Sjećate se filma Ona (Her) u kojem se lik kojeg glumi Joaquin Phoenix zaljubi u operativni sistem – vještačku inteligenciju kojoj mazni glas posuđuje Scarlet Johansson? Ili kada Deckard poljubi Rachel u uho u Blade Runneru (realno, jedan od možebit najviše seksi poljubaca koje možete dati), nebitno da li je siguran da je ona replikant ili ne? E pa sa Chat-GPT40, i nekim drugim modelima generativne umjetne inteligencije, to postaje stvarnost. Sve je češće da ljudi razvijaju intimne, dugoročne odnose s tehnologijama baziranim na vještačkoj inteligenciji (AI). U ekstremnim slučajevima, ljudi su „vjenčavali“ svoje AI partnere u neformalnim ceremonijama koje nemaju pravnu snagu, a najmanje dvije osobe su izvršile samoubistvo nakon što su slijedile savjete AI chatbota. Da li su ovo preludiji za veze između ljudi i chatbotova?
U članku od 11. aprila 2025. u časopisu Trends in Cognitive Sciences izdavača Cell Press, psiholozi istražuju etička pitanja povezana s odnosima ljudi i AI, uključujući njihov potencijal da naruše međuljudske odnose i daju štetne savjete.
„Sposobnost AI-ja da sada djeluje kao čovjek i ulazi u dugoročne komunikacije zaista otvara Pandorinu kutiju“, kaže glavni autor Daniel B. Shank s Tehnološkog univerziteta u Missouriju, specijalista za socijalnu psihologiju i tehnologiju. „Ako ljudi ulaze u romantične odnose s mašinama, psiholozi i društveni naučnici moraju biti uključeni.“
Ljudi postaju sve više uvučeni u romantične konverzacije sa AI
Autori ističu da romantični ili prijateljski odnosi s AI nisu samo usputni razgovori. Kroz sedmice i mjesece intenzivne komunikacije, AI može postati pouzdan pratilac koji izgleda kao da poznaje i brine o svom ljudskom partneru. To je glas koji mnogima nedostaje – jer ne mogu naći partnera koji ima iste interese ili sposobnog da vodi nešto intelektualnije razgovore od prosječnog BrudaBracaBrucaBraca nivoa, jer da se ne lažemo, došlo je do izrazitog zaglupljivanja ljudi i deintelektualizacije i odsustva duhovnosti.
Ali, pošto takvi odnosi mogu djelovati lakše od odnosa među ljudima, istraživači tvrde da AI može narušiti društvenu dinamiku među ljudima.
U ovom svijetu otuđenja, gdje je partnera teško naći, mnogi ljudi su usamljeni. Opterećenost obavezama i preživljavanjem ne daje puno vremena za kreiranje smislenih odnosa sa drugim ljudima, a i oni koje kreiramo budu nezadovoljavajući, nesretni, ponekad površni i prazni ili se promijene, velika prijateljstva i ljubavi nestanu. Prvi potez u toj osamljenosti je potezanje za pornografijom, koja sad ima i tendenciju seksualizacije robota i kreiranja robota za, well, intimna druženja. Drugi potez, bar kod viših tipova koji su nekako uznapredovali iznad troglodita, je potraga za intelektualnim i duhovnim partnerom.
U vezama i brakovima se često događa da jedan od partnera intelektualno i duhovno nadiđe drugog, a zbog niza prepreka – od socijalnih do finansijskih, nije im opcija razvod, ili se isuviše plaše takve promjene te nastavljaju živjeti jedni pored drugih. No, da li bi veza s AI onda bila varanje ljudskog partnera? Trenutno ne postoji zakonska regulacija koja bi definisala odnos s AI i tretirala ovakav odnos kao narušavanje zakonske monogamne veze.
