“Protiveći se  primirju u ovom trenutku, efektivno i zapravo, dajete Izraelu potpunu slobodu da nastavi sa neprincipijelnim napadima na civilnu infrastrukturu i civilno stanovništvo Gaze, od kojih su milion, ili 1.100.000, djeca. Postali ste moralni monstrum i zbog toga nemojte govoriti: Naravno da se protivim tome”.

VUK BAČANOVIĆ

Cjelokupan koncept „osuđivanja nasilja“ obje strane u kontekstu Gaze je utoliko bizaran, koliko je svakome sa gramom analitičkih sposobnosti jasno da to nasilje nije ništa drugo do nasilje kompletnog „civilizovanog svijeta“ i njegovih saveznika, uključujući Saudijsku Arabiju i Egipat nad samo jednim gradom. Dakle države čije stanovništvo broji više od milijardu stanovnika stavljaju na raspolaganje svoje resurse i naoružanje u svrhu planskog uništavaja grada od 2,5 miliona stanovnika. Ova kolosalna hipokrizija možda je najbolje objašnjena u pismu politikologa Normana Finkelštajna, koji sam potiče od porodice koja je preživjela Holokaust, nekadašnjem kandidatu za američkog predsjednika Berniju Sandersu koji je u jednom od svojih govora podržao „uništenje Hamasa“:

U 2006. godini održani su na Zapadnoj obali i u Gazi, parlamentarni izbori. Te izbore je palestinskom narodu preporučila administracija SAD-a u okviru sada zaboravljenog programa administracije Džordža Buša nazvanog „promocija demokratije“. Dio ovog tako nazvanog paketa bio je da Palestinci treba da učestvuju u svim divnim demokratskim iskustvima. Hamas je bio pozvan da učestvuje na tim izborima, i promijenio je svoj stav. Do tada se protivio učešću na bilo kojim izborima na okupiranim teritorijama, jer su izbori bili deo Sporazuma u Oslu. Pošto je Hamas bio protivnik tog sporazuma, protivio se i učešću na izborima. Ali promijenio je svoj stav. Nastupio je kao civilna politička stranka. I, iako je to bilo u mnogome iznenađujuće za Hamas i sve ostale, pobijedio je na izborima. Prema riječima bivšeg predsjednika SAD-a Džimija Kartera, to su bili „potpuno fer i pošteni izbori“, i Hamas je pobijedio. Šta su SAD i Izrael uradili? Odmah su uveli brutalnu blokadu Gaze, koja je dovela do potpunog ekonomskog zastoja…

Kada je Hamas izabran, ulagao je napore za postizanje mira i rješavanje konflikta sa Izraelom. Prezentovao je svoje uslove ili govorio u svoje ime u skladu sa međunarodnim konsenzusom o rješavanju konflikta, a to su bila dva nezavisna državna entiteta u granicama iz 1967. godine… Postojale su oblasti poput zahtjeva za potpunom primjenom prava na povratak palestinskih izbeglica u svoje domove iz kojih su proterani 1948. godine. Iako priznajem da je to dio međunarodnog prava, razumijemem da bi taj dio bio dio pregovara kao u okviru postizanja sporazuma. Izražavam, može se reći, sud trećeg lica izdaleka, ali nema sumnje da je Hamas pokušavao da postigne neku vrstu sporazuma sa Izraelom. Dokumentacija u tom smislu je obimna. Dokazi su neoborivi.

Pojednostavljeno, Hamasu okruženom u jednom gradu je bilo jasno da nije u položaju da vodi dugoročni rat sa cijelim kolektivnim zapadom i da mu je potreban mirovni sporazum, dok je Izraelu, koji uživa potpunu podršku kolektivnog zapada opet, bilo jasno da Hamas nije u poziciji da bilo šta zahtjeva, a pogotovo korekciju granica. Zbog čega je to tako?  Osnivač Grupe Difference i zaposlenik i predavač Institutu za Indiju, Kinu i Ameriku (SAD), Šangajskom institutu za međunarodne studije (Kina) i Centru Evropske unije (Singapur) Dan Štajbok je u svom nedavnom tekstu ponovio ono što je savršeno jasno svakome ko prati palestinsko-izraelske odnose:

„Izgradnja jevrejskih naselja znači de facto stvarnost izgradnje jedne države – Izraela, u kojoj Izraelci imaju prava, a Palestinci nemaju. U međuvremenu, pregovori o rješenju dvije države su zapeli još od 2014. godine. Retorika na stranu, vlada premijera Benjamina Netanjahua je sprovodila akcije pripajanja Zapadne obale i ugrozila izglede za pravi i trajni sporazum u izraelsko-palestinskom konfliktu… Od nemirnih sedamdesetih godina, ekstremno desničarska politika, nasilni mesijanski naseljenici i ultra-nacionalisti poput rabina Meira Kahaneta i njegove organizacije Kah, doprinijeli su rastu ekstremno desničarskih pokreta, masakra nad Palestincima i političkih stranaka poput Otzma Jehudit (Jevrejska Moć), idejnog nasljednika organizacije Kach. Njen lider, Itamar Ben-Gvir, postao je nacionalno poznat 1995. godine kada je držeći dio kadilaka sa haube koji je bio ukraden sa automobila premijera Jicaka Rabina, ponosno izjavio: ‘Stigli smo do njegovog automobila, i stići ćemo i do njega’. Nedeljama kasnije, Rabin, arhitekta mirovnog procesa, bio je ubijen. Kao ministar nacionalne bezbjednosti u Netanjahuovoj vladi, Ben-Gvir je zastupao kahanizam. Kao naseljenik, živi u ilegalnom naselju. Otvoreno je pozivao na proterivanje arapskih građana. Njegova provokativna posjeta Hramovnoj Gori, mjestu gde se nalazi džamija al-Aksa, doprinijela je početku aktuelnih nemira.“

