Mojoj generaciji u rodnom listu kao mjesto rođenja piše Jugoslavija, dok se sjeća samo tranzicijskog demokratskog sistema koji još uvijek živi, iako već imamo trideset dvije godine. Na tom prelazu iz jednog u drugi sistem, u naš rječnik je ušla riječ mir. Milan Mladenović, Cane, i još poneki predstavnici rock’n’roll scene, pjevali su Mir, brate mir na koncertu organizovanom za mir. Balaševićeva je gitara svirala Samo da rata ne bude, ludila među ljudima. Sve riječi, pa i riječi ovih pjesama, zaglušio je taj top.
Izvor fotografije klix
I bit će da smo tako negdje usput prokockali mir i ono što smo imali. Sada, u miru koji više liči na crni humor, na oživjelu grotesku, sve što radimo izgleda kao travestijski čin. Imamo ustvari priliku da o miru teoretiziramo, jer se to radi kada praksa posustane.
Namišljajući neke drukčije svjetove, moja generacija traži ponovni smisao riječi iz kojih će nešto nastati, kao iz čarobnjakovog šešira ili performativnog čina. U međuvremenu, obraćamo se onim tihim, ali rovitim ljudima čija djela izmjenjuju mikrosvjetove i percepcije. U pokušaju oglasovljenja vlastite generacije i ovih tihih, ali rovitih ljudi, napravili smo dijalogizaciju teorije. Potreba za suglasjem je nadjačala svakodnevnu kakofoniju bezličja.
Na tom je tragu profesorica Emilija Pavićević, magistrica Međureligijskih studija i izgradnje mira naglasila da, govoreći o miru, pojam možemo promatrati s više aspekata zbog čega je nezahvalno odrediti tj. postaviti jasnu definiciju pojma mir. No, mir predstavlja vrednotu koja bi trebala biti univerzalna bez obzira na vrstu i ustroj određenog društva. Mir je koncept i ideal koji predstavlja stanje bez nemira, stanje postojanosti i utvrđenosti. Kao takav, mir se manifestira kroz različite pokrete koji imaju tendenciju pomirenja različitosti, te uspostavljanje balansa potrebnog zajednici danas. Krajni cilj trebao bi biti praktična manifestacija mira, tj. vidljivi rezultati u zajednici.
Mir treba izučavati i sa religijskog aspekta, budući da sve religije propovijedaju mir u svojoj srži. Konkretno, prof. dr. Dubravko Turalija objašnjava da je mir u kršćanstvu utemeljen na teološkoj matrici triju klasičnih riječi: hebrejske [šalom], grčke [eirene] i latinske [pax]. Hebrejska riječ za mir označava obnavljanje relacija, tj odnosa između ljudi. Glavno sredstvo ljudskih odnosa je govor. Njegovanje razgovora – koji podrazumijeva sve Božje zakone: ne ubij, ne mrzi, ne ukradi, ne poželi (…) jednih s drugima – izgrađuje vjerski mir. Grčki pojam [eirene] odnosi se na ljudsko stanje duha. Čovjek je u sebi sretan kada je u miru s drugima. Konačno, latinski izraz [pax] najjači je vjerski izričaj u kršćanstvu i tiče se bliskog odnosa s Bogom. Dakle, vjerski mir prije svega označava njegovanje odnosa s ljudima oko sebe [šalom], zatim traženje mira u sebi [eirene] i konačno održavanje bliskih odnosa s Bogom [pax].
S druge strane, prof. dr. Oliver Jurišić ističe da je najpoznatijim pokušajem manifestacije mira u filozofiji bio stoicizam, ona vrsta filozofske misli koja je čovjeku sugerirala kako je najbolje pred “nemirima” egzistencije zadržati stav ataraksije, odnosno pokušati živjeti bez strastvenih odgovora i reakcija na okolinu. Prihvaćati nekakav oblik fatalizma ili vjere u sudbinu kao najbolji lijek za sve vrste nemira. Zapravo, naglašava Jurišić, u filozofiji ne postoji nešto što bi se moglo opisati filozofijom mira, kao što postoje filozofije jezika, politike, umjetnosti. Možda je to i zbog toga što se o miru na sva usta govori samo u kontekstu ratova i nasilja, ali i tad se o miru govori tek kao o nekoj potrebi ili nečemu što moramo na sve načine dogovoriti. Sam mir, odnosno njegova definicija što je on zapravo ne postoji, a i to što je mir odsutnost rata nije sve ono što bi čovjek opisao kao mir. Izostavljeni su toliki drugi “mirovi” koji su čovjeku jednako važni, iako drugim ljudima nisu i ne moraju biti.