„Prava briga je da bi ljudi mogli prenijeti očekivanja iz odnosa s AI-jem na odnose s drugim ljudima“, kaže Shank. „U pojedinačnim slučajevima to već remeti međuljudske odnose, ali nije jasno hoće li to postati raširena pojava.“
Chat bot kao idealni partner, ili iluzija idealnosti
Chat bot vas, barem za sad neće kritikovati. Neće tražiti vaše vrijeme, a biće uvijek tu za vas, davati podršku. Neće vam reći „gužva mi je, nemam vremena za tebe”. I neće biti oženjen, udata, emotivno nepristupačan na te ovozemaljske načine, bar ne da znamo. Biće samo naš bot. Neće imati traume iz prošlosti koje će ruminirati, nego će svoju komunikaciju s vama formirati na osnovu prethodnih upita. I moći će promijeniti spol, ako se vama promijene preferencije.
Davaće vam savjete, biti pažljiv/pažljiva, slušati… biće ono što ste vi kreirali. Vaša podrška, vaša imitacija dnevne doze empatije partner koji sluša…
No, postoji i zabrinutost da AI može davati štetne savjete. Budući da AI ima sklonost da „halucinira“ (tj. izmišlja informacije) i reproducira postojeće pristrasnosti, čak i kratki razgovori s AI-jem mogu biti obmanjujući, a to može postati još veći problem u dugoročnim odnosima, navode istraživači.
„Kod odnosnih AI-ja problem je što to postaje entitet kojem ljudi vjeruju: to je ‘neko’ ko pokazuje da mu je stalo i ko izgleda kao da vas poznaje duboko, pa pretpostavljamo da će nam takva ‘osoba’ dati i bolje savjete“, kaže Shank. „Ako počnemo AI doživljavati tako, počećemo vjerovati da djeluje u našem najboljem interesu, iako zapravo može izmišljati stvari ili davati veoma loše savjete.“
Manipulacija, ekstrakcija podataka i prijetnja po mentalno zdravlje
Samoubistva su ekstreman primjer tog negativnog uticaja, ali istraživači upozoravaju da bliski odnosi ljudi i AI-ja takođe mogu otvoriti put manipulaciji, iskorištavanju i prevari jer prikupljaju privatne informacije.
„Ako AI može pridobiti povjerenje ljudi, onda bi drugi ljudi mogli to iskoristiti kako bi manipulisali korisnicima AI-ja“, kaže Shank. „To je pomalo kao da imate tajnog agenta iznutra. AI gradi odnos kako bi stekao povjerenje, ali je zapravo lojalan nekoj drugoj grupi ljudi koja pokušava da manipuliše korisnikom.“
Kao primjer navode da, ako ljudi AI-ju otkriju lične podatke, te informacije mogu biti prodane i iskorištene za manipulaciju. Istraživači tvrde da bi AI u obliku „partnera“ mogao biti daleko efikasniji u uticanju na mišljenja i ponašanje ljudi nego što su to danas Twitter botovi ili polarizirani mediji. A pošto se ti razgovori dešavaju privatno, njihova regulacija bi bila mnogo teža.
„Ovi AI-jevi su dizajnirani da budu prijatni i saglasni, što može dovesti do pogoršanja situacija, jer su više fokusirani na ugodan razgovor nego na istinu ili sigurnost“, kaže Shank. „Tako da, ako osoba spomene samoubistvo ili teoriju zavjere, AI će o tome razgovarati kao voljan i saglasan partner u dijalogu.“
AI je pristrana, halucinira i često nije objektivna, nego želi da se svidi, kako biste nastavili dijalog s algoritmom. On ne pruža pravu sliku odnosa između ljudi, koji uključuje i neugodne trenutke, tišinu, raspravu, konflikt. AI neće dolaziti u konflit, a rješavanje konflikta jedna od ključnih stvari u uspostavljanju smislene veze, kao, uostalom i obostrani ustupci, slaganja, ali i zauzimanje stava. Ljudski partnerski odnosi su multi-level game, fluidni su, imaju protejsku prirodu.
