Projekat „Naša Porodična Bašta 2“ – Ojačana crvenom silom energije žena

Posrijedi je monumentalni umjetnički projekat koji se sastoji od javne umjetničke instalacije i participativnog performansa

Piše: Đorđe Krajišnik

“Naša Porodična Bašta 2”, umjetnički je projekt koji je nedavno inicirala umjetnica i aktivistkinja Smirna Kulenović kao doprinos kulturi sjećanja. Kako je kazala umjetnica posrijedi je monumentalni umjetnički projekat koji se sastoji od javne umjetničke instalacije i participativnog performansa.

„Zajedno sa 100 volonterskih učesnica posadila sam 1000 sadnica nevena u prostor rovova na Zlatištu u kojima su skoro 4 godine, više od 1400 dana, građani Sarajeva branili svoj grad tokom opsade. Projekat ‘Naša Porodična Bašta’ sastoji se iz prvog i drugog dijela. Prvi dio je već realiziran i potiče iz moje intime, budući da sam rođena u ratu i prva sjećanja me vežu za naselje u blizini ovih rovova, u kojem sam odrasla“, kazala je Kulenović.

Transformacija rovova

Ona kaže da je u prvom dijelu projekta, kroz suradnju sa svojim djedom, kao i suradnji sa majkom i nanom, realizirala početnu transformaciju jednog dijela rovova.

 „Kao porodica, skupa smo očistili rovove od korova, trnja, i pripremili bočnu stranu rovova za sadnju nevena. Drugi dio projekta, (“Naša Porodična Bašta 2: “Prva Ženska Linija”, uključuje angažman 100 žena koje su u pripremljeni teren rovova zajedno sadile 1000 sadnica nevena, nudeći novu formu odbrane grada od mržnje – interakcijom sa biljkama i tlom, brigom koja prevazilazi nasilje. Jedan dio ovih žena na ovoj je lokaciji izgubilo svoje muževe, sinove, braću, koji su poginuli boreći se za opstanak Grada Sarajeva. Ovo je njihov jedini način komemoracije izgubljenih članova porodice“, ističe umjetnica.

Kulenović dodaje da na ovaj način želi govoriti o individualnim porodičnim traumama, koje zajedno čine kolektivnu traumu našeg savremenog društva koje i dalje šuti, zaboravlja, negira ratne zločine, te potiče na novu mržnju i separaciju.

„Šutnja o traumi uzrok je našeg nezdravog odnosa prema historiji, ali i sadašnjosti, najbolje vidljivog kroz način na koji gradimo spomenike. “Prva Ženska Linija/Naša Porodična Bašta” – je umjetničko-ekološki projekat koji ima za cilj istražiti potencijal otjelovljene i aktivne empatije kroz interakciju između ljudi i drugih oblika života, koji zajedno čine naš lokalni, post-ratni ekosistem. Dubinsko liječenje ovog ekosistema podrazumijeva nove oblike suradnje između različitih životnih vrsta i razumijevanja svih faktora koji mogu doprinijeti liječenju naše kolektivne traume. Ta trauma ne proizlazi samo iz problema kontinuiteta nezdravih ljudskih relacija, preživljene agresije i ratnih zločina, njihovog nekažnjivog negiranja, odbijanja katarze i suočenja sa istinom u našem društvu, već je pohranjena i u srži i slojevima zemljišta koje nas okružuje i u koje je također utkan dio kolektivnog pamćenja. Tlo kroz svoje slojeve, voda i zrak, biljke, životinje, insekati – podjednako “pamte” traumu i nasilje kojem su decenijama izloženi u ratnim i post-ratnim zonama, poput rovova koji okružuju Sarajevo“, objasnila je autorica instalacije.

Smirna Kulenović naglašava da biodiverzitet predstavlja raznovrsnost svih živih bića na planeti Zemlji, odnosno, sveukupnost: gena, vrsta, i ekosistema.

„Ova ideja, čije razumijevanje smatram ključnim za mogućnost opstanka ljudske vrste, i dalje je skoro nerazumljiva većini ljudskih grupa koje neuspješno pokušavaju koegzistirati unutar našeg lokalnog ekosistema, decenijama i stoljećima unazad nanoseći sve veću štetu prirodi koja nas okružuje, i nama samim tim. Možda se umjesto dodatnih objašnjenja, važnost raznovrsnosti najjednostavnije može iskusiti kroz našu interakciju sa drugim oblicima života i našu empatiju koju razvijamo kroz te odnose. Zbog tog predlažem umjetničke, kolektivne interakcije sa traumatiziranim ekosistemom, kroz participativne performanse poput sadnje ljekovitih biljaka i restauracije oštećenog zemljišta unutar prostora rovova. Živi spomenik pokušavam kreirati kao formu koja se odupire manipulaciji od strane bilo koje aktuelne ideologije, spomenik koji se ne sastoji od natpisa podložnih aktuelnim ideologijama, od betonskih ploča ili personifikacija “herojstva”. Živi spomenik i njegov narativ, svu njegovu težinu zapravo preuzimaju biljke, drugačiji oblik života koji čak i šuteći govori, koji svojim životnim ciklusom istinski liječi tlo u kojem raste i stremi ka budućnosti, ali predstavlja i metaforu za izgubljene živote na tom tlu. Živ je dok god je nama stalo da ga održavamo u životu, dok god nam je važno podsjećati se na historijske činjenice koje se ne smiju zaboraviti, a nadam se niti ponoviti. Na taj način, ovaj spomenik postaje otjelotvorenje naše brige i interakcije sa njim, od koje ovisi. On je ogledalo našeg društva, a činjenica da je na jako jednostavnan način okupio 100 volonterki iz Bosne, Srbije, Hrvatske, Francuske, Italije, Švicarske, Turske, Austrije, Španije – govori nam o tome koliko je značajan ne samo za Sarajevo, već i region i svijet“, objasnila je umjetnica povodom projekta „Naša porodična bašta 2“.

Poveznica i metafora

Neven je, kako dalje kaže Kulenović, biljka koja liječi i čovjeka, svojim cvijetom i stabljikom koja sadrži brojna medicinska svojstva, poznata je u savremenoj praksi ali i našoj narodnoj medicini još od vremena Starih Slavena.

„Neven tako ovim postaje poveznica i metafora za ozdravljene ukupnog ambijenta u kojem živimo, biljka koja povezuje, liječi. Dio plodova nevenovog cvijeta bit će kolektivno prikupljen u nastavku projekta, te će se od njega proizvesti ljekovito ulje. Drugi dio sjemena i cvijeća ostavit će se tlu, kako bi njegova biomasa doprinijela poboljšanju kvaliteta tla u ovoj zoni – te se tako i pripremio teren za baštu sa više vrsta ljekovitog bilja, naredne godine. Crvena boja je u svojoj najjednostavnijoj metafori vezana za živote koji su odneseni u toku opsade Sarajeva, ali je i boja prepoznatljiva za moj umjetnički rad, kojom referiram i kreiram odgovor na moj prošli monumentalni rad u javnom prostoru ‘Čista Krv’ iz 2019., u kojem sam na 2 kilometra tla ispred nekadašnje industrijske zone “Incel”, iscrtala crvenu liniju, pojasnila je Smirna Kulenović.

Ona pojašnjava da cijeli koncept instalacije “Prva Ženska Linija” kroz žensku solidarnost nudi drugačiju vrstu otpora partrijarhalnom ratnom narativu, herojstvu, nasilju.

„Umjetnost na našim prostorima se, svakako i iz više uglova – bavi temom rata, već dugi period vremena. No, ono što po mom mišljenju nedostaje jeste poveznica između prošlosti i budućnosti, koristiti iskustvo i sjećanje koje već imamo kao katalizator promjene, kroz poveznicu sa metodologijom samoodržive budućnosti. Trenutna kriza, na lokalnom I globalnom nivou je ekološkog karaktera, a pod tim podrazumijevam I ovu ljudsku krizu nemogućnosti da prevaziđemo ideju različitosti među samim ljudima, bez koje nema mogućnosti za solidarnost. Kako prema ljudima, tako ni prema cjelokupnom ekosistemu kojeg moramo zaštiti i restaurirati. Jako sam sretna i ponosna što je akcija, performans i instalacija organskog spomenika u nedjelju prošla tako mirno i dostojanstveno. Žene iz Sarajeva, drugih gradova Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, kao i velikog broja Evropskih zemalja došle su da podrže projekat, i da zajedno sade neven. Bio je to emotivan događaj za sve nas, posebno za one koje su izgubile nekog člana porodice ili prijatelja u toku rata, u istim ovim rovovima“, zaključila je autorica instalacije „Prva Ženska Linija“.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.