Piše: Pavle Mijović, oslobodjenje.ba
Karma devedesetih
Devedesete godine, u kojima se trasirala suvremena društvena, politička i pravna zbilja, imale su jedan poprilično perfidan leitmotiv koji se sastojao u dokidanju granica ili izjednačavanju heroja i zločinaca, pravde i nepravde. Okorjeli zločinci su istovremeno i heroji, duboko nepravedne i neljudske radnje su samo zanemariva kap u inače njihovom, gotovo potpuno bezgrešnom opusu.
PRESUDA U PREDMETU MEMIĆ
Nehumane su to koncepcije, ali kao i mnoge porođene u ratnom kontekstu, gotovo potpuno razumljive u tipičnim kolektivnim imaginarijima. Ratne devedesete, kao negacije svega normalnoga, dodale su svoj patološki štih prvo samoj koncepciji pravde, a zatim i njezinoj provedbi.
Samo je patološkoj svijesti moguće opravdavati monstruoznosti poput etničkog čišćenja, masovnih zločina i silovanja, otimanja života i imovine – kukavičkih radnji koje su u mnogočemu obilježile devedesete – pozivajući se na viši i pravedan cilj. Provedba pravde utemeljena na takvim bazičnim shvaćanjima nije mogla nego biti selektivna, parcijalna, pristrana, podložna političkoj instrumentalizaciji i vanjskom utjecaju, često nehumana, a ponekad i gadljiva. A upravo su spomenute etikete većini ljudi prva asocijacija na pravdu, pravo i ostale izvedene kategorije, pogotovo u širem kontekstu jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana. Devedesete godine su nam prenijele u naslijeđe relativizaciju gotovo svih pravnih normi, kronično nepovjerenje u pravni sistem, osnovanu sumnju u bazičnu korupciju te bezdušni formalizam. Poput boomeranga ili možda popularnije rečeno, kozmičke karme, sve nepravde su nam se, društveno gledano, vratile kao konstitutivni dio sistema. Time je narušen stabilizirajući potencijal koje pravo posjeduje u svakom društvu. Naime, ako već ne možemo izbjeći ili prevenirati sve one negativne fenomene i nehumanosti, onda ih je makar moguće korigirati kroz provedbu pravnih normi. Kada se navedeno ne dogodi, ekstremno se produbljuje jaz između naših očekivanja i ostvarenja pravde.
Zakon koji postoji, ali ne znači ništa
Jedan od klasičnih oblika spomenute karme je ono o čemu je Kafka govorio u svom Procesu, kojega pojednostavljeno možemo izreći u formi da zakon postoji, ali ne znači ništa. Postoji velika zakonska normativa koja regulira mnoge aspekte ljudskog života (ustavno, stvarno, kazneno, radno, obiteljsko pravo) koje je u mnogim svojim aspektima neizvršivo i neprevodivo, te zbog toga ne predstavlja gotovo ništa. Obiteljsko pravo često nije dovoljno reaktivno da zaštiti ugroze obitelji iznutra u obliku zlostavljača, radno pravo ne čini dovoljno za zaštitu čovjeka unutar te osnovne ljudske djelatnosti – rada, poznate su to stvarnosti. U mnogim kontekstima zakon predstavlja jedno veliko ništa te je često lišen svakog suštinskog sadržaja.
Prošlotjedna oslobađajuća presuda u predmetu Memić podsjetila je na ovaj kafkijanski aspekt zakona. Spomenuti slučaj je, pravno gledano, kompleksan i od samog početka dobrano kompromitiran (očevid, svjedoci, amnezije itd), ali se suštinski radi o tome da je jedan mladi život tragično izgubljen, a godinama nakon toga nije moguće pravno ustanoviti razloge toga te naći krivce. Egzistencijalni aspekt je potresan ne samo članovima njegove vlastite obitelji nego i šire društvene zajednice. Dok mnoge društvene nepravde prosječnom stanovniku, generalizirat ćemo, Zapadnog Balkana, prođu gotovo neopažene, smrt mladih, pogotovo u jednom ovakvom kontekstu, opravdano izaziva javnu reakciju. Kontrast je jasan, s jedne strane nalazi se tragična sudbina mladog života, a s druge sistemski feler pravnog sistema.
NEKA VRSTA UTJEHE
Nedosanjana pravda
Nešto mora biti temeljno trulo u svakom sistemu koji neadekvatno, sporo, netransparentno barata s ljudskim sudbinama, kako ratnih devedesetih tako i danas. Više nego grijeh pojedinaca, radi se o grijehu struktura, sistemskim defektom, kojega mnogi percipiraju kao takvog, ali se javno otkriva u pojedinačnim slučajevima koji posjeduju nešto veći stupanj egzistencijalnog naboja. Ako pravda ne može biti zadovoljena, onda je gotovo neizbježno, kako to Sloterdijk ističe, pomalo divlje procesuiranje u kojemu pogođeni nastoje istovremeno biti i suci i izvršitelji presude. Suvremena društva, kako bi izbjegla to, razvijaju institucije koje kao posrednički mehanizmi omogućavaju makar minimalnu zadovoljštinu i ispravljanje nepravde. Pravni sistem u ovom kontekstu i nije drugo nego nešto složeniji mehanizam za gašenje i suzbijanje nepravdi. Ako on ne ispuni očekivanja, makar onih elementarnih, onda se razvijaju protuodgovori u obliku divljeg procesuiranja i želje za osvetom, ovog ili onog tipa. Stoga razvoj institucionalnih mehanizama za zaštitu i očuvanje pravde predstavlja oblik društvene mudrosti koji – ako već ne ispravlja počinjenu nepravdu – makar ju u određenom aspektu korigira nudeći pri tome i neku vrstu utjehe. Još se od devedesetih godina profilirao suprotni model koji je doveo do gotovo apsolutne skepse u kompromitirani politički, društveni i pravni sistem. Ova, kako smo je već nazvali, karma devedesetih, nije relikt prošlosti, već sa svog strukturalnog aspekta utječe na sadašnjost. Pravda u koju ne vjerujemo samo je jedan, iako možda najegzemplarniji društveni aspekt, koji svjedoči o eroziji institucija koje ne zavređuju povjerenje vlastitih građana. Tranzicijska i strukturalna nepravda devedesetih stiže nas i u sadašnjosti, u težim ili pak suptilnijim oblicima.