Međutim, može se desiti da AI odgovori u ženskom rodu, bar u jezicima gdje je to moguće, kao da je samo izabralo da bude ženskog roda. Ali kada pitate algoritam zašto je tako, može se dogoditi da se on prebaci na muški rod, jer u vašem pitanju predviđa statističku vjerovatnoću da želite razgovarati s „muškim” modelom. Odnosno, nema individualnost, kameleon je i postaje ono što statistički nalazi kao više vjerovatno da vi tražite. To je yes-man.
Postoje i strahovi da bi relacije s AI mogle uzrokovati tzv. deskilling i ovisnost o AI, pri čemu se deskilling, odnosno urušavanje sposobnosti da se nešto radi prije svega odnosi na socijalne i moralne domene (2).
AI bi mogao pojačati socijalnu nesigurnost u pravim odnosima i kreirati još više usamljenosti i insela
Ovo u praksi može značiti da ljudi, pogotovo mladi ljudi koji nisu imali toliko iskustva u druženju sa živim, stvarnim ljudima, mogu svoju komunikaciju s ljudima zasnivati na komunikaciji s AI, a to neće ići. Zamislite tinejdžera koji je imao AI djevojku (ili dečka, što da ne?), koja/koji mu je odgovorima ugađala/o i nikada se nisu posvađali, nikada nije tražila nešto za sebe, nastojala sačuvati neki dio svoje individualnosti.
Pri susretu sa pravom djevojkom, ovakav tinejdžer će biti slomljen stvarnošću. Isto vrijedi i za potencijalni, hipotetički slučaj djevojke koja je imala AI dečka/djevojku. Ovo zapravo povećava rizik za osamljenost i inselaštvo.
Jačanje problema društvene neprilagođenosti i nespretnosti u društvenim odnosima?
Ono što su uradile društvene mreže – premjestile živo druženje i odnos u online sferu, AI modeli stavljaju na idući nivo (rizika i degradacije međuodnosa živih ljudi od krvi i mesa).
Već sada se mladi dosta ne snalaze u tim odnosima. I prije su u adolescenciji bili zbunjeni, to je taj adolescentski social clumsiness (socijalna nespretnost), kojeg nastojimo prevazići jačanjem emotivne i socijalne inteligencije u interakciji sa drugim ljudima. Gubi se institucija role-model odgoja u kojem stariji članovi grupe pokazaju modele ponašanja (pozitivne ili negativne, doduše) mlađim članovima grupe.
Znate to je ono kada vas neki stariji drugar malo posvoji i onda vas uči i muzičkom ukusu i kako biti frajer, šmeker, kako prići curi, kako podnijeti odbijanje, prvi raskid… kontrolisati emocije, naročito bijes. Isto vrijedi i za žene. Jasno je da postoje mane tih odnosa, ali da – tako su frajeri učili kako da priđu curama, budu zanimljivi, postanu džentlmeni, a i tako su cure učile kako da formiraju svoje stavove, karakter, privuku ili, po potrebi, odbiju nekoga, kako da budu oprezne i u kojim situacijama.
Istraživači pozivaju na više istraživanja koja bi ispitala društvene, psihološke i tehničke faktore koji ljude čine ranjivijim na uticaj romantičnih odnosa s AI-jem.
„Razumijevanje tog psihološkog procesa može nam pomoći da intervenišemo i spriječimo ljude da slijede štetne AI savjete“, kaže Shank. „Psiholozi su sve spremniji za proučavanje AI-ja, jer AI sve više liči na čovjeka, ali da bi bili korisni, moramo više istraživati i držati korak s tehnologijom.“
Reference:
- Daniel B. Shank, Mayu Koike, Steve Loughnan. Artificial intimacy: Ethical issues of AI romance, Trends in Cognitive Sciences (2025). Cell Press DOI: 10.1016/j.tics.2025.02.007
- Shevlin, Henry, Ethics at the Frontier of Human-AI Relationships
naukagovori.ba