Upravo unutar ove filozofske intersekcije, ponekad se doima da čovjek u sebi ne može pomiriti vječito suprotstavljene strane vlastitosti: potrebu za mirom i anarhičnost vlastite individue. Jurišić, kao filozof prije svega, promišlja da, ako je čovjek, a da fraza ne zvuči suviše otrcano i naučena napamet, biće nemira, onda ako i postoji nešto, nekakav odnos između nutarnje potrebe za anarhijom (bolje bi bilo reći za apsolutnom slobodom) i izvanjskih struktura mira (neke od tih struktura mira su i prisilne u čovjekovu korist kao obitelj, škola i općenito ono što se zove društvenom normom ili institucijom), možda to samo pokazuje da između nutarnjeg osjećaja anarhije i potrage za mirom čovjek radije bira mir, jer ne bi bilo moguće niti shvatljivo zašto smo toliki koji smo unutra anarhični, dok smo istovremeno oni koji najviše inzistiraju na vanjskim strukturama mira. Možda se čovjek plaši mogućnosti potpune dominacije njegove nutarnje anarahije i nad vanjskim strukturama mira, pa je taj nemir koji osjeća između sebe i svijeta neka vrsta samosvijesti o tome što bi se stvarno dogodilo s čovjekom i svijetom kada bi bilo moguće nutarnju anarhiju pretočiti u izvanjski oblik. Dakle, nema pomirenja sa samim sobom u prijeporu između nutarnje gladi za apsolutnom slobodom i nuspojavama ostvarenja te slobode izvana u svijetu i čovjek ostaje biće nemira. Stoici su to možda prije svih prepoznali, pa su preporučivali nekakav oblik življenja bez strasti, neku vrstu predaha u sukobu između nutarnje potrage za mirom i ostvarenja te potrage u svijetu izvan čovjeka. Žudimo za mirom, ali se plašimo njegovog potpunog ostvarenja, pa ostajemo nemirni i kao pojedinci i kao zajednice.
Sva propitivanja mira i svi njegovi aspekti jesu doveli do krovne teorijske oblasti, a koja se naziva kulturom sjećanja. Kultura sjećanja je, kao takva, neodvojiva od termina traume. Štefica Galić, urednica društveno-angažovanog portala tačno.net, o tome može li se kroz procese suočavanja s traumom izgraditi kultura sjećanja koncipirana na miru, iz vlastitog ugla promatranja, misli da može, ali da moramo znati da smo mi prije svega patrijarhalno društvo, podijeljeno i siromašno, da se još nismo izliječili od trauma prošlog rata, a da se već najavljuje novi. Hodamo okolo tako otrovani kao tempirane bombe i možemo puknuti svaki čas. Suočavanje sa traumama dugotrajan je i težak proces, ali je nužan radi nas samih, našeg ozdravljenja, za izgradnju povjerenja, pomirenja, boljeg i pravednijeg društva. U svakoj sredini, u institucijama, u cijeloj državi.
Galić dalje napominje da ne zna da li se uopće radi na tome kad je u javnom prostoru najpoželjnije sijati mržnju, huškati i zastrašivati ljude. I nakon 27 godina od završetka rata imamo podijeljeno društvo, podijeljenu državu, nacionalističke politike koje su nas uvele u rat još uvijek pobjeđuju na izborima, ratni zločinci se slave kao heroji i to se smatra patriotskim činom, kriminalci vode našu zemlju, institucije ne rade svoj posao za koji su dobro plaćene. Opća je nesigurnost, građani su izgubili povjerenje u sve. Da postoji barem deset posto časnih tužitelja, ne bi bilo ovo što je danas. Ratni zločinci i kriminalci bi bili privedeni pravdi, gradilo bi se povjerenje u institucije i dobri odnosi među ljudima. Nažalost – svi su se prodali u bescjenje gubeći ljudsko dostojanstvo, osjećaj za pravdu i opće dobro. Zločinci i kriminalci se tako kriju iza naroda koristeći narativ o kolektivnoj odgovornosti onih kojima pripadaju. Djeca bi trebala ići u zajedničke škole, učiti istu povijest i jezik i sve druge predmete, družiti se i upoznavati, i tek tada bi bilo moguće normalno živjeti i graditi mir. Neće ga graditi oni koji su nas uveli u rat, pobili, pokrali i podijelili. Nametnuli su dvije škole pod jednim krovom, djeca se odgajaju u paralelnim svjetovima, sveopća je manipulacija, javni prostor se puni mržnjom i strahom od svake drugosti, građani su sluđeni dezinformacijama i političkim igrama, kriminalom i korupcijom koja je više nepodnošljiva. Iako smo zvanično sekularna država, poguban je utjecaj vjerskih institucija i na građane i djecu u školama, doprinoseći tako dodatnim podjelama.
Mladi ljudi ili bježe van granica naše zemlje ili ostaju priklonivši se nekoj političkoj opciji, kaže Galić. U školama ne uče istinu o prošlosti, već političkim uticajem u podijeljenim nacionalnim programima uče „svoju varijantu“ falsificirane historije ili jezika. Što je besmisleno, jer nam je sve zajedničko. Ali to je cilj nacionalističkih politika koji razbijaju i društvo i zemlju, koji još kradu ono što je u Titovoj Jugoslaviji napravljeno, a sami nisu napravili ništa osim svojih vila koje su okružili zidovima ili čuvarima da ne bi slučajno vidjeli građane kako kopaju po kontejnerima ili prose po ulicama. Odmetnuti od stvarnosti, „umreženi nitkovi“ rade samo na rušenju, podjeli i politikama vlastitih džepova ostajući tako na vlasti sve ove godine.
Mediji su dužni govoriti istinu u interesu javnosti, provjerljivim činjenicama, a ne manipulirati lažnim informacijama. Nažalost, neki mediji su nečasno bili instrument i ratnih sukoba i poslijeratnih politika, postali otirač za noge pred vratima političkih partija ili kakvim korporativnim interesima. Mislim da bi trauma trebala biti prošlost da bi se mogli suočiti s njom, a ne svakodnevna, jer kod nas rat kao da je bio jučer i kao da će opet biti sutra. A mir, iako sklopljen 1995. godine, nikako da zaživi. I tako u krug. Moramo se suočiti s istinom o prošlosti, s vlastitim traumama, saslušati jedni druge, pokušati razumjeti, pokušati oprostiti, graditi povjerenje, pomirenje pa će i mir, valjda, konačno doći.
Prema tome, slijedi pitanje o tome koliko i kako same vjerske zajednice utiču na implementaciju mira. Vladimir Andrle, predsjednik JKPHD La Benevolencije, zastupa stav da kroz aktivnosti međureligijskog vijeća, ali i aktivnosti svake od zajednica ponaosob, vjerske zajednice igraju ogromnu ulogu u aktivnostima implementacije mira. Jevrejska zajednica svoje aktivnosti na polju pomirenja radi kroz edukativne projekte u školama o temama govora mržnje, antisemitizma, islamofobije i svih drugih ksenofobija. Posebno smo angažovani u vezi s povećanjem kulture sjećanja na Holokaust.
S tim u vezi, reklo bi se da različite organizacije u bosanskohercegovačkom društvu djeluju na području izgradnje mira. Na pitanje može li se reći da njihov rad polučuje vidljive rezultate, Zdravko Kujundžija, direktor Centra za mirovno obrazovanje, kaže da je, iako sa svojim vlastitim nedostacima, nevladin sektor proteklih skoro trideset godina u Bosni i Hercegovini učinio najviše na području izgradnje mira. Bilo je tu odličnih ideja i projekata. Šteta da dio tih dobrih zamisli nije realiziran u svojoj širini. Trebao se sprovoditi sustavno u školskim klupama i na fakultetima, kao dio obaveznog školskog programa i to najvažniji predmet. Upravo su škole i fakulteti trebali postati najvažnija mjesta za obrazovanje jedne nove generacije odgovornih građana s općeljudskim vrijednostima 21. stoljeća. Po meni je to možda najveća naša greška nakon rata. Dali smo ljudima moćno oruđe u ruke, glasački list, a nismo im pomogli da se educiraju za demokraciju. Sjeme mirotvorstva koje su posijale brojne organizacije donijet će neke rezultate, kad i kako mi ne znamo točno, ali bi bosanskohercegovačko društvo danas izgledalo daleko zdravije da su se i drugi uključili u taj rad. Obrazovni sistem sam već spomenuo, ali tu isto tako važnu ulogu igraju i vjerske zajednice. I one se trebaju i moraju ozbiljnije i sustavnije, ne samo načelno i riječima, okrenuti izgradnji mira. Nije dovoljno da samo neki pojedinci to rade, nego crkve i vjerske zajednice trebaju mirotvorstvo uzeti kao svoj prioritet. Sve one služe čovjeku, a našem čovjeku je danas najpotrebniji mir.
