Izgleda da se ne stigne od zabrinutosti za nacionalne interese primijetiti da je više od 30 posto šahtova u gradu začepljeno ili zabetonirano, a gradske ulice se sa svakom kišom pretvaraju u bazene.
Piše Dragan Markovina za Oslobođenje
Da sljedećih deset godina ne radim ništa drugo, osim da pokušavam odgovoriti na pitanje zbog čega se u Mostaru digla ovolika nervoza oko izbora gradonačelnika koja je posljedično dovela i do pucanja BH bloka, ne bih mogao ponuditi suvisao odgovor na to pitanje. Kao da je jedino pitanje od životne važnosti u tom gradu koje će nacionalnosti biti gradonačelnik, čak preciznije iz koje će od dvije nacionalne stranke doći gradonačelnik. Stvari će, naime, tko god da bude izabran ostati iste. SDA će imati apsolutnu kontrolu nad jednim dijelom grada, HDZ nad drugim, a kako se nijedna bitna odluka, od promjene Statuta nadalje, ne može donijeti bez dvotrećinske većine, nervoza je tim besmislenija.
ZVUČI POTPUNO NEREALNO, ALI…
Jedino čemu sve to skupa služi je simbolički rat oko Mostara i ničemu drugom. To je pak poražavajuće i tužno, kao da se tih simboličkih i stvarnih ratova nismo već nagledali. Stoga ovdje treba ponoviti još jednom. HDZ i SDA zajedno, na opisani način, ionako vladaju Mostarom svih ovih godina i dobili su mandat od građana da to i nastave.
Preciznije govoreći, stranke vlasti dobile su premoćnu podršku. Svoditi izbore na bilo što drugo osim toga, kao što je svođenje na fiktivni sukob između nekih probosanskih i valjda hercegbosanskih snaga, prije svega je netočno, a potom i nepravedno prema građanima Mostara koji jednostavno žele normalno živjeti. Jedina stvar koja je jednako neshvatljiva poput nervoze kojoj svjedočimo posljednjih dana jeste pristanak ljudi iz BH bloka da uopće ulaze u tu vrstu rasprava i nadmetanja, pa čak i da se opravdavaju jer ne žele podržati jednu od dviju navodno suprotstavljenih stranaka. Upravo zbog konstantnog pristanka na tu igru i na etnonacionalistički diskurs te stranke i gube podršku građana kojima su one prirodan izbor. Zašto bi bilo koja lijevo-liberalna i građanska opcija podržala bilo koju od nacionalnih stranaka i ulazila s njima u bilo kakav aranžman, a posebno aranžman koji se svodi na identitetske sukobe i simbolične ratove? Stoga sve skupa što se s njihovim raskolom događalo tek nema nikakvog smisla.
Ono što bi bilo lijepo i plemenito, ali naravno zvuči potpuno nerealno, jeste da su i Koalicija za Mostar i HDZ zajedno pristupili ljudima iz BH bloka i rekli da ovako više ne ide, sjeli da definiraju deset stvari koje se u narednom mandatu moraju napraviti u gradu i iza kojih će svi stati te onda u ime tog novog pristupa podrže zajedno nekoga iz lijevo-liberalnih stranaka. Kako se to ispostavilo kao nemoguće, ideja da bi BH blok dobio gradonačelnika, pored toga što je bila jednako nerealna kao ovo što sam maloprije naveo, ujedno predstavlja i istinsko okretanje leđa od vlastitih birača jer bi na taj način zapravo poručili da im suradnja s jednom od nacionalnih stranaka nije problem. Čitav ovaj cirkus je, čak i kad sve ovo što sam napisao stavimo po strani, bio posve nepotreban jer je Boška Ćavar iz Naše stranke jasno rekla da neće glasati ni za jednog od dvojice kandidata nacionalnih stranaka, što je automatski značilo da će HDZ sasvim sigurno dobiti mjesto gradonačelnika, jer je u slučaju neodlučenog ishoda njihov kandidat gradonačelnik, zbog toga što je mlađi. Ostaje stoga pitanje čemu sve ovo posljednjih dana, pri čemu je odgovor na to pitanje najteže dati iz perspektive BH bloka.
Što se tiče nacionalnih stranaka koje se hrane simboličkim ratovima, stvar je donekle jasnija, ali i dalje ne objašnjava zašto se nervirati oko stvari koja je unaprijed jasna. Mogući odgovor leži u onome što predstavlja stvarni život u Mostaru za koji nikoga od njih nije briga. Izgleda da se ne stigne od zabrinutosti za nacionalne interese primijetiti da je više od 30 posto šahtova u gradu začepljeno ili zabetonirano, što nitko godinama ne rješava, a gradske ulice se sa svakom kišom pretvaraju u bazene. Očito se ne stigne misliti ni o tome da je Titova ulica bez ikakvih intervencija sasvim uvjerljivo glumila ratnu Srebrenicu u filmu Jasmile Žbanić, a zabrinutost oko nacionalnih pitanja je prevelika da se uoči kako su radnici koji proširuju cestu prema Bulevaru posjekli dva drvoreda lipa i planiraju isto napraviti s drvoredom platana prema Centru 2. I dok čitav svijet razmišlja kako da ukloni automobilski promet iz centra grada, u Mostaru se uz prateći nelegalni ekocid gradi magistrala od četiri trake u najužem gradskom središtu, s predviđenom ogromnom petljom nasred nekadašnjeg korza, tako da definitivno podijeli grad na dva dijela po ratnoj liniji.
UŽAS JE MOJA FURKA
S mostarskog aerodroma na fantastičnoj lokaciji ne leti nijedan avion, a deponija uporno truje građane. O bespravnoj gradnji i uništavanju arhitektonskih cjelina suvišno je i govoriti. I ništa od svega navedenog nije problem, niti je o ičemu od toga ijedan od vodećih kandidata išta rekao, ali ćemo se umjesto toga baviti simboličkim nadmudrivanjima oko toga koje je nacionalnosti gradonačelnik i što misli o politici na državnom nivou. Jedino što nakon svega preostaje jeste da se barem dogovore da za himnu grada proglase legendarnu pjesmu Azre “Užas je moja furka”. Bilo bi posve prikladno.