Covid nas udaljava od života. Odučiće nas od svega što smo bili. Covid destabilizira pojedince, krhkije od ostalih, a od svih nas po redu pravi nekomunikativne, navodno samodostatne, krute, a krte individue.
Piše Nada Zdravić za Oslobođenje
Kome odgovara Covid diktatura, i da li je neophodna, pitam se. Mene niko ništa ne pita, a i bolje je – jer ne znam ništa. Doduše, neočekivano je da u ovim godinama, i sa ovoliko škole – ne znam ništa, osim da treba nositi masku i prati ruke. Ni to nije dovoljno, jer treba biti na distanci.
U novim Covid okolnostima bila sam na otvaranju koncertne sezone 2020. u Bruxellesu. Dvije se činjenice nameću: da nije Covid, sigurno ne bih uspjela dobiti kartu za koncert, jer je inače tu na viđenju sva belgijska krema plus diplomatski zbor – prisustvovati otvaranju koncertne sezone u Bruxellesu je pitanje prestiža i mene karta sigurno ne bi dopala. I drugo – Kraljevska opera je u susjednoj ulici, pa mogu pješke, jer je gradski promet zbog Covida za izbjegavanje u širokom krugu. A do karte sam došla ovako: prijavila sam se preko interneta, traže pod obvezatno da se ostavi telefonski broj. Onda su sedam dana uoči koncerta pozvali na telefon upitati da li sam još uvijek zainteresirana. Situacija sa Covidom se mijenja iz sata u sat, i strategija zlata vrijedi, a ni to nije uvijek réalisable. Ufajući se u nebeske sile, obradovala sam se da mogu dobiti kartu, i to najbolju, u loži u prvom redu. Ženski glas s druge strane žice mi je pitao želim li gledati ‘ruke (pratećeg) pijaniste’. ‘Oh, da naravno, to je super’ – ‘Onda karta prve kategorije’ – i ustanovim da je to četiri puta jeftinije nego da smo u nekoj vremeplov godini. Divno, u našoj zajedničkoj muci se ja obradujem, ne vjerujući da ću na milozvučni koncert i među ljude.
Među ljude – to mi je bio najveći praznik. Hodam k’o duh mjesecima, zaobilazeći sve što mrda. Stanujem u pješačkoj zoni u središtu grada, gdje uvijek, uvijek ima ljudi, i turista i zaposlenih i besposlenih. Energija tog prostora je takva da se i slučajni prolaznici i čistači ulica na zadatku tu rado zadržavaju – ohanu, protrune koju, i pogledaju oko sebe živopisni, naizgled bezbrižni svijet. Male trgovine i kafei rade od ranije i kasnije nego u drugim dijelovima administrativnog središta kontinenta.
Otkako je Covid – nigdje živa roba. Ni izvanvremenskih šetača pasa više nema, ni prosjaka, ni beskućnika. Nikoga, tabula rasa. U kupovinu idem samo subotom zorom, kad je rano i za ostale kupce – a u dućanu budu samo zamaskirani uposlenici i kasirke. Svi izgledaju kao da su došli izvesti dobro isplaniranu pljačku, a ne na posao. I kad idem u službu i nazad – to mi je mjesecima jedina maršruta – viđam isključivo neke lelujave, bezlične siluete, kao da su sve i jedna – bez glave. Kao da hodaju daske, a ne ljudi. Jer – niko nema izraza, ni pogleda. Neko, ne baš u neposrednoj blizini, mrda, ali brzo – i nestaje. To je sve što sam viđala posljednjih mjeseci, a onda više ni to – jer neću da gledam, to me ne zanima, gledam striktno ispred sebe, da ne padnem – maska mi je suzila vidno polje. Niko i ništa više ne miriše, nisam primijetila da je ove godine bilo ni proljeće, ni ljeto. I onda je došlo vrijeme otvorenja koncertne sezone.
Ne znajući šta nas čeka, ni hoće li biti novih sezona, obukla sam se kao da je danas praznik, a sutra – ko zna šta. Sve je bilo svečarski i na svom mjestu, od maske i malo uzbuđenja maglile su mi se naočale, a od kirurških rukavica nisam mogla držati kartu kako treba: scanirali su je pet puta. Kraljevska opera je za ovu prigodu stekla i dodatne policaj-redare. Malo-malo obilazili su ulaze i provjeravali da li smo na pravom mjestu. Popravljali su nam redove i razmak među ljudima: niko nije smio stajati ni pored koga, pa makar bili i ukućani. Ispred mene je bila starija gospođa, koja mi je i s leđa izgledala dezorijentirana. Poslije sam vidjela: bila je totalno pri sebi – ali se izgubila od svih mjera i od veselja što je opet dio normalnog života, koji se pāra na naše oči. Rasipa se k’o đerdan. Nisam joj smjela ponuditi pomoć – Covid distanca je svetinja, ne smije se nikoga ni doticati, a i pozorišni policajci su nas nadgledali. Muž i žena nisu smjeli sjedjeti zajedno, nego – na dva sjedišta distance.