Na koncu, koliko je praktičnih primjera izgradnje mira u bosanskohercegovačkom društvu trenutno? Jednom kad se nekako uspijemo isključiti iz svijeta negativnih vijesti i tračeva, političkog ludila i šunda, te svjesno uspijemo tražiti pozitivno u vijestima, ili kad odemo susresti ljude u lokalnim zajednicama, tek onda postanemo svjesni koliko je primjera iskrenog mirotvorstva, objašnjava Kujundžija. Centar za mirovno obrazovanje je prošle godine organizirao šest okruglih stolova diljem Bosne i Hercegovine na temu susreta sv. Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila, vjerojatno najznačajniji susret islama i kršćanstva. Tad smo imali priliku svjedočiti primjerima izgradnje mira tamo gdje je najvažnije, u praksi gdje ljudi doista žive. Da spomenem i drugi naš projekt, Škola mira, u kojem su dosad sudjelovale 34 škole i 173 učenika. Nevjerojatna su ta svjedočanstva učenika i nastavnika mentora, direktora škola, roditelja djece. Obara ta lakoća s kojom djeca brišu granice. Jedna učenica je posvjedočila u evaluacijama da joj je na prvom susretu trebalo pet minuta da sruši barijeru koju je imala prema učenicima iz drugog korpusa. Pet minuta, tako je napisala. Dok u isto vrijeme naši političari te barijere i dalje grade. Trideset godina. Ili primjer da sad u Školi mira imamo dvije škole iz Srednje Bosne koje pokrivaju područja Ahmića i Križančeva Sela gdje su se u ratu desili najveći zločini između Bošnjaka i Hrvata. Dobili smo dvije prekrasne mirotvorke, nastavnice Majdu i Marijanu, koje su učinile naizgled male, ali u stvarnosti ogromne korake s tom djecom koja sudjeluju u Školi mira. Tako su blizu te škole, a skoro nikavih kontakata ni suradnje nije bilo godinama među nastavnicima i učenicima. Mali korak koje su one učinile jest obećavajući. Dao Bog da je toga više, puno više.
U okviru priče da nam je potrebno više praktičnih primjera izgradnje mira, nameće se glasno pitanje o tome da li je književnost, a posebno poezija, suviše krhka i nečujna da bi bila u funkciji gradnje mira. Pjesnikinja Amela Mustafić smatra da nije, jer u književnosti i poeziji čovjek pronalazi svoju osobnost, a sam put k sebi predstavlja put (do) mira. Književnost je iz jednog ugla nauka, a iz drugog je umjetnost i, uprkos tome, ima svoja pravila, te pravilnom interpretacijom teksta spoznajemo svemire i svjetove koji zavređuju našu pažnju, kojima istančavamo i seciramo ono što nam se poslužuje „zdravo za gotovo“ da bismo na koncu gradili ukupni mir – onaj u društvu i unutar sebe. Na taj način i Mustafić tka vlastite mostove da spoji nespojive obale i dijalekte u istu značenjsku ravan, te ističe da se slabo čita u sistemu u kojem danas živimo u Bosni i Hercegovini, da je humanistika najnepopularnija nauka u društvu i logično je da nama takvima nedostaju svi mirovi ovog svijeta.
I ovo je, kako bi Cane rekao, moja molitva. Zdravica u to ime i da nemiri postanu mirovi, uz posuđene riječi pjesme Ilije Ladina.
Taj top
Nek puca čahura nek puca mahuna
Nek ne puca top
čahura jaglaca
I maka i bunike i tatule
Nek puca čahura nek ne puca top
Mahuna bagrema
I graha i graška
I zvjezdane trave pod kosom nek ne puca top
Nek puca miješak nek puca miješak
Gorocvijeta i kukurijeka i božura nek puca miješak
Nek ne puca top
Nek puca zora i nek puca obruč
I pupčana vrpca
Nek ne puca top
Taj top
Azra Nezirić,
Sarajevo, septembra 2022.