Jedna od odlika patrijarhalnog društva, u koje svakako još uvijek spada i bosanskohercegovačko, jeste patrijarhalna porodica. U jednoj takvoj sam i sama odrastala.
Za takvu porodicu je specifičan patrijarhalan odgoj djece, odnosno postojanje stroge hijerarhije i subordinacije između njenih članova, konzervativnost, jasna izraženost rodnih uloga, nejednak tretman djece u odnosu na spol, toksična muškost, nepoštivanje prava na privatnost, šturo shvatanje religije, slijepa privrženost tradiciji i običajima, strahopoštovanje umjesto uzajamnog poštovanja, te nemogućnost otvorenog izražavanja stava, mišljenja i emocija.
Trebaš da znaš gdje ti je mjesto
Odrasla sam u porodici gdje svako treba da zna svoje mjesto. U takvim porodicama postoji stroga hijerarhija između članova, te vlada subordinacija što znači da o svim bitnim, ali i nebitnim pitanjima odlučuje najstariji muškarac u porodici, dakle, otac, a potom najstariji sin. Prema tome, nije bitno kako se neko ponaša prema tebi, to što je on stariji od tebe i muškog roda opravdava svaki postupak. Odnos muškarca i žene u patrijarhalnom sistemu, pojednostavljeno gledajući, jeste odnos onog kome se služi i one koja služi, odnos nadređenog i podređene, onog ko nameće i one koja se prilagođava, odnos bića i njegove sjene.
Muški i ženski posao
Pored jasne izraženosti rodnih uloga (vrlo dobro sam znala šta je muški, a šta ženski posao), muška i ženska djeca se u mojoj porodici nisu odgajala jednako i nisu postojala jednaka i univerzalna pravila za sve, te su često postojali dvostruki standardi. Drugim riječima, muškoj djeci je bilo dozvoljeno da rade šta god žele i kad to žele. Mogli su da izađu i uđu u kuću kad god žele, a za žensku djecu je važio policijski sat. Kada bismo htjele izaći napolje, uvijek nas je pratila rečenica „Pamet u glavu!“ i „Vrati se kući u … sati!“, dok su braća izlazila bez ikakvih napomena. Oni su se mogli družiti s kim god su htjeli, mogli su obući šta god su htjeli, a sestre i ja to nismo mogle. Čak su i njihove loše ocjene u školi nailazile na veću toleranciju.
Neugodno s korisnim
Nisam se smjela šminkati kada sam bila nešto starija i morala sam dobro paziti na dužinu suknje i haljine koju bih obukla, te se vratiti u sobu i presvući ako bi ista bila nešto kraća. Jedan od daljih članova porodice me je jednom prilikom, kada sam bila u kući svoje nane u posjeti i kad sam obukla šorc (imala sam devet godina), pitao: „Zašto nisi obukla nešto više muslimansko?“ Tada ja nisam razumjela šta tačno znači pridjev „muslimansko“, ali sam shvatila da je to trebao biti svojevrstan način da mi se poruči kako nisam bila prikladno obučena, šta god da je riječ „prikladno“ u ovom kontekstu značila. Kućanske poslove smo uvijek obavljale majka, sestre i ja, a braća su većinom izostavljana uz izgovor „To je ženski posao!“ i „Ne zna on to!“ (iako se ni ja nisam naučena rodila).
Meni su se, kao ženskom djetetu, podrazumijevale odlične ocjene u školi, ali i odgovornost za urednu kuću. Ubrzo sam naučila da je moje mjesto u kući i da trebam da pomognem mami oko kućanskih poslova, pa sam odlučila da spojim neugodno s korisnim i, dok sam slagala ogromne količine suhog veša (kada sam išla u osnovnu i srednju školu broj članova u domaćinstvu bio je sedam), prala suđe, prozore ili peglala košulje, ujedno sam uvijek slušala radio ili gledala crtane filmove i serije na francuskom jeziku, što mi je pomoglo savladati ga kao treći strani jezik i na sebi svojstven način ipak zadati jedan jak udarac patrijarhatu – njegovim vlastitim oružjem.
Porodično okupljanje uz strepnju
Svako porodično okupljanje je podrazumijevalo to da mi, djevojke, postavljamo stol i nosimo hranu, pa peremo posuđe, a da svi muški članovi sjede i čekaju da ih se usluži. Sjećam se da sam svaki Bajram u djetinjstvu dočekivala s dozom strepnje i s knedlom u grlu. Naime, kao dijete bila sam pretila. Zbog debljine, moji rođaci su mi se svakog Bajrama rugali i ismijavali me kad bih počela da jedem. Bez obzira što bi se u mom tanjiru našla samo kutljača supe, njih ništa nije zaustavljalo u komentarisanju. Bez obzira što sam ja postavila stol, uslužila ih i poslije oprala posuđe, ništa ih nije odvraćalo od toga da me ismijavaju. A to me je tada boljelo. I dan-danas sam sigurna da na ismijavanje ne bih naišla da sam bila dječak kao i oni.
U to vrijeme, u našem susjedstvu je živio jedan komšija koji je bio gojazan. Sjećam se da mi je jedan od bližih članova porodice tada rekao kako moram smanjiti kilažu, a kada sam tu osobu pitala kako taj čovjek može da bude pretio, on mi je rekao: „On je muškarac. Muškarci mogu biti debeli, a žene ne mogu.“ Meni je to u tim trenucima dok sam još uvijek bila dijete sve nekako bilo čudno, jer kao djetetu meni ni tada tu nešto nije bilo kako treba. Sjećam se da sam mogla razumjeti da me neko želi posavjetovati da izgubim na kilaži radi zdravlja, ali uvijek me je dio rečenice „Ti si djevojčica“ zbunjivao. Pitala sam se: „Kakve veze s mojim kilogramima ima to što sam djevojčica?“ Tek danas sve to nazivam pravim imenom.
Zadrži svoje mišljenje za sebe
Još jedna od odlika patrijarhata je nemogućnost otvorenog izražavanja stava i mišljenja, kao i pokazivanje emocija i razgovor o istim. Kad god bih zaplakala, smatrana sam slabićem i nestabilnom osobom i često sam mogla čuti rečenicu: „Trebaš još da ojačaš!“ Kad sam bila uzrujana, često bi me neko pitao da li trebam da dobijem menstruaciju, što je trebalo da znači da su hormoni uvijek krivi za to što se osjećam tako. Kada bih željela da kažem ono što zaista mislim i osjećam, bila bih smatrana nekulturnom i nevaspitanom, odnosno da sam „pustila jezik“, kao i da svoje mišljenje trebam zadržati za sebe. Biti nazvana feministkinjom u mojoj porodici zapravo je bila uvreda i riječ za ismijavanje, pa potajno nikada (do prije par godina) nisam željela da budem nazvana tim nazivom.
Ostatak teksta pročitajte na karike.ba