Noam Chomsky o fašizmu, nuklearnom oružju i klimatskim promjenama

Stotine ljudi došlo je u “Old South Church”, u Bostonu, kako bi čuli svjetski poznatog disidenta i lingvistu Noama Chomskog. Pred vama je odlomak iz njegovog govora.

Autor Noam Chomsky, Democracynow.org
Prevod Robert Jandrić, AbrašMEDIA

Ako ćete mi se prepustiti, htio bih početi sa kratkim podsjećanjem na period jezivo sličan sadašnjem u mnogim neugodnim aspektima. Mislim na period od prije tačno 80 godina, gotovo u dan, bio je to trenutak nastajanja prvog članka za kojeg se sjećam da sam napisao o političkim pitanjima. Jednostavno: Bilo je to odmah nakon pada Barselone u februaru 1939. godine.

U članku se govorilo o nezaustavljivom širenju fašizma u svijetu. Godine 1938. Austriju je pripojila nacistička Njemačka. Nekoliko mjeseci kasnije Čehoslovačka je izdana, predata u ruke nacistima na konferenciji u Münchenu. U Španiji su gradovi jedan za drugim padali u ruke Francovih snaga. U februaru 1939. pala je Barselona. To je bio kraj španske republike. Izvanredna narodna revolucija, anarhistička revolucija, 1936, 37, 38, već je bila srušena silom. Izgledalo je kao da će se fašizam širiti bez kraja.

Situacija danas nije ista kao tada, ali, ako možemo posuditi poznatu frazu Marka Twaina, “istorija se ne ponavlja, ali se ponekad rimuje”. Postoji previše sličnosti da bi ih zanemarili.

Nakon pada Barselone, došlo je do velike poplave izbjeglica iz Španije. Većina ih je otišla u Meksiko, oko 40.000. Neki su otišli u New York, otvorili anarhističke kancelarije na Trgu Union, knjižare sa polovnim knjigama na 4. Aveniji. Tu sam stekao prvo političko obrazovanje, lutajući po tom kraju. To je bilo prije 80 godina. A sada je danas.

Tada nismo znali, ali američka vlada je takođe počela razmišljati o tome kako bi širenje fašizma moglo biti gotovo nezaustavljivo. Nisu ga posmatrali sa istim strahom koji sam osjećao ja kao 10-godišnjak. Sada znamo da su stavovi State Departmenta bili prilično pomiješani u odnosu na to šta nacistički pokret zaista predstavlja. Zapravo, postojao je konzul u Berlinu, američki konzul u Berlinu, poznati diplomata po imenu George Kennan, koji je slao različite komentare o nacistima, sugerišući da možda i nisu tako loši kao što svi govore. Ostao je tamo do Dana Pearl Harbora, kada je povučen. Ovo nije loš pokazatelj pomiješanih stavova prema razvoju događaja.

State Department i Savjet za vanjske odnose 1939. počeli su praviti planove o poslijeratnom svijetu, kako bi mogao izgledati poslijeratni svijet. U ranim godinama, otprilike u to vrijeme i sljedećih nekoliko godina, pretpostavljali su da će poslijeratni svijet biti podijeljen između svijeta pod kontrolom Njemačke, svijeta pod kontrolom nacista, većine Evroazije i svijeta pod kontrolom SAD-a, koji će uključivati Zapadnu hemisferu, bivšu britansku imperiju, koju će SAD preuzeti, dijelove Dalekog istoka. I to bi bio oblik poslijeratnog svijeta. Ti stavovi, sada nam je poznato, zadržani su sve dok Rusi nisu okrenuli plimu. Staljingrad, 1942, ogromna tenkovska bitka kod Kurska, malo kasnije, jasno su pokazali da će Rusi poraziti naciste. Planovi su se promijenili. Slika poslijeratnog svijeta se promijenila i postala ono što gledamo u periodu od tog vremena. To je bilo prije 80 godina.

