POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Trebalo bi mnogo vremena da se naviknemo pred ogledalom na svoje normalno lice, ono koje se ne krivi u bolne grimase svakog jutra, jer zna da je svaki korak prema vani izazov
Piše Đorđe Krajišnik za Oslobođenje
Mi u našoj stvarnosti ništa nemamo, nijedne sigurne činjenice, nijednog pouzdanja da se na nešto stvarno možemo osloniti, za nešto se pridržati ili uhvatiti, niti nekog provjerenog sistema funkcionisanja, snalaženja u događajima i situacijama oko nas. Sve je stara, dobra stihija. Pusti, pa šta bude. Jednostavno govoreći, višedecenijskim našim odbijanjem da postanemo dio svijeta, bandoglavim tvrdoglavljenjem da smo najpametniji, da smo vješti sve izmanipulisati, na neku našu foru doskočiti nekom novonastalom problemu, doveli smo se u situaciju potpunog odsustva zdravog, kritičnog i progresivnog društva.
Kolektivna pasivizacija, pronalaženje načina kako se provući kroz iglene uši egzistencije, a da se nekako izmaknemo svakoj akciji, pa i onoj koja nas se najdirektnije i najbrutalnije tiče, napravili su od svega ovdje jednu apatičnu, otromboljenu masu besmisla. Koja, kao takva, u svojoj nepokretnosti vječito jeste objekat tuđih, vještačkih politika, slučaja, uticaja ili nesporazuma, a nikako samosvojna i samosvjesna misleća cjelina, koja u planetarnom haosu koji sada živimo misli pragmatično i odgovorno. Jer shvata da se samo dubokim promišljanjem, jasnim strategijama i insistiranjem na novim paradigmama i perspektivama može izboriti opstanak u budućnosti jedne kulture i civilizacije.
Međutim, stvari su kod nas u permanentnoj kontradikciji same sa sobom. Svaka informacija, svaka namjera, pravac ili možda cilj ostaju na ovom prostoru nerazgovijetni, izgubljeni u halo-efektu naše nesposobnosti da se artikulišemo, da idejom ili mislima dopremo sa druge strane, do nekog konačnog pomjeranja, do postizanja bilo kakvog oblika. Ukoliko ova amorfna masa poluživog građanstva uopšte više može doći do nekog uobličenja. Sada je još daleko bilo kakva naznaka oblikovanja. Sve je do neprepoznatljivosti ispremještano, obesmišljeno i pokvareno. Gdje bi trebala biti glava, tu je rep, gdje je nekad bilo stopalo, tu je sada uho, a tamo gdje su usta, narasla je velika surla. Ona se sada nijemo klati, kroz nju se ne može ništa izgovoriti. Ponekad se čuje samo lijeni krešteći glas, koji se guši sam u svom izvoru. Samo to, ništa više. Pusta vegetacija, u društvu zakorovljenom agresivnim, svenadirućim korovom etnonacionalizma i partitokratskih kartela sa okačenim medaljama ekskluzivne brige za narod na svojim bivoljim vratinama. Ali, nas to ništa ne dotiče. Sva ta izvitoperenost postala je jedino što nas određuje, ona je naše srednje ime. Na nju smo navikli. Trebalo bi mnogo vremena da se naviknemo pred ogledalom na svoje normalno lice, ono koje se ne krivi u bolne grimase svakog jutra, jer zna da je svaki korak prema vani izazov, da se na svakom koraku nalazi neka prepreka ili prijetnja. To što se sve iskrivilo, što ništa ne odaje ni privid normalnosti, to što je kolektivno ludilo zauzelo vodeće mjesto u ovom društvu činjenice su koje mi akrobatikom i fatamorganama dvorske lude – koja se cereka do suza dok je car, jer mu je dosadila, a ona misli da tjera šegu sa njom, šalje dželatu na vješala – žongliramo iznad ponora po čijoj se ivici već tri decenije neprestano krećemo. Svaki korak može biti koban, ali duboko zaljubljeni u vlastito fatalističko hazarderstvo, prilikom kojeg neprestano licitiramo vlastitim opstankom, teško da možemo sve to ostaviti.
Jedino što mi, pak, sa sigurnošću imamo, što grčevito branimo, čega se ne odričemo ni po koju cijenu, jeste naša opjevana potreba za mišljenjem, potreba da se o svemu izrazimo, da svemu odmjeravamo i procjenjujemo dužinu sjene, kao da smo nekim specijalnim kosmičkim čulom obdareni za pametovanje o onome što nas niko nije zapravo ni pitao. Ne prođe nijedna sedmica u godini da se u Bosni i Hercegovini, posebno u njenom glavnom gradu kao generatoru, s potpunom ozbiljnošću fanatičnih komesara ne raspravlja o nekoj besmislici koja se, u odsustvu svake volje da se suočimo s vlastitim problemima koji su narasli više od planina koje nas okružuju, koristi kao manevarski alibi za svako nečinjenje ili nemogućnost da se izborimo sami sa sobom. Nije važno da li se radi o nekadašnjim Sarajlijama, izborima u Crnoj Gori, konfabulacijama o tome da je predsjednik susjedne države kazao kako smo prljavi ili se ne peremo, pa smo mu mi izvukli statistike koliko kubnih metara vode prosječan stanovnik ovog zbjega dnevno utroši na higijenu, ili pak jesmo li za Trumpa ili smo za Bidena, za crne ili bijele figure, da li je Balašević izraz zašećerene jugonostalgije, koja je s njim umrla, ili je nešto više, da li je jabuka jabuka, ili je kamen bundeva, kako god da obrnete, mi smo uz pomoć magične internetske mahale svemisleći stanovnici kosmosa. Oni koji će se svađati oko određivanja pola bijelih pčela četrdeset i četiri dana, ali neće vidjeti da Bosna i Hercegovina, još, ni u naznakama, ni u kašikama vidovite Džemile, ni u zapisu hodže iz Fojnice, ni u muškoj vodi iz Kladnja, ni u božićnoj plećki, nema osiguran niti jedan kontingent vakcina protiv Covid-19.
No, pazite, pobjegoše bijele pčele iz košnice, kojeg su pola?