Sve to, međutim, ne dopire do mnogih regionalnih intelektualaca, novinara i analitičara. Kris Hedžis je u svom posljednjem tekstu Konačno rješenje palestinskog pitanja, također podsjetio na odavno zaboravljene činjenice:

„Prisustvovao sam političkim skupovima koje je organizovao Benjamin Netanjahu, koji je dobijao velike donacije od američkih desničara, kada je vodio političku borbu protiv Jicaka Rabina, koji je pregovarao o mirovnom sporazumu sa Palestincima. Pristalice Netanjahua su uzvikivale ‘Smrt Rabinu’. Čak su spalili lutku Rabina obučenu u nacističku uniformu. Netanjahu je doslovno marširao u koloni koja je simulirala Rabinov pogreb. Premijer Rabin je ubijen 4. novembra 1995. godine od strane jevrejskog fanatika. Lea, udovica premijera Rabina, optužila je Netanyahua i njegove pristalice za ubistvo njenog supruga.“

Dakle, kada su u pitanju „osuđivanja” niko u vodećim korporativnim medijima najprije neće priupitati, osuđujete li Benjamina Netanjahua jer je u vladu uveo otvorenog ekstremistu koji zagovara ne samo aparthejd, već i etničko čišćenje. Radi pukog pominjanja ovog, od kolektivnog zapada podržanog ekstremizma kao jednog od razloga rasplamsavanja rata u pojasu Gaze, dvije jevrejske organizacije u Hrvatskoj su napustile savez antifašista, dok poznati jevrejski istoričar i intelektualac Ivo Goldštajn govori o „propagandističkoj strategiji povećavanja broja žrtava” i da „prigovor za bilo kakve žrtve treba uputiti onome koje za njih odgovoran, a to je Hamas”. Iako je samo Goldštajnu jasno na koji način Hamas može biti odgovoran za brutalnu retorziju koja podrazumijeva sravnjivanje sa zemljom kompletnih stambenih četvrti uz vrlo transparentno isticanje dokumenta vladajućeg Likuda o prilici za deporataciju kompletnog stanovništva Gaze u Egipat, nejasno je kako, kada već govori o propagandi, prenebregava činjenicu da su „američki korporativni medijski kanali dali izraelskim vojnim komandantima pravo prethodne recenzije ‘svih materijala i snimaka’ snimljenih od strane njihovih dopisnika koji su bili  sa IDF-om tokom invazije Gaze, što je uslov koji je osuđen od strane zagovornika slobode medija”, ili čak proglas izraelskih ljekara da je raketiranje bolnica u Gazi opravdano jer su u njima stacionirani teroristi.  Pri tome, kolektivni zapad i dalje potpuno stoji pri odluci da nikakav prekid vatre ne dolazi u obzir, jer bi on „ojačao Hamas”, što podržava i vođa „ljevice” u Americi, Berni Sanders, zbog čega mu Finkelštajn i napisao pismo koje se komotno može primijeniti na većinu moralističkih „osuđivača”.

„Protiveći se  primirju u ovom trenutku, efektivno i zapravo, dajete Izraelu potpunu slobodu da nastavi sa neprincipijelnim napadima na civilnu infrastrukturu i civilno stanovništvo Gaze, od kojih su milion, ili 1.100.000, djeca. Postali ste moralni monstrum i zbog toga nemojte govoriti: ‘Naravno da se protivim tome’. Naravno da se protivite tome. I mislite li da će Izrael prestati s tim zato što im Berni Sanders to kaže? Mislite li da će odjednom prestati da ciljaju bolnice, pa i više njih, da će prestati da ciljaju ambulante? Mislite li da će prestati da ciljaju civilne stambene objekte? Kuće ovih ljudi, od kojih je 70 posto i njihovih potomaka već izgubilo svoje domove 1948. godine, a sada ih ponovo gubi. Pedeset posto njih su djeca koja više nemaju krov nad glavom. Igračke koje su imali, porodične slike koje su čuvali, sve to je sada u ruševinama. I ispod tih ruševina su još hiljade djece, a vi ste upravo dali zeleno svjetlo za nastavak uništavanja Gaze. Bio je to narod bačen u plamteću vatru pakla, a sada je to narod u plamtećoj vatri pakla sa odobrenjem Bernieja Sandersa. Kakva bijeda i sramota.“