Najčešća matrica: prvo targetiranje od vlasti a potom napadi sa društvenih mreža.
foto: bhn
Ne postoji u našem regionu skoro niti jedan novinar koji ozbiljno, profesionalno i predano radi svoj posao, a da bar ponekad nije bio meta napada, pretnji, uvreda, govora mržnje ili diskreditacije. Kao da su napadi i pritisci postali nekakva potvrda novinarskog kvaliteta.
Od postanka i ubrzanog razvoja interneta i društvenih mreža, napadi su se umnožili, iz nekoliko razloga: prvo, novinari su dostupniji većem broju građana, među njima i onima koji imaju “određene zamerke” na njihov rad; kao drugo, pretnje preko društvenih mreža teže je sankcionisati zbog lakšeg skrivanja identiteta počinioca; i kao treće, društvene mreže su pogodne za organizovanje kampanja ugrožavanja sigurnosti novinara.
O ovome poslednjem svedoče primeri naših kolega koji su u nekoliko sati dobijali stotine pretnji i uvreda, što može da indikuje da su u pitanju organizovane akcije iza kojih stoje određene organizacije, kao što su recimo političke stranke na vlasti ili ekstremističke skupine.
Može se prepoznati i najčešća matrica pritiska na “nepoćudne” novinare: on prvo biva targetiran (recimo, kao “neprijatelj države ili društva”) od predstavnika vlasti (ponekad: opozicije) i/ili provladinih (ili politički opredeljenih) medija, a potom se ti pritisci i napadi prenose na društvene mreže.
Rojtersova anketa o bezbednosti novinara u našem regonu pokazuje da je čak 63 posto novinara koji su bili na meti napada i pritisaka, a koji su učestvovali u toj anketi, izjavilo da su ih političari napadali zbog njihovog rada. Prema drugim izveštajima, više od polovine ukupnih napada dolazi putem interneta i društvenih mreža.
Iako su napadi (verbalni) putem društvenih mreža, kako smo rekli, dominantni, ne treba smetnuti s uma činjenicu da se još uvek u našem regionu beleže brojni fizički i verbalni napadi na novinare u “realnom svetu”, pa i hapšenja novinara zbog kritičkog izveštavanja.
Broj napada na novinare je obrnuto srazmeran demokratskom razvoju pojedine države, a pritiske i napade pospešuje činjenica da oni nisu, bar ne u dovoljnoj meri, valjano sankcionisani. Nekažnjivost napada na novinare, u svakom slučaju, značajno otežava njihov položaj, a ta nekažnjivost je naročito vidljiva u slučajevima novinara koji su kritični prema vlasti, ili imaju kritički otklon od (nacionalističkog) narativa koji je široko prihvaćen u društvima regiona. Napade na novinare pospešuje i nedostatak tradicije ili krhka tradicija medijskih sloboda i ozbiljnog javnog dijaloga u društvu.
Ukoliko drži do etičkog kodeksa i profesionalnih standarda, novinar je dužan da ukazuje na društvene devijacije i da se bori protiv njih, on je po definiciji “čuvar demokratije”, on dolazi do informacija koje nisu javno dostupne, i obavezan je da ih prezentuje čak i ako se ne dopadaju moćnicima ili su u suprotnosti sa većinskim narativom. U skladu sa tim, profesionalni novinar neprestano ima “isukanu” kritičku oštricu i radi u javnom interesu, koji je po definiciji povezan sa objektivnim, odgovornim, potpunim i blagovremenim informisanjem, a često je protivan interesu političkih i drugih elita.
Njegova je funkcija veoma odgovorna i po pravilu on, obavljajući profesionalno svoj posao, dolazi u “klinč” sa interesima većinskih, vladajućih ili moćnih grupa. Na ovim prostorima, naravno, postoji ogroman broj novinara koji svoju delatnost svode na propagandu ili promociju vladajućih elita ili ideologija, ali takvi novinari najčešće i nisu predmet napada, niti govora mržnje, već upravo oni koji svoj posao rade u skladu sa etičkim i profesionalnim smernicama.
Kako se postaje “izdajnik”?
Veoma se često novinarima u regionu prilepljuje etiketa “izdajnik”, što bi značilo da oni rade nešto što je protivno interesima njihove nacije ili države. To bi, potom, trebalo značiti da predstavljaju opasnost, koju je poželjno ukloniti. Stoga je ova etiketa izuzetno opasna. Naravno, ona ima različite permutacije u raznim državama, pa su u Srbiji novinari “izdajnici” istovremeno i “strani plaćenici” i “špijuni”, dok se recimo u Hrvatskoj oni nazivaju “komunjarama”, “jugočetnicima” ili nekako slično. Na Kosovu se oni koji kritički izveštavaju o vlasti i stanju u društvu često proglašavaju da rade u interesu Srbije ili Rusije, a slično je i u Crnoj Gori.
Novinari se proglašavaju “izdajicama”, pretežno, u tri slučaja. Prvi je kada izveštavaju kritički o vlasti, ako otkrivaju korupcionaške afere, povezanost vlasti i kriminala ili ukazuju na neke druge probleme u funkcionisanju vlasti i državnog aparata. Da bi se njihovo izveštavanje diskreditovalo, proglašavaju se “izdajicama” koji rade u interesu spoljnih ili unutrašnjih “sila” koje žele da podriju državu i, recimo, ugroze njen suverenitet.
Takav primer je urednik beogradskog istraživačkog centra “KRIK” Stevan Dojčinović koji je, zbog istraživanja korupcije i veze srbijanske vlasti sa kriminalom, često proglašavan “izdajnikom” i “stranim plaćenikom”, i u tom smislu su organizovane prave hajke na njega i njegove kolege.
