“Osmijeh nade” za svjetliju budućnost djece sa invaliditetom

Dok i u danima pandemije ostali sedamnaestogodišnjaci vrijeme provode izlazeći i družeći se, dani Armine Avdić, učenice Mješovite srednje škole Kalesija, su popraćeni boravcima u kući zajedno sa njenim najboljim prijateljem, mačkom Omerom.  Ipak, svakog četvrtka se, zajedno sa ostalim prijateljima, sastaje u udruženju za osobe sa poteškoćama u razvoju “Osmijeh nade”.

Pišu: Lejla Ramić i Erna Šahbazović, naslovna fotografija: Arhiv udruženja

Udruženje “Osmijeh nade” u Kalesiji postoji od 2002. godine i brine o potrebama djece sa invaliditetom. Opisuju se kao neprofitna, vanstranačka i nevladina organizacija koja okuplja djecu i omladinu sa poteškoćama u razvoju, a trenutno broji redovnih 75 članova sa urođenim invaliditetom.

Volonteri Udruženja aktivno rade na socijalnoj zaštiti svih članova, te poboljšanju statusa što bi podrazumijevalo i osjećaj korisnosti u društvenoj zajednici.

Armina Avdić i mačak Omer, foto: Lejla Ramić

“U udruženje sam krenula kad se tek otvorilo. I dan danas sam tu. Četvrtkom imamo druženja i radionice gdje se družimo zajedno sa ostalim članovima. Inače nas je mnogo više, ali zbog ove korona situacije, podijeljeni smo u grupe”, priča nam Armina.

Podaci  UNICEF-a procjenjuju da u Bosni i Hercegovini 294.058 osoba, odnosno 8,3 odsto ukupnog stanovništva (132.975 muškog spola; 161.083 ženskog spola) imaju „bilo kakve poteškoće u obavljanju osnovnih aktivnosti kod kuće, na poslu ili u školi“, i to u šest mogućih domena: vid, sluh, hodanje ili penjanje, prisjećanje ili koncentrisanje, oblačenje, kupanje i komuniciranje. Od ovog broja je 6.239 djece mlađe od 18 godina (3.639 dječaka i 2.690 djevojčica). Udio djece koja imaju bilo kakve poteškoće u navedenih šest domena je 0,9 odsto ukupnog stanovništva u BiH.

”Spoznaja da njihovo dijete ima teškoću u razvoju za svakog roditelja je bolna i potrebno je vrijeme da je prihvati. U procesu prihvatanja većina prolazi kroz fazu poricanja ili potiskivanja, zatim dolazi osjećaj beznadežnosti, ponekad i osjećaj krivnje i odgovornosti, do racionalizacije i na koncu konstruktivnog prihvatanja razvojnih mogućnosti djeteta. Vjerovatno kao i svi drugi, roditelji djece sa teškoćama u razvoju su zabrinuti za budućnost svoje djece”, kaže pedagog i psiholog Gabriel Pinkas.

Djeca sa ovakvim poteškoćama su jedna od najmarginalizovanijih i isključenijih kategorija u našoj zemlji, a kvalitet usluga, posebno u oblasti zdravstva i obrazovanja, nije prilagođen njihovim potrebama.

Suočeni su sa raznim preprekama poput diskriminacionog zakonodavstva, nedostatka obuke, neadekvatnog razumjevanja od strane nastavnika, predrasude, nedostatak usluga i podrške i sl. Često su izložena nasilju, zlostavljanju i zanemarivanju zbog čega utjehu pronalaze u rezidencijalnim ustanovama.

“S obzirom na to da ima različitih vrsta invaliditeta, nekako se tu osjećam dosta prihvaćeno. Kada ne dođem jedan četvrtak, onda mi govore kako je pusto bez mene. Da se nas pita mi ne bismo izlazili odatle”, objašnjava nam Amina značaj ”Osmijeha nade” u njenom životu i životu njenih prijatelja i prijateljica.

Radionica u udruženju “Osmijeh nade”, foto arhiv udruženja

Udruženje za svoje članove organizuje radionice izrade nakita od bižuterije, likovnih radova kao i kurseve šivenja.

“Svašta radimo, počevši od nizanja, bojenja pa do crtanja. Meni je najdraže nizanje narukvica jer sam se tu nekako najbolje pronašla“, kaže Armina.

Pored djece, ovo Udruženje mnogo znači i roditeljima koji u njemu vide sigurno mjesto za odrastanje i inkluziju njihove djece u društvo.

“Preporuka za roditelje je da od samog početka unutar porodice stvaraju sigurnu klimu, u kojoj će vladati harmonični odnosi, međusobno razumijevanje i poštovanje. Kod djece je potrebno poticati razvijanje samopouzdanja i samopoštovanja, tako što će im se omogućiti da samostalno upoznaju sebe i svijet koji ih okružuje, te poštovati njihove razlike“, objašnjava pedagog i psiholog, Gabriel Pinkas.

Međutim, prostorije Udruženja od samo 40 m2 su premale za sve te aktivnosti. “Osmijeh nade” se nalazi u vema teškoj i nezahvalnoj materijalnoj i finansiskoj situaciji. Iz općinskog budžeta se za Udruženje izdvaja 2.000 KM godišnje, što predstavlja tek 10 odsto od potreba za aktivnosti Udruženja.

Djeca s invaliditetom isključena su iz društva zbog nedostatka informacija o invaliditetu, zbog predrasuda i strahova koji vladaju u društvu. Podizanje svijesti u društvu, tako da djeca s invaliditetom mogu biti uključena u društvo baš kao i sva druga djeca, je dužnost i obaveza prvenstveno vladajućih organa Bosne i Hercegovine, koji su se obavezali da će osigurati inkluzivno društvo, te okruženje koje omogućava i postiče, ali je, kao drugo, to isto tako i moralna obaveza i dužnost svakog od nas lično, svakog školskog druga te djece, doktora i prolaznika.

etrafika.net

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.