Čas anatomije
…………………………………….
Nacionalistički kerber ubio je svaku volju za građanskim djelovanjem i naslađuje se trajnoj nemogućnosti da dođe do zbiljske društvene promjene. Sve sam bliže uvjerenju da bez takvog koordiniranog pritiska građana širom BiH, u isto vrijeme i istog dana, od Sarajeva do Banjaluke, od Mostara do Trebinja, od Bihaća do Stoca, od Zenice do Tuzle, od Brčkog do Bijeljine, od Orašja do Žepča… nije moguće uraditi ništa vrijedno spomena u tim zgradama ispred kojih trebaju započeti građanski protesti
Bosna i Hercegovina mala je država. U turbulentnim vremenima kao što je naše, pred donositeljima strateških odluka u malim zemljama puno je izazova na koje treba znati racionalno, mudro i adekvatno odgovoriti, kako zemlje i ljudi ne bi trpili teške posljedice pogrešnih odluka brzopletih političkih struktura.
Ako se osvrnemo na Bosnu i Hercegovinu i naše bliže i dalje susjede (a sve su to male države), odnos Srbije, Crne Gore, Kosova, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine spram epohalnih geopolitičkih transformacija svijeta nije identičan, mada se konzervativne političke strukture u svim nabrojanim balkanskim entitetima satraše da ugode aktualnom američkom predsjedniku na način koji je doveo do pojave nove podvrste ljudske vrste na zapadnom Balkanu, za koju nemam adekvatnijeg imena od rektumsaurus.
Donosi li to uvlačenje ikakvu korist rektumsaurusima i stanovnicima balkanskih rektumlendova, još uvijek je teško procijeniti. Kada je riječ o BiH, rektumsaurusi su učinili sve što je u njihovoj moći da se BH Gas kao strateška kompanija u energiji plina, razvlasti od sopstvene zemlje, s apriornim uvjerenjem da će Trumpovi bogataši biti zadovoljni ostvarenim profitom na projektu Južne interkonekcije.
U našoj rektumologiji, izmišljenoj nauci o rektumima, nema uopće disonanatnih glasova koji se, ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog same rasprave trebaju pojaviti, kao đavolji advokat koji dovodi u pitanje vladajuću ideju, stvarajući barem minimalne uvjete da realizacija te ideje bude što bolja za Bosnu i Hercegovinu.
Sličan rektumski scenarij imali smo i u konsenzualnoj odluci državnog Predsjedništva da se ničim odbranjiva nominacija i samonominacija Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir, podrži i od strane našeg tročlanog kolektivnog šefa države, čime je bačena velika ljaga na važnu dimenziju vanjske politike malih zemalja, a to je principijelnost, naročito za one male države koje su tokom svoje historije bile izložene najstrašnijim zločinima, uključujući i zločin genocida. I šta, ako tragom te nominacije, Bosna i Hercegovina dobije poziv da postane članica Trumpovog Odbora za mir u Gazi?
Da li bi Bosna, u tom slučaju, pratila predsjednicu Kosova Vjosu Osmani koja je bez zadrške prihvatila da Kosovo bude u Odboru, koji je, zaboravimo ezopovski govor, ekonomska legitimizacija genocida nad Palestincima.
Gdje završava ta opetovana mantra da se mali moraju prilagoditi velikima, da se nije malima bosti sa rogatima, da je surovi realizam početak i kraj svijeta… da moralne vrijednosti ne vrijede ni pišljiva boba…
Pa ta mantra uglavnom završi u zločinima velikih sila i pokušajima da se ti zločini izbrišu iz registra imperija. Ipak, neočekivani govor kanadskog premijera u Davosu kao da obećava drugi smjer svjetske politike u kojoj, ako uspije taj novi put multilateralnog spašavanja i okupljanja svijeta, ima nade i prostora za male zemlje da se emancipiraju od rektumsaurusa i postanu slobodne zemlje sa vjerodostojnim stavom u svjetskoj politici. No, opet je do donositelja odluka u malim državama, a Bosna i Hercegovina, nažalost, ne može se, evo već tri decenije, pohvaliti kompetentnim upravljačkim strukturama, sposobnim da uvedu zemlju u svijet uspješnih država.
Kako živimo u vremenu intenzivne povezanosti lokalnih politika sa globalnom politikom, ili, bolje kazano, kako živimo ovisnost lokalnih procesa od globalnih, najvažnije vanjskopolitičko pitanje BiHje istovremeno i njeno najvažnije unutrašnje pitanje. Evropska Unija godinama se pojavljuje kao naše najvažnije unutrašnje pitanje, jer je to voće na grani koje nikako ne možemo dohvatiti, jedini unutrašnji konsenzus domaćih političkih aktera; doduše to je lažni konsenzus, ali samo taj lažni konsenzus omogućuje proizvodnju politike.