Danas se ne suočavamo sa usponom nečega poput nacizma, ali suočavamo se sa širenjem onoga što se ponekad naziva ultranacionalistička, reakcionarna internacionala, o kojoj otvoreno trube njeni zagovornici, uključujući Stevea Bannona, organizatora i finansijera pokreta. Baš juče je odnijela pobjedu: Izbor Netanyahua u Izraelu učvrstio je reakcionarni savez koji se uspostavlja, sve to pod okriljem SAD-a, kojim upravlja triumvirat, Trum-Pompeo-Boltonov trijumvirat, mogao bih posuditi frazu od Georgea W. Busha da ih opišem, ali iz pristojnosti neću. Savez na Bliskom istoku koji se sastoji od ekstremnih reakcionarnih država u regiji, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta pod najbrutalnijom diktaturom u svojoj istoriji, Izraela u samom centru, formiran je za sukob sa Iranom. Teške prijetnje sa kojima se suočavamo u Latinskoj Americi. Izbor Jaira Bolsonara u Brazilu doveo je na vlast najekstremnije, sramne desničarske ultranacionaliste, koji sada more čitavu hemisferu. Juče je Lenin Moreno iz Ekvadora učinio veliki korak prema pridruživanju krajnje desničarskom savezu protjerivši Juliana Assangea iz ambasade. Ubrzo će ga pokupiti SAD, suočiće se sa veoma opasnom budućnošću, ako ne bude značajnog protesta javnosti. Meksiko je jedan od rijetkih izuzetaka u Latinskoj Americi u ovakvom razvoju događaja. Ovo se dogodilo i u zapadnoj Evropi, desničarske stranke rastu, a neke od njih imaju vrlo zastrašujući karakter.

Postoji i kontra ovakvom razvoju događaja. Yanis Varoufakis, bivši ministar finansija Grčke, vrlo značajna i važna osoba, zajedno s Berniejem Sandersom, pozvali su na formiranje progresivne internacionale kako bi se suprotstavili desničarskoj internacionali koja se razvija. Na nivou država, balans je značajno pomjeren u pogrešnom smjeru. Ali države nisu jedini entiteti. Na nivou naroda, to je sasvim drugačije. To bi moglo napraviti razliku. To znači da je potrebno zaštititi funkcionalne demokratije, poboljšati ih, iskoristiti mogućnosti koje pružaju, jer bi nas aktivizmi koji su doveli do značajnog napretka u prošlosti mogli spasiti u budućnosti.

U nastavku želim iznijeti nekoliko zapažanja o ozbiljnim teškoćama održavanja i uspostavljanja demokratije, moćnim silama koje su joj se uvijek suprotstavljale, uspjeha da se ona na neki način spašava i poboljšava te značaja toga za budućnost. Ali prvo, nekoliko riječi o izazovima s kojima se suočavamo, o kojima ste već dovoljno čuli i za koje svi znate. Ne moram ulaziti u detalje. Opisati te izazove kao “krajnje ozbiljne” bila bi greška. Ta fraza ne obuhvata enormnost vrsta izazova koji su pred nama. I svaka ozbiljna rasprava o budućnosti čovječanstva mora početi prepoznavanjem kritične činjenice, da se ljudska vrsta sada suočava sa pitanjem koje se nikada prije u ljudskoj istoriji nije postavilo, pitanje koje zahtijeva brz odgovor: Hoće li ljudsko društvo opstati još dugo?

Pa, kao što svi znate, 70 godina živimo u sjeni nuklearnog rata. Oni koji su pogledali dokumente mogu biti zaprepašteni što smo do sada preživjeli. Više puta dolazilo je jako blizu do konačne katastrofe, čak i na nekoliko minuta od nje. Čudo da smo preživjeli. Čuda ne traju zauvijek. To se mora prekinuti i to brzo. Nedavni pregled nuklearnog stanja Trumpove administracije drastično povećava opasnost od požara, koji bi zapravo bio kraj ljudske vrste. Možda se sjećamo da je ovaj “Pregled nuklearnog položaja” sponzorisao Jim Mattis, koji je smatran previše civilizovanim da bi ga se zadržalo u administraciji, to vam daje osjećaj za ono što se može tolerisati u svijetu Trumpa-Pompea-Boltona.