Prvih desetak redova u sali je ostavljeno prazno. Koncert nije bio ni počeo, a djelovao je kao – kataklizma. Na sceni koloratur soprano Francuskinja Sabine Devieilhe i njen pijanista Alexandre Tharaud – jedina dva živa bića u sali bez maske, i pomiču ruke. Mi ostali smo sjedjeli kao od gipsa, ćutke, i bez pljeskanja: direktor Kraljevske opere je na početku zamolio za razumijevanje: ‘koncert dugo planiramo, biće skraćen, bez pauza, i nemojte ići u toilette’. I upozorio nas je: ‘iz zgrade ćete biti izvedeni, u skupinama, kao kad izlazite iz aviona’.
Ne znam da li se iko u šezdesetak minuta uspio opustiti. Ne mogu pretpostaviti šta su umjetnici mislili, ali mi u sali smo jedva dočekali da zaplješćemo. Ne samo zato što je koncert bio izuzetan nego zato što smo jedva dočekali da osjetimo da smo živi, kao nekad, i dio nečega, dio ljudi, dio svijeta koji diše, i osjeća, i raduje se. I koji nije daska za potpalu. Pljeskali smo toliko da su se izvođači vratili na scenu. Sopranistica je otpjevala, kako je rekla, svoju najdražu numeru, u čast činjenice da je tim koncertom započela i svoju turneju u 15 zemalja Europe, i sreće što je koncert uopće organiziran, u tako vanrednim okolnostima, koje su zahtijevale izuzetnu prisebnost i nenormalne mjere predostrožnosti. Jeste, malo sam zadrhtala, ja koja sam publici po hiljaditi put u životu – od pomisli da će koncerata, možda, biti sve manje i manje, i od straha da možda moram sve dobro pogledati, pregledati, i upamtiti – jer: ko zna kad je sljedeći put. Opet smo pljeskali, onako razbacani i desetkovani, ali svojski i uglas, od sreće. I opet su se izvođači vratili na scenu, i gle čuda, progovorio je pijanista, sjedeći, ganutim glasom, koji je podrhtavao: “Ne možete ni zamisliti šta nama znači ovaj koncert. Šest mjeseci nismo vidjeli publiku, nismo vidjeli ljude, i zaboravili smo kako to izgleda. Naš rad nema smisla bez vas. Bez vas gubimo osjećaj i smisao za umjetnost. Ako nema koncerata, ako nema predstava, nema publike, ako nema publike, nema umjetnosti, ako nema umjetnosti – nema ljudi.” Pljeskali smo im pola sata, da ne zaborave da i oni nama trebaju, jako trebaju. Malo smo, ipak, poremetili, predviđeni Covid scenarij.
Bila sam skupa s ljudima, čini mi se sličnim meni, ili sam ja nalik njima. I to me je ushitilo. Nakon završenog koncerta sam se osjećala kao onda, kad je jedne lijepe junske noći, među prvima, jedna od jugoslavenskih republika proglasila neovisnost, pa je nastupilo ulično veselje i odušak, a u svijesti zebnja od ‘Sutra je novi dan’.
Covid nas udaljava od života. Odučiće nas od svega što smo bili. Covid destabilizira pojedince, krhkije od ostalih, a od svih nas po redu pravi nekomunikativne, navodno samodostatne, krute, a krte individue. Covid destabilizira i sistematično uništava društveno tkivo. Covid, mada to niko nije od liječnika rekao, uništava moždanu srž života. Brzinom svjetlosti nestaju najstariji, jer su umorni i najslabijeg imuniteta, a ostale Covid prisiljava živjeti kao u zatvorskim samicama. Uskoro će umjetna inteligencija dronovima, umjesto obroka, dijeliti tablete – onima koji se pokažu potrebni organizatoru Covid manifestacije.
Nakon koncerta dopisivala sam se viberom s drugaricom. Napisala mi je: “Meni je tužno zato što se mi ljudi tako malo grlimo, i ljubimo.” Jeste, to je: nedostaju mi ljudi, srdačnost i spontanost. Nedostaje mi pogled bez zaziranja, opreza i straha. Iza maske ne prepoznajem nikoga, jer tu više poznatih nema. Sve mi izgleda kao da smo, gluho bilo, postali daske za potpalu.