Da nema tog nekonsenzualnog konsenzusa, uopće ne bi bilo politike na državnom nivou, na što (na nivo) unutrašnji secesionisti iz Republike Srpske reduciraju svoju sopstvenu državu, kako Bosna slučajno ne bi pomislila da može biti nešto više od pukog i besmislenog državnog nivoa, čiju antidržavnu državnost eksplicitno izražava karikaturalni koordinacijski mehanizam, usvojen, ne da bi pogurao Bosnu i Hercegovinu u EU, već da bi spriječio njeno europeiziranje.
Ta lukava višedecenijska igra političkih predstavnika Republike Srpske, koju je prethodnih decenija međunarodna zajednica izdašno ignorirala, da ne kažem honorirala, naprosto je proizvela opću paralizu države, uz izdašnu podršku HDZ-a, čijem je rukovodstvu važnija blokada države od njene izgradnje, mada ostaje otvoreno pitanje da li bi ta blokada prestala ako bi se usvojio antidejtonski izborni zakon koji bi omogućio HDZ-u da ima svog člana Predsjedništva BiH.
To nećemo saznati, jer odgovor na to pitanje, iako je jedan od najvažnijih odgovora za budućnost BiH, će i dalje, sve su prilike, izostajati, te će Bosna i Hercegovina nastaviti svoj prazni hod i famozno mirovanje u lažnom kretanju koje je samo drugo ime za trajni trijumf etničkih nacionalizama, pa ne treba čuditi nastojanje Čovića i Dodika da vrate SDA u vlast kako bi se na duže vrijeme spriječio bilo kakav pokušaj izgradnje prekoetničke i prekoentitetske države.
Duboko neznanje i institucionalna suspektnost raznolikih kadrova zahtjevne koalicije SDP-NS-NIP, i njihova, nažalost Bosne i Hercegovine, produžena, nazovimo je, SDA sklonost ka koruptivnim mehanizmima, te rafalna, neselektivna, opravdana i neopravdana paljba SDA-DF opozicije, kojoj je trojka kriva za sve pa i za činjenicu da uopće postoje entiteti (?!?), uz kontinuirane opstrukcije SNSD-HDZ bratstva, kao dijela državne vlasti, sprečavaju samu državnu vlast da proizvodi zakone koji bi upravili zemlju ka EU kao najboljem od najgorih svjetova.
I kao što je Čerčil tepao demokraciji da je najgori sistem vladavine, ako isključimo sve druge oblike vladavine, tako smo pozvani da tepamo i Evropskoj Uniji kao najgoroj političkoj strukturi, ako isključimo sve druge političke strukture na dunjaluku.
Dakle, potencijalno EU je u aktuelnom svijetu najbolje sredstvo održive liberalne demokracije, ako se dozove pameti i ako snažno razvije svoje komparativne prednosti kao što su kosmopolitizam, ljudska prava, sloboda kretanja, osuda i sprečavanje agresije, ratnih zločina i zločina genocida, uključujući i sopstvenu moralnu osudu zbog pitijskog odnosa prema genocidu nad Palestincima i drugim ugroženim narodima, slobodarski i socijalno pravedni, a ne neoliberalni vrijednosni imaginarij, i konačno, ako se hrabro suprotstavi oholom Trumpu i njegovoj neempatičnoj militarističko-profitnoj oligarhiji.
Takva EU, a nijedan drugi politički entitet, nije potencijalno bliži pomenutim vrijednostima (iako je od nekih i EU objektivno daleko), najdobrija je destinacija za Bosnu. No, imamo li mi uopće luksuz, izloženi dugotrajnoj političkoj vladavini u kojoj pretežu oni kilavi politički subjekti koji neće da domovinu mrdnu ka progresu, birati: užasnut sam desničarskim skretanjima u EU u kojoj su postale relevantne stranke postfašističke ideološke orijentacije, no, je li to potreban i dovoljan razlog da se BiH povuče iz strateškog projekta ulaska u EU kao mogućeg načina emancipacije BiH?
Moramo vjerovati da će u nekim novim izbornim ciklusima građanstvo zemalja EU zaustaviti napredovanje crne internacionale i da će institucionalni poredak EU nastaviti da se razvija, sve više kao socijalnoliberalna trajektorija mira. Uh, kako bi u tom kontekstu za Bosnu i Hercegovinu bila dobra vijest da na aprilskim izborima u Mađarskoj premijer Orban i njegova stranka Fidesz dožive poraz kao nagovještaj početka kraja protrampističke pete kolone Evropske Unije, ali i kao nagovještaj kraja političkih orbanovaca u našoj Mrduši Donjoj.