Postojala su tri glavna sporazuma o naoružanju: Sporazum o ABM-u (o balističkim projektilima), Sporazum o INF-u (o nuklearnim bojnim glavama srednjeg dometa), Sporazum Novi START.

SAD su se povukle iz Sporazuma o ABM-u 2002. godine. I svako ko vjeruje da su balistički projektili odbrambeno oružje u zabludi je o prirodi tih sistema.

SAD su se upravo povukle iz Sporazuma o INF-u, koji su potpisali Gorbačov i Reagan 1987, što je znatno smanjilo ratnu opasnost u Evropi, koja bi se vrlo brzo proširila. Pozadina potpisivanja tog sporazuma bile su demonstracije, koje ste upravo vidjeli na filmu. Masovne javne demonstracije bile su podloga za sklapanje Sporazuma koji je napravio veoma značajnu razliku. Važno je sjetiti se toga i mnogih drugih slučajeva u kojima je narodni aktivizam napravio veliku razliku. Lekcije su dovoljno očigledne da bi ih nabrajali. Trumpova administracija se upravo povukla iz Sporazuma o INF-u, Rusi su se povukli odmah nakon toga. Ako pogledate izbliza, otkrićete da svaka strana ima neku vrstu kredibilnog slučaja, kada kaže da protivnik nije ispunio odredbe Sporazuma. Za one koji žele sliku o tome kako bi Rusi mogli gledati na ovo, Bulletin of Atomic Scientists, časopis o pitanjima kontrole naoružanja, prije nekoliko sedmica objavio je članakTheodorea Postola, ukazujući na opasnost američkog instaliranja antibalističkih projektila na ruskoj granici, koliko su opasne i kako na njih mogu gledati Rusi. Ponavljam, na ruskoj granici. Napetosti rastu na ruskoj granici. Obje strane provode provokativne akcije. U racionalnom svijetu trebali bismo pregovarati između dvije strane, sa nezavisnim stručnjacima, kako bi procijenili optužbe koje svaki od njih ima protiv drugih, kako bi doveli do rješavanja tih optužbi, obnovili sporazum. To je racionalan svijet. Ali, nažalost, to nije svijet u kojem živimo. Nikakvi napori nisu učinjeni u tom smjeru. I neće biti, osim ako ne bude značajnog pritiska.

To nam ostavlja Sporazum Novi START. Sporazum o Novom START-u već je označen negativnim, od strane odgovorne osobe, koja se skromno opisala kao najveći predsjednik u američkoj istoriji, dao joj je uobičajenu oznaku kao i svemu što su učinili njegovi prethodnici: najgori ugovor koji je ikada potpisan u ljudskoj istoriji, moramo ga se otarasiti. Vrijeme za obnavljanje sporazuma dolazi odmah nakon sljedećih izbora, mnogo je toga na kocki. Mnogo je toga u pitanju. Sporazum je uspio značajno smanjiti arsenal nuklearnog oružja, do nivoa koji je iznad onoga što bi trebao biti, ali daleko ispod onoga što je bio prije. I moglo bi se nastaviti.

U međuvremenu, globalno zagrijavanje odvija se nezaustavljivo. Tokom ovog milenijuma svaka je godina, sa jednim izuzetkom, bila toplija od prethodne. Nedavno su objavljeni naučni radovi Jamesa Hansena i drugih, koji pokazuju da se tempo globalnog zagrijavanja, koji se povećava od 1980. godine, može naglo povećati i da se može kretati od linearnog rasta do eksponencijalnog rasta, što znači udvostručenje svakih nekoliko decenija. Već se približavamo uslovima od prije 125.000 godina, kada je nivo mora bio otprilike 8 metara viši nego što je danas, sa topljenjem, naglim otapanjem antarktičkih, ogromnih ledenih polja. Taj nivo bi se uskoro mogao dostići. Posljedice toga su gotovo nezamislive. Mislim, neću ih čak ni pokušavati prikazati, ali brzo možete shvatiti šta to znači.

