Širi se miris nevino prolivene krvi putem Kasindola u mom gradu već danima, prenoseći poruku straha ostalim potencijalnim žrtvama koje život provode zavezane za velike lance, prepuštene svojoj sudbini. Zbog gutljaja vode je dobio tri metka iz sačmarice, zavezan je za traktor, u najvećim mukama i jaucima vožen kroz selo, da bi na kraju bio živ zakopan. U svojim posljednjim trenutcima, slušajući jecaje i možda prvi put osjećajući ljubav, izdahnuo je na metalnom stolu, kao da se borio da živi tek dovoljno da upozori. Ali, to je pas? Od kad je nečija kap prolivene krvi lakša za zemlju? Mada historija poznaje više odanih životinja nego ljudi, mučna je činjenica da je citat Viktora Igoa „Svi psi idu u raj, jer su preživjeli pakao na zemlji.“ savršen za brošuru ovog grada.
Prosječan životni vijek psa je deset godina. To znači da ako vaše oči prolaze kroz redove ovih riječi, vi ste živjeli minimum dva pseća života. Jednostavnom matematikom to bi značilo da u prosječan čovjekov život staje šest do sedam psećih, sreća pa životinje nisu robovi vremena, nemaju kalendare ni satove, te bez problema prihvate činjenicu da ste vi čitav njihov život. Ostajemo da budemo svjedoci njihovog kratkog vremena na zemlji, ostajemo da tugujemo za njima kad odu, do zadnjeg dana moleći za još par minuta, makar minuta ako ne sati, ali to su sretnici, koji odlaze sa ljubavlju. Ako oni ne idu u raj, onda ja bih željela da zaslužim da idem tamo gdje su oni, pogotovo oni koji ne znaju za ljubav, sreću, topao krevet, a takvih je sve više.
I eto baš poput ljudi, nekako su uvijek dobri na meti zla. Ne smijemo zaboraviti njemačkog ovčara od prije par godina čije je lice razneseno petardom, razderanih i namjerno zgaženih mačaka, ubijene majke sa svojim bebama, izbačenih i napuštenih njuškica diljem puteva naše domovine. Oni ne proglašavaju ratove, ne idu u političke stranke, ne lažu, ne kradu, ne ubijaju, pa ipak oni plačaju najvišu cijenu boravka. Baš poput ljudi zar ne? Nerijetki su trenutci kad mi bude drago što su tu kratko, ko bi se mogao desetljećima boriti s Balkanskom sudbinom dobrih duša, i to bez glasa?
Uz jecaje i molitve Medo je ispraćen dostojanstveno, nadam se da će nam oprostiti. Koliko će još samo biti sličnih, koliko ih je samo bilo? Ne shvataju svi da nekad pravi prijatelj pruži šapu, a ne ruku. Za ove koji ipak razumiju, a nemaju motiv da dođu na proteste u subotu, ispred Zemaljskog Muzeja u Sarajevu u podne, zapamtite samo, kad se budu riješili nas što se bunimo, vi što šutite dolazite na red. Usput, sa dolaskom hladnijih dana, učinimo našim betonskim komšijama ugodniji boravak, pored hrane i vode, riješimo se i monstruma, pokažimo im da u svojim kratkim životima ima razloga da se maše repom.
A Medo? Taj divni veliki četveronožni prijatelj, nevino prolivene krvi, za mene iste težine kao ljudske.
Plakao je tako da niko ne vidi i ne čuje,
a smijao se iz sveg glasa.
Da je obratno, baš poput ljudi, duže bi živio sigurna sam.
Putuj prijatelju, nećemo te zaboraviti.