No, vratimo se unutrašnjim ograničenjima bosanskohercegovačkog ulaska u EU.
Evropska Unija, kao politička struktura, pred naše vlastodršce postavlja uvjete koje oni ne mogu i ne žele ispuniti, jer im je draže nacionalističko, izolacionističko govno od eurounijske torte.
Ova metafora ne favorizira EU, već degradira naše nacionalističke političare, zaostale u političkom razvoju, nesposobne i bez stvarne želje da zemlju izvuku iz ekonomske i političke zaostalosti. Volio bih da antievropske političke stranke, a koje se satraše da uvjere građane kako je njihov glavni cilj ulazak BiH u EU (i tako trideset godina!), otvoreno izađu sa idejom da su protiv ulaska BiH u EU (kao što jesu), pa da vidimo kako bi sa antievropskim političkim programom prošli na narednim općim izborima u oktobru ove, 2026. godine. Takvo transparentno političko poštenje i izborni rezultat zasnovan na anti-EU strategiji, bila bi važna indikacija za našu zemlju, šta i kako dalje.
Kada bi se takvo nešto desilo, uz eventualno loš rezultat proklamovanih antievropskih stranaka, to bi bio vjetar u leđa i samoj EU da bez kalkulacija i zadrške, puno snažnije nego do sada, pogura i podrži stvarne, i političke i nepolitičke subjekte koji žele i zbiljski rade na ulasku BiH u Evropsku Uniju. U takvom ambijentu, više ne bi bilo potrebe za jednakim rasporedivanjem krivice na političke stranke – i BiH bi mogla ući u fazu zrele europeizacije.
Na prethodnu ideju ponukao me je posljednji izvještaj Evropske komisije o napretku BiH s kraja prošle godine, u kojemu su poredani neuspjesi Bosne i Hercegovine u procesu pristupanja EU. Zajednički sadržilac tog tužnog izvještaja, kada otklonimo jezik pun dobronamjernih eufemizama, svodi se, stavku po stavku, na jezik čiste negacije: nema napretka, nema napretka, nema napretka, nema napretka…
U svim vitalno važnim djelatnostima, od sudovanja do ekonomije, ljudskih prava i korupcije, od A do Ž, zemlja ne napreduje. Bio sam pogođen apsolutnim odsustvom građanskih protesta na ovakav izvještaj koji je zahtijevao, tražio, pozivao građane BiH da masovno izađu na nenasilne društvene proteste, da se okupe pred kantonalnim i entitetskim skupštinama i vladama, pred Parlamentom BiH i Vijećem ministara, i da se ne raziđemo dok brzinom svjetlosti se ne usvoje svi, ama baš svi reformski zakoni.
Nažalost, nacionalistički kerber ubio je svaku volju za građanskim djelovanjem i naslađuje se trajnoj nemogućnosti da dođe do zbiljske društvene promjene. Sve sam bliže uvjerenju da bez takvog koordiniranog pritiska građana širom Bosne i Hercegovine, u isto vrijeme i istog dana, od Sarajeva do Banjaluke, od Mostara do Trebinja, od Bihaća do Stoca, od Zenice do Tuzle, od Brčkog do Bijeljine, od Orašja do Žepča… nije moguće uraditi ništa vrijedno spomena u tim zgradama ispred kojih trebaju započeti građanski protesti.
Samo tako se može odvojiti žito od kukolja, samo tako moguće je prestati u isti koš trpati i rijetke političare koji predano rade na izgradnji BiH kao pluralne zajednice svih svojih ljudi, naroda i građana, i bagru koja uzima naš novac da bi se svaki dan hinjski naslađivali ispunjenju svog dijaboličnog cilja: “Šta smo danas uspješno uradili protiv naših naroda i naše zemlje? Šta smo danas uspješno uradili protiv Bosne i Hercegovine? Koju smo novu urotu smislili protiv zemlje za koju smo pupčanom vrpcom vezani?”
Čujem ih. Čujem sve te nitkove, evo već trideset godina, kako, od Drine do Vrbasa, od Save do Une, kroz dogovorene politike neprijateljstva, kroz odvratni smijeh pun naslade, poručuju: “Dok god imamo ovako mirne građane, ne treba da se plašimo za svoju budućnost. Sadašnjost je i tako naša.”
Sapienti sat!