U međuvremenu, dok se to događa, redovno čitate u štampi euforične izvještaje o tome kako Sjedinjene Države napreduju u proizvodnji fosilnih goriva. Sada su nadmašile i Saudijsku Arabiju. Vodimo u proizvodnji fosilnih goriva. Velike banke, JPMorgan Chase i druge, ulažu novac u nove investicije u fosilna goriva, uključujući i najopasnije, poput kanadskog katranskog pijeska. I to je sve prikazano s velikom euforijom, uzbuđenjem. Sada postižemo energetsku nezavisnost. Možemo kontrolisati svijet, odlučivati o korištenju fosilnih goriva u svijetu.

Jedva i riječ o tome što to znači, a sasvim je očigledno. Nije da novinari, komentatori ne znaju za to, da direktori banaka ne znaju za to. Naravno da znaju. No, to su vrste institucionalnih pritisaka od kojih se jako teško izvući. Možete se postaviti, pokušajte se postaviti u položaj, recimo, glavnog izvršnog direktora JPMorgan Chasea, najveće banke, koja troši velike iznose na ulaganja u fosilna goriva. On sigurno zna sve ono što svi vi znate o globalnom zagrijavanju. Nije tajna. Ali koji su izbori? Uglavnom ima dva izbora. Jedan je izbor učiniti upravo ono što već radi. Drugi je izbor podnijeti ostavku i biti zamijenjen nekim drugim koji će nastaviti ulagati u fosilna goriva. To nije individualni problem. To je institucionalni problem koji se može riješiti, ali samo pod ogromnim pritiskom javnosti.

Nedavno smo vidjeli kako se može doći do rješenja. Organizovana grupa mladih ljudi, pokret Sunrise, došla je do toga da sjedi u kongresnim kancelarijama, pobudila je zanimanje novih progresivnih osoba koje su uspjele doći do Kongresa. Pod velikim pritiskom javnosti, Alexandria Ocasio-Cortez, kojoj se pridružio Ed Markey, zapravo su stavili “Zeleni New Deal” na dnevni red. To je izvanredno dostignuće. Naravno, neprijatelji ga napadaju sa svih strana, to nije važno. Prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da se o tome raspravlja. Kao rezultat aktivizma ove grupe mladih ljudi, sada je u centru dnevnog reda. Mora se primjeniti u jednom ili drugom obliku. To je bitno za preživljavanje, možda ne baš u toj formi, već nekim njenim modifikacijama. Ogromne promjene postignute su posvećenošću male grupe mladih ljudi. To vam pokazuje šta je sve moguće učiniti.

U međuvremenu, sat sudnjeg dana u Bulletin of Atomic Scientists prošlog januara bio je postavljen na dvije minute do ponoći. To je najbliže konačnoj katastrofi od 1947. godine. Spomenute su dvije glavne poznate prijetnje: prijetnja od nuklearnog rata, koja se povećava, prijetnja od globalnog zagrijavanja, koja se još više povećava. I prvi put je dodata i treća: potkopavanje demokratije. To je treća prijetnja, zajedno sa globalnim zagrijavanjem i nuklearnim ratom. A to je sasvim prikladno, jer funkcionisanje demokratije pruža jedinu nadu u prevladavanje tih prijetnji. Njima se neće baviti glavne institucije, državne ili privatne, koje djeluju bez velikog javnog pritiska, što znači da se sredstva demokratskog funkcionisanja moraju održavati na životu, koristiti onako kako je to učinio Sunrise pokret, način na koji su veličanstvene masovne demonstracije u ranim osamdesetima to učinile i način na koji nastavljamo danas.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.