Nevidljivi spomenici herojima i heroinama mira

PIŠE: Matej Vrebac

Europa, raspolućena i nagrizena strašnim sukobom u središtu kontitenta, dočekuje 77. Dan pobjede nad fašizmom, naizgled sjećajući se samo simbolično prošlih dana i završetka Drugog svjetskog rata. Sada, sa strepnjom od novih najava i predznaka sukoba te ratom koji tinja na ukrajinskoj zemlji, ta ista Europa se iznova suočava s vatrom sveopćeg fašizma, razdorom i pokušava očuvati mir, zadnju bastionu ljudskosti i civiliziranosti. Povratak ratnih simbola, retorike i novih metoda propagande uglavnom su nagovještaj da fašizam nije pobijeđen, a posljedice nesuočavanja ili nesistemskog, krnjeg i djelomičnog suočavanjima s užasima zajedničke prošlosti stvara plodno tlo za nove nemire. Na svaki odjek bilo kojeg konflikta bosanskohercegovčko življe dobro se trzne i uplaši, s razlogom, da se taj odjek ne bi odrazio na njihovom tlu. Tlo koje obiluje raznoraznim obilježavanjima čije svrhe i instrumentalizacije ne razumije, memorijalizacijama koje ne treba održavati niti uspostavljati te herojima koji su po svemu drugom poznati, osim po herojskim činovima.

Onda kada se u nas njeguje odnos prema prošlosti, u velikom broju slučajeva je riječ o javnim (političkim) manifestacijama koje eksploatišu tragična iskustva žrtava i preživjelih, a kultura spomenika prešla je svaku granicu pristojnog, dostojanstvenog i estetski prihvatljivog obilježavanja. Dok neprestano niču nova obilježja iz rata tokom devedesetih, bosanskohercegovačko društvo nije bilo u stanju pobrinuti se o onim koje je izgradila jugoslovenska država nakon Drugog svjetskog rata. Nikolina Todorović je kroz svoj blog NIJEMI SVJEDOCI: Zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi, u formama priča i foto-reportaža, ukazala na realno stanje antifašističkih spomenika u Bosni i Hercegovi, „nemilosrdno prepuštenih zubu vremena“. Nikoline reportaže s deset takvih spomenika širom Bosne i Hercegovine pokazuju kako su mjesta nekadašnjeg sjećanja postala mjesta zaborava, zapuštenosti i sistemske nebrige. Pretrpani smećem, unakaženi fašističkim obilježjima ili tek zaostale konstrukcije miniranih spomenika refleksija su našeg načina i ophođenja prema prošlosti te prema tekovinama onoga što se slavilo kao pobjeda nad fašizmom. Ako se dobro prisjetimo, nije davno prošlo otkad je Spomen-parku Vrace vraćen pristojan izgled redovnim održavanjem.

Mnogi od heroja i heroina svih ratova na ovim područjima su ušli u mramor, ovjekovječeni u kamenim i betonskim konstrukcijama, dok nevidljivi heroji i heroine mira naspram onih kanoniziranih, epskih i velikih, nacionalnih ne traže svoje spomenike i monumentalne znakove koji podsjećaju na njih. Dok Bosna i Hercegovina (p)ostaje zemlja groblja spomenika, oni koji su od žrtava rata postali herojima i heroinama mira svoje spomenike imaju izgrađene preko vlastitih života poznatih po suživotu i izgradnji mira, bez potrebe za kamenim gromadama. Goran Bubalo, Alexander Langer i Ajna Jusić su samo neki među onima koji su dobrane komade svojih života posvetili u izgradnji društava koje će se temeljiti na miru.

Ključno i osnovno pitanje je zašto nemamo ništa dokumentirano na državnom nivou u domenu izgradnje mira? Na koji način, a da to nisu monolitni spomenici, država može skupiti sve dostupne informacije o onima koji su dali značajan doprinos u izgradnji i očuvanju mira? U razgovoru s pionirkom mirovnog aktivizma, Jasminkom Drino-Kirlić, doznajem da je u postratnom periodu dolazilo do raznih inicijativa o osnivanju institucionalnog mjesta koji bi okupljao sve baze podataka vezane za očuvanje mira i nenasilnih rješenja sukoba i problema. Mnoge takve inicijative su dolazile iz vana i imale podršku stranih građana, ali država, koja je trebala preuzeti taj posao nikada to nije uradila.

 „Mi nemamo mjesto, pa ću upotrijebiti jednu veliku riječ – instituciju, u koju bi neko otišao iz čisto naučnog gledišta, istraživačkog (a ima dosta istraživačkog materijala) i pronašao recimo biblioteku mirovnih aktivista/ica. Toliko iskustva ima u Bosni i Hercegovini, od malih sitnih početaka i prelazaka „na druge strane“ pa do toga da imamo nevladine organizacije, ali nemamo prikupljeno sve to znanje na jednom mjestu, a ima ga dosta. Ima sjajnih muškaraca i žena koji su pisali o ovome, radili i ostavili mnoge tragove, ali to ne postoji objedinjeno na jednom mjestu, institucionalnom, mada mi je to gruba riječ. Sređeno, struktuirano i arhivirano znanje o izgradnji mira ne postoji, iako se zagovara o ovome od 1998.“, zaključuje Jasminka Drino-Kirlić.

Možda naizgled nevidljivi i nevidljive, a njihovo prisustvo se itekako osjeti svakodnevno, heroji i heroine mira u bosanskohercegovačkom društvu ukazuju na vrijednost života u miru te vrijednosti koje pokazuju otpor svakom fašističkom ugnjetavanju. Oni/e podsjećaju da nad fašizmom nikad ne treba šutjeti, a o miru uvijek i iznova razgovarati jer samo je to jedini način da ga gradimo i čuvamo.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.