja na spomenuto istraživanje. Ondje su kao najugroženija zanimanja izdvojili građevinske radnike i mesare. Logika kojom zanimanja postaju anakrona je jasna. Trenutačne i trenutačno predvidljive mogućnosti umjetne inteligencije najavljuju njenu primjenu na poslove koji su manualni, repetitivni, rutinski i/ili na poslove koji zahtijevaju snalaženje u nepreglednim bazama podataka. Čini se da spomenuta procjena od 47 posto pokazuje da je značajan dio zanimanja na koja računamo i za koja školujemo djecu upravo takav.

Što je, nasuprot tome, zajedničko poslovima koji nisu ugroženi automatizacijom? Istraživači koji su provodili navedene analize u SAD-u i Južnoj Koreji ističu da najbolju šansu imaju naglašeno kreativna zanimanja te zanimanja za koja su nužne socijalne vještine. Iako se može ustvrditi kako posljednjih godina slična predviđanja dobivaju svoje mjesto u medijima, ne može se primijetiti zabrinutost šire javnosti. Sablast automatizacije još uvijek ne kruži Europom i svijetom. Povremeno se, doduše, čuju glasovi koji pozivaju na osmišljavanje strategije ublažavanja mogućeg globalnog povećanja nezaposlenosti, ali istovremeno postoje i oni koji od nadolazećih promjena očekuju bolji život za većinu ljudi.
Roboti
Hoće li se ljudi više odmarati jer će mahom biti nezaposleni (FOTO: Wikimedia/ICAPlants)

Michael Osborne, jedan od spomenutih oksfordskih istraživača, u jednom intervjuu predviđa pozitivne posljedice po društvo – velik dio radnih mjesta u budućnosti sastojat će se od aktivnosti koje danas smatramo hobijima: “što nas više zamjenjuju strojevi, to su nam u većoj mjeri prepušteni ti, u bitnijem smislu ljudski, zadaci”. Njegov korejski kolega u jednom drugom intervjuu ponavlja kako ćemo od promjena imati koristi jer ćemo moći izbjeći težak fizički rad i usredotočiti se na zadatke čiji je ključni aspekt donošenje odluka. Naravno, netko bi mogao reći kako temeljno pitanje koje automatizacija povlači nije “kakve ćemo poslove raditi?”, već “hoće li biti dovoljno posla za sve?”. I po tom je pitanju, međutim, moguće naći optimistične sugovornike.

Elon Musk, suosnivač i glavni izvršni direktor tvrtke Tesla Motors, poznate po proizvodnji električnih automobila, nedavno je u ovom kontekstu spekulirao o mogućim društvenim promjenama. Složio se da automatizacija donosi društveno pozitivne pomake jer će se ljudi moći posvetiti drugim, kompleksnijim i zanimljivijim stvarima, a bit će i više vremena za odmor. Nije, doduše, jasno je li pritom mislio da će se ljudi više odmarati jer će mahom biti nezaposleni. Naime, Musk priznaje da će razvoj tehnologije smanjiti broj radnih mjesta, ali nazire moguće rješenje u uvođenju tzv. temeljnog dohotka. Dakle, roboti će nas zamijeniti na radnim mjestima, ali to nam neće nužno teško pasti jer će država građanima uplaćivati prihode koji će omogućavati egzistenciju.

“Karta svijeta na kojoj nema Utopije nije vrijedna ni da se pogleda, jer je Utopija jedina zemlja na kojoj se čovječanstvo neprestano iskrcava. Kad god se iskrca na nju, gleda dalje i čim primijeti još bolju zemlju, razapinje opet jedra. Progres je ostvarivanje niza utopija.” – tako je krajem 19. stoljeća pisao Oscar Wilde u znamenitom eseju „Socijalizam i ljudska duša“. Donekle prigodno, točno pet stotina godina nakon što je Thomas More objavio knjigu o najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji, spremali smo se jedrima uhvatiti vjetar i usmjeriti se prema novom obliku što se ukazao na obzoru, vjerujući da je riječ o kopnu.

Automatizacija i ljudska duša

Spomenuti esej Wilde je objavio 1891. godine. Iako pisan u vrijeme kada stupanj tehnološkog razvoja nije dopuštao da se situacije poput one s algoritmom Quakebot ili računalom Deep Blue ozbiljno pomišljaju, on obiluje idejama koje se u okviru ovog teksta doimaju posve suvremeno. U njemu je Oscar Wilde izložio svoju viziju svijeta u kojem ljudi također rade isključivo kreativne poslove, bave se poezijom i umjetnošću, filozofijom i znanošću – ukratko, zaokupljeni su radom koji rezultira samoostvarenjem. Kao i ranije spomenute spekulacije o smjeru društvenog razvoja u 21. stoljeću, Wilde spominje tehnologiju kao nužan uvjet spomenute vizije, uvjet čije će ostvarenje ljude osloboditi tereta teškog, zatupljujućeg rada: “Čovjek je stvoren za nešto bolje od prevrtanja blata. Sve takve poslove trebalo bi da obavljaju strojevi. I ja ne sumnjam da će tako jednom i biti. (…) Sav neintelektualni rad, sav jednoličan, dosadan rad, sav rad koji uključuje kojekakve strahote i koji se obavlja u lošim uvjetima, treba da obavljaju strojevi.”

Što se, međutim, želi reći ako ovu koncepciju društva ili viziju razvoja o kojoj govori Elon Musk označimo kao utopiju? Proglasiti nečiju koncepciju društva utopijom ne znači samo odrediti je kao viziju idealne zajednice ili države. U svakodnevnom govoru ovaj pojam koristimo kako bismo označili političku ideju koju je, neovisno o poželjnosti, teško realizirati.

I dok se krajem 19. stoljeća društvo o kojem govori Oscar Wilde moglo doimati teško ostvarivim jer se za to potreban stupanj tehnološkog razvoja činio stoljećima dalek, realizaciju naizgled tako slične, ali suvremene vizije Elona Muska teško je zamisliti iz sasvim drugog razloga. Naime, ono što se trenutačno čini posve utopističkim je ideja da će čelnici korporacija, taj malobrojni sloj pojedinaca koji će posjedovati strojeve što će nas zamijeniti na radnim mjestima, svojevoljno i bez prisile pristati dijeliti prihode koje ostvaruju s ostatkom svijeta.
Radnici
Utopističkim se čini ideja da će čelnici korporacija koji će posjedovati strojeve što će nas zamijeniti na radnim mjestima, svojevoljno i bez prisile pristati dijeliti prihode koje ostvaruju s ostatkom svijeta (FOTO: Lupiga.Com)

Wilde je u navedenom eseju svjestan činjenice da u kapitalizmu država prvenstveno služi interesima upravo tog sloja, a ne naroda. Zato iz njegovog gledišta tehnološki razvoj predstavlja nužan, ali ne i dovoljan uvjet ostvarivanja sretnije vizije budućnosti. Ova vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva i računa sa strojevima koji će pripadati svima, nikad pojedincima. Problem je u tome što se takva politička koncepcija vjerojatno čini većom utopijom danas nego 1891. godine. Naime, poraz Kasparova u ovom je tekstu simbolično odabran kao vjesnik novog doba. U međuvremenu je, pak, postalo jasno kako period od devedesetih do danas nije obilježen samo tehnološkim razvojem koji najavljuje redefiniciju ljudskog rada. To je također period redefinicije političkog mainstreama. S jedne strane, padom Berlinskog zida pometeni su režimi koji su radikalnije ograničavali koncept privatnog vlasništva. S druge strane, kod nositelja političkog života na Zapadu se i prije 1989. godine svakako moglo uočiti da na popularnosti gubi ideja prema kojoj država ima ulogu usmjeravanja ekonomskih procesa kako bi oni služili smanjenju nejednakosti. Međutim, upravo je zadnje desetljeće 20. stoljeća početak ere u kojoj su čak i one velike stranke što se nazivom dovode u vezu s radništvom ili socijaldemokracijom transformirane u ekonomski liberalne partije.

Oba procesa dovela su do toga da danas konvencionalne političke stranke državu mahom nastoje učiniti što manjom smetnjom privatnom kapitalu. U takvim okolnostima, očito su uklonjena politička sredstva ukidanja privatnog vlasništva s kakvim je 1891. godine računao Wilde. Štoviše, ostvareno je ozračje u kojem bi čak i zahtjev da se ostvareno bogatstvo oporezivanjem redistribuira u ime ublažavanja nejednakosti i realizacije nužnih socijalnih programa zvučao gotovo kao prosjačenje. Ideje koje bi jamčile da će tehnološki razvoj značiti i razvoj društva u Wildeovom smislu proglašene su prevladanima, dok istovremeno čekamo da korporacije prevladaju ljude kao nositelje radne snage. Jer, iako je posve jasno da trenutačno govorimo o sutrašnjici u kojoj je ugroženo 47 posto radnih mjesta, sasvim dugoročno jednako je jasno da je svaki korak u smjeru razvoja programa umjetne inteligencije ujedno i korak prema budućnosti u kojoj ćemo strojevima priznati socijalne vještine i kreativnost.

Sudbina automatizacije ni po čemu nije ograničena na neintelektualne poslove, kao što je vjerovao Wilde. U zadanom okviru, Sveti gral tehnološkog razvoja ima oblik stroja koji je, s jedne strane, dovoljno inteligentan da odstrani čovjeka sa što većeg broja radnih mjesta. Pritom, on mora ostati dovoljno glup ili dovoljno lišen osobnosti da pristaje bespogovorno služiti svome vlasniku. Drugim riječima, onaj oblik što se ukazao na obzoru i prema kojem smo se spremno otisnuli otkriva se kao kopno koje će biti po mjeri čovječanstva samo onoliko koliko su interesi čovječanstva jednaki interesima privilegirane manjine.

San o svijetu u kojem nema eksploatacije radnika pritom je istrgnut iz svog tradicionalnog idejnog okružja i nakaradno je oslonjen na slijepu vjeru da će ta ista elita biti milosrdna kada tehnologija omogući uklanjanje čovjeka iz svijeta rada.

Lost in the Supermarket 

Korporacijska slika budućnosti može, dakle, računati na to da će tehnološki razvoj omogućiti radnu snagu koja je efikasnija od ljudi. Istovremeno, efikasnije poslovanje u postojećem društvenom okviru ne znači ništa ako robe i usluge nije moguće nekome ponuditi na prodaju. Drugim riječima, stroj može prevladati čovjeka u ulozi radnika. Logika spomenutog sustava, međutim, iziskuje nekoga u ulozi konzumenta.
Trgovina
Konzumerizam će predstavljati sve poželjniju socijalnu vrlinu: uloga potrošača koja nam je u ovoj viziji prepuštena biti će isticana kao naš doprinos funkcioniranju društva blagostanja (FOTO: Lupiga.Com)

Razmatrana vizija Elona Muska prvenstveno je pokušaj da se čovječanstvo nezaposlenih sačuva kao čovječanstvo potrošača. Kako stvari stoje, upravo je to mjera u skladu s kojom možemo očekivati milostinju. Svijet budućnosti bi se, stoga, za široke mase mogao svesti na supermarket socijalne samoposluge. Naravno, i ovdje je čovjek samo igrom slučaja trenutačno najbolji kandidat. Utopija Oscara Wildea oslikava svijet u kojem je čovjek nezamjenjiv. I tehnološki razvoj i društveni poredak tu su podređeni ideji da pojedinac zaslužuje najširu zamislivu slobodu i potporu kako bi realizirao svoje kreativne, umne i duhovne potencijale. Pritom riječi onih naših suvremenika koji se zaklinju u budućnost u kojoj su za ljude rezervirani kreativni poslovi i djelatnosti koje danas smatramo hobijima, samo naizgled govore o svijetu nalik Wildeovom. Pisac bi odmahnuo glavom na njihov utješni govor jer u takvom društvu intelektualno djelovanje i dalje ostaje posao.

Svoju suštinu čovjek treba ostvariti ne podilazeći ukusu drugih ljudi, pa tako ni onim zahtjevima koji se oblikuju u tržišne zahtjeve. Najbolja poezija i umjetnost, filozofija i znanost nastaju kada onaj koji stvara ne vodi računa o tome hoće li produkt svog rada moći naplatiti novcem ili društvenim ugledom.

Na početku ovog ogleda razmatrao sam razliku između posla i aktivnosti čiju sam smislenost poistovjetio s igrama. Iako koristi drugu terminologiju i liniju argumentacije, Wilde je u svojoj viziji učinio sve kako bi ljudima približio svijet u kojem im je prepušteno da se bave upravo onim djelatnostima koje su vrijedne same po sebi, od kojih ne bismo odustali čak ni kada na tržnici ili u očima drugih ne bi vrijedile ništa, naprosto zato jer nama znače mnogo.

Nasuprot tome, izloženi korporacijski ideal društvenog razvoja otkriva čovjeka kao zamjenjivo sredstvo, pri čemu su radna mjesta trenutačno ugrožena automatizacijom tek prva etapa nove ere u kojoj bi rad postupno mogao biti sve manje vezan uz konvencionalno ljudsko iskustvo. Istovremeno, konzumerizam će predstavljati sve poželjniju socijalnu vrlinu: uloga potrošača koja nam je u ovoj viziji prepuštena biti će isticana kao naš doprinos funkcioniranju društva blagostanja. U takvom ozračju ništa neće biti besmislenije od riječi koje nalazimo u eseju „Socijalizam i ljudska duša“ – “Stoga je čovjek mislio da je važno imati, a nije znao da je važno biti. Pravo savršenstvo čovjekovo nije u onome što ima, nego u onome što jest.”

Poeziju i filozofiju, naime, ponekad i možete zateći na policama supermarketa – nikada, međutim, u supermarketu nećete naići na nekoga tko ih upravo piše.

Lupiga.Com

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*