Pomenuti termini su inače u Srbiji bili jako popularni devedesetih, a Miloševićev režim ih je upotrebljavao za sve one koji su kritikovali tadašnju vlast, a posebno agresivnu nacionalističku politiku ove zemlje, koja je vodila ekspanzionističke, zločinačke ratove u regionu. Danas nije neophodno da kritikujete nacionalizam i druge sa njim vezane društvene probleme, da biste bili proglašeni “izdajnikom”; dovoljno je da “stanete na žulj” moćnima koji sebe poistovećuju sa državom.
S obzirom na to da pripadaju regionu koji je ne tako davno izašao iz stravičnih ratnih turbulencija, ovdašnja društva su veoma osetljiva na tematiziranje zločina koji su učinjeni u njihovo ime, tokom devedesetih. U pojedinim društvima ove teme su praktično iščezle iz javnog diskursa. Urednici, najčešće, nisu zainteresovani za njih, jer oni mogu da naškode medijskom biznisu. Osim toga, ipak je od kraja rata prošlo više od dve decenije, pa ih je otežano istraživati.
Novinari koji se ipak usude da se bave ovim temama – a to se u prošlosti po pravilu dešavalo – bivaju izloženi žestokim pritiscima i po pravilu proglašeni “izdajicama”. To se naravno ne odnosi samo na novinare nego i na građanske aktiviste koji se bave “suočavanjem sa prošlošću”.
U većini ovdašnjih društava je u protekloj deceniji skoro u potpunosti utihnula rasprava (koja istinski nikada nije ni zaživela) o devedesetima i ulozi ovdašnjih elita, ali i samih građana, u ratnim događajima. Paralelno sa tim, što je očekivano, raste nivo međunacionalne mržnje, što dodatno otežava posao novinara koji se bave našom nedavnom prošlošću. U tom smislu, može se reći da mediji u regionu – osim nekoliko izuzetaka – ne obavljaju važnu društvenu funkciju.
Neki stručnjaci su isticali da su mediji bili ključni za stvaranje atmosfere mržnje i nasilja krajem osamdesetih i tokom devedesetih, pa bi bio red da imaju i ključnu ulogu u procesu pomirenja. Na žalost, to se nije desilo. Naprotiv, mediji i novinari koji to pokušavaju uglavnom su izloženi napadima da su “izdajnici”. Dok mnogi drugi mediji, po pravilu bliski vlasti i/ili desničarskim grupacijama, reprodukuju nacionalističke stereotipe i stvaraju atmosferu mržnje.
Osim kada obrađuju devedesete i ratne zločine počinjene u ime društva kojem pripadaju, novinari često bivaju proglašeni “izdajicama” i ako se suprotstave dominantnim nacionalističkim narativima ili određenim nekritičkim društvenim aksiomima, koji uglavnom počivaju na autoviktimizaciji ili bezgrešnosti određenog nacionalnog korpusa i na slici Drugoga (pripadnika drugih nacija, religija ili rasa) kao neprijatelja, bilo aktuelnog, bilo potencijalnog.
Može se reći da skoro u svakoj državi bivše SFRJ – negde je manje, a negde više izražen – postoji betoniran nacionalni i opšteprihvaćeni narativ kojem je veoma opasno suprotstaviti se. Takođe, opasno je kritički novinarski tretirati i preispitivati neke “svete krave” pojedinih društava, recimo “dirati” religijske institucije ili popularne “nacionalne radnike”.
Zbog svega rečenoga, uopšte nije čudno što je istraživanje koje je sprovela Mreža za profesionalizaciju medije Jugoistočne Evrope (SEENPM), među one koji su najčešća meta govora mržnje u regionu, uvrstilo i novinare. Istražujući govor mržnje na Zapadnom Balkanu, Mreža je konstatovala da su, pored novinara, najranjiviji i najviše govoru mržnje izloženi migranti i politički oponenti. Bez obzira ko je njegova meta, narativna osnova govora mržnje se zasniva na reprodukovanju stereotipa i pretnji koje društvu, odnosno “nama” predstavljaju “oni” ili “drugi”. Bilo, dakle, da se radi o migrantima, opozicionim političarima ili novinarima.
Migranti su u ovom smislu najviše ugroženi, i zbog toga što imaju najmanji stepen zaštite i zbog toga što su napadi na njih najmanje vidljivi, ali i zbog toga što poruka/narativ govora mržnje, u njihovom slučaju, često podrazumeva i “pozive na delanje”. Očekivano, i ovo istraživanje je ukazalo da su internet i društvene mreže prostor na kojem obitava najveći broj slučajeva identifikovanog govora mržnje.
Srbija – Vukašin Obradović
Prema izveštaju srbijanskog Zaštitnika građana, u 2020. godini u ovoj zemlji nije zabeležen napredak u oblasti slobode govora i izražavanja. Naprotiv, uvećan je broj fizičkih i verbalnih napada na novinare. Postoje različite evidencije napada, pa je recimo Udruženje novinara Srbije (UNS) konstatovalo da ih je u 2020. godini bilo 111, što je 20 odsto više nego godinu ranije.
Baza Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) je, međutim, evidentirala čak 189 napada na novinare u ovom periodu, čak 60 odsto više u odnosu na 2019. godinu. Posebno se apostrofiraju nasrtaji na novinare tokom antivladinih protesta u julu 2020. godine, kada je napadnuto i u radu ometano 28 novinