Te večeri, na mjestu suvozača, sa mnom se u Sarajevo vratio i Omerpaša Latas, serasker stambolskog sultana iz sredine devetnaestog vijeka, skupa sa cijelom galerijom pratećih likova, a koji su svi ispali iz pera Ive Andrića
U Zenici ima nekoliko kafića koji imaju ormarić, ili policu, namijenjenu ljubiteljima knjiga, po principu “jedno donesi, drugo odnesi”.U jednom od njih, prije nekih mjesec, između knjiga novih i neatraktivnih, ugledah i jednu stariju, sredovječnu gospođu knjigu, čija malko prljava pojava izazva u meni ljubav na prvi pogled. Nisam imao ništa da se razmijenim, pa sam pitao konobara mogu li ponijeti bez toga, koji mi ne baš ljubazno, ali svejedno milozvučno kaza da nosim, ako hoću, sve.
Te večeri, na mjestu suvozača, sa mnom se u Sarajevo vratio i Omerpaša Latas, serasker stambolskog sultana iz sredine devetnaestog vijeka, skupa sa cijelom galerijom pratećih likova, a koji su svi ispali iz pera Ive Andrića. Razlog zbog kog ovu knjigu nisam pročitao ranije jeste što se “Omerpaša Latas” nije našao u sabranim djelima Ive Andrića, objavljenim za života velikog pisca, kolekciji koju sam naslijedio od babe i dede. Prvo izdanje “Omerpaše”, kako sam našao, datira iz 1977. godine, dakle objavljeno je posthumno, a u bilješci o knjizi otkrio sam da ga nije sklopio pisac sam, već su to uradili oni koji su ga pronašli u piščevim sveskama, gdje je bio, da se tako izrazim, u refuzi. Zbog toga su književni teoretičari raspravljali o tome da li je roman, u ovom izdanju što ga imamo, sklopljen kako treba ili ne. Meni se čini da je s tom knjigom sve uredu, svakom bih je preporučio kao odličnu, nimalo dosadnu, a poučnu.
Ranije sam za Omerpašu znao iz historije, više kao činjenicu, a manje kao čovjeka. Znao sam da se rodio u Lici kao Mihajlo-Mićo Latas, da se školovao za oficira kod Austrijanaca, pa kasnije prebjegao kod Osmanlija, gdje se izvanrednim sposobnostima uzvisio do paše i seraskera, te da je kao sablja u sultanovoj ruci suzbijao pobune širom carstva, između ostalog i u Bosni 1850. – 1851. U dopisima fra Martina Nedića, koji je bio živi svjedok Omerpašinog drugog gostovanja u Bosni, pročitao sam i jednu meni smiješnu stvar, a to je da je serasker plaćao obrazovanijim fratrima, koji su umjeli i poeziju, da ga slave u pjesmama kao zavodioca plemenitog reda u Bosni, iako je po istoj, prema izvještajima historika, uglavnom sijao nered.
U pripovjetki Derviša Sušića “Kaimija”, glavni lik u romanu, stigavši pred Sarajevo, održi besjedu o tome kako u Sarajevo, ko želi da ga narod poštuje, mora doći ili kao velika sila, ili kao velika vradžbina. Da je druga polovina tvrdnje tačna, dokaže nam sam Kaimija, koji poštovanje Sarajlija stiče pomoću vradžbina izučenih na visokim školama, a prvu polovinu dokazuje Andrićev Omerpaša, koji od samog ulaska u grad, s čime knjiga počinje, pokaže da je došao opasan tip. Okupljeni prvaci i raja odmah vide da nema s njim cile-mile, jer hajde što jaše na bijelom konju, hajde i što mu je uniforma vezena zlatom, nego što se na njegovom zagasito-crvenom fesu presijavaju mjesec i zvijezda od dijamanata – stvar malena i krhka, koja sama po sebi ne može ništa, ali je simbol carske vlasti i državne sile koja diže i obara zemlje i narode, od koje, u krajnjoj liniji, zavisi sve što čovjeku u životu treba: hrana, odjeća, oružje, mir, sloboda i zadovoljstvo.
Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba