Nemojmo se lagati sve smo mi gradske seljanke. Tražimo konja na bijelom princu i poljsko cvijeće- blog gradske seljanke
Piše : Žana Alpeza
„Ako si mali u duši i zao, onda ljude dijeliš na građane i seljake. Ako si dobar i pametan, onda ljude dijeliš na dobre i zle. Svi su ljudi rođeni jednaki, samo nisu jednako odgojeni, pa zbog nedostatka dobrog odgoja postanu zli. Teorija kaže da seljak živi na selu, a građanin živi u gradu. Seljaku je smiješno kako se građani ponašaju, a građaninu je smiješno šta i kako rade seljaci. Često se desi da se neki građanin samo pretvara da je građanin, pa uvodi neka svoja pravila u život u gradu – e, takve ne zovemo seljacima nego seljačinama. Seljak je dobro i zdravo biti, a biti seljačina nikako nije u redu. „ kraj citata. Početak ovog teksta početi pisati sa objavom od F.Duraković na portalu nomad.ba
Rodjena sam na selu. Drugo sam žensko dijete ,pa ocu nije baš bilo drago. Naravno ja sam to davno pregrmila u glavi „nek je samo muško“- prevladava nažalost u ovim prostorima i dalje da je „muško“ Bog i batina! Ja se zahvaljujem prvo Bogu, pa genetici, možda i mojoj radoznalosti jer puno čitam-i kako prodju godine dođete do četrdesete i kažete sebi što mi je trebalo to da se osjećam ponekad „ neželjenom“. Kažem pregrmila sam.Ali ,bez obzira na vladavinu partijarhata ,i kako kaže često pokojni akademik Jerotić nije baš patrijarhat pozitivan ,ima on mračnu stranu.
Lijepo se roditi na selu, djetinstvo bezbrižno, bosonoga od proljeća do jeseni, toliko kamenja, stijena, sam prešla istraživajući razgledavajući čudo od prirode,kradete tuđe smokve,grožđe,spašavate mrave pravite im put, njegujete pticu sa ranjenom krilom, krijete u podrumu pronađenog štenca, i puno toga. No, ovo je jedno zdravo djetinstvo koje Vam omogućuje kroz prostor što imate da kroz dječju maštu bolje razvijate kognitivne i intelektualne sposobnosti ( ne odnosi se na svakoga 🙂 ) .
I polako odrastaš u zrelu osobu,završi se školovanje, potraga za poslom, nailazite na sve i svašta. Mali je ovo prostor govorim o ovom podneblju,.Oduvijek sam voljela raditi na zemlji, doticati je golim rukama, saditi duhan, ustajati se u rane jutarnje sate u vrućem ljetnom periodu, gledate kako rast ono što ste posadili,divite se sebi . Gledate kroz prozor kako vjetar njiše grane oraha koji je star preko 70 godina, najljepši je osjećaj izići vani nakon kiše i osjetiti miris trave.
Imali smo kravu jako pametna je bila, uvijek smo imali kokoši,zečeva, psi ,mačke, svinje,prekrasno je živjeti sa njioma, ali teža je i bolan odlazak neke od životinje kada ugine. Vežete se sa njima, po pogledu već znate što hoće.Nekako se razumijete.
Najdraži mi je bilo sa bakom ići čupati travu i stavljati je u vreću i nositi kravi da je jede. Kod bake drhtave ruke starice, ja ponesem vreću veća od mene,ali ne dam baka da je nosi. Voljela sam puno baku, umrla je 1995 u siječnju mjesecu,hladan mjesec. Kako se prije nosilo dvije tri suknje pa ispod baka je sašila kao mali novčanićić u kojem je ostavljala novce za „crne dane“, i kako bih se ustajala rano za školu meni izvadi koji dinar da imam za škole. Teško sam preboljela njezinu smrt, bila sam tinejdžerka. Čuvam njene uspomene od kredenca, pregače.
Život na selu, vezan za zemlju, oduvijek je težak. Da bi se obitelji prehranile potrebno je jako puno rada i tako se rađa ideja: kako sve to ostvariti, a da fizička i psihička muka bude što manja. Kada putujem naidjem na ljude to jest čobani koji čuvaju stoku,pa stanem porazgovaram sa njima, uzmem u ruku ono malo janje ,malog kozlića i ja sam ispunjena. Danas više to nije selo, to je postalo sve osima sela. Ljudi su počeli se pretvarati da budu nešto drugo, srame se svojeg rodnog mjesta, srame se svojih starih roditelja što su ih odgojili, ostavili ih negdje u selu kontaktirajući sa njima nekad kada se sjete. Čak i susrećem često da su roditelji strpani negdje gdje nema osnova za život. Ne možemo svi biti odvjetnici, političari, astronauti, ekonomomisti itd, poštujte ljude koji rade na svojim njivama i poljima sa ponosom i težačkim zarađenim kruhom.
Danas ako radiš na zemlji nisi više „in“, znači nisi se snašao, nisi se uklopio u neke kalupe nekakvih nametnutih slojeva tkz.grada. Ako imaš kravu,kozu,ovcu gledaju te drugačije.
Čemu sva ta malograđanska lakrdija, od kad je postanka Zemlje gdje se čovjek nastanio zemlja je ta koja nas hrani, daje nam razne rude za industrijska i ostala dostignuća, stoka nas hrani,šuma nam daje kisik,rijeke nas napajaju.
No, kada smo gore manje više definirali one „seljačine“ koje žele pošto-poto ući u pore društva,što je sa onima koje susrećemo svaki dan na ulici? Što to seljanke razlikuje od fino,pristojno,kulturno odgojenih osoba koje žive na selu.Ovdje ću pisati u ženskom rodu,mada vrijedi za oba spola.
Seljanka ulazeći u trgovinu ne zna reći „dobar dan kako ste“? a,kamoli ne daj Bože da porazgovara riječ dvije sa blagajnicom da joj kaže da joj je frizura lijepa.
Seljanka ne može u svojem „umu“ dokučiti da se smeće ne bace kroz prozor automobila,već se skupi u vrećicu i pri dolasku ostavi u kanti za smeće.
Seljanka pokušava jer je to njezin ideal ući u „velike slojeve društva“ jer da bi tamo bila viđena,pa makar i po cijenu da digne kredit da se dotjera po tkz.markiranim krpicama.
Seljanka vreba muškarce da joj kupuje parfeme, operira iskrivljene noseve,
Postoje dvije vrste seljanka po mojem mišljenju i to one obrazovane i neobrazovane. Ne bih mogla reči koja je gora vrsta. One obrazovane će do svojeg cilja doći „gazeći preko leševa“,a joj tko bi rekao ovako umiljati facu ima. Ona neobrazovana će metodama tražeći muški plijen doći do cilja.
I mogla bi nabrajati i nabrajati. Nikada ne sudite po tome odakle tko dolazi, važno je kakva je osoba, važan je pristup, ljubaznost, skromnost. Ostanite svoji,držite se svojih ciljeva ako živite na selu, danas je očito planeta Zemlja postalo jedno veliko selo.
Stavovi i mišljenja iznešena u ovom članku su potpuna odgovornost autorice i njezine perspektive načina na koji iznosi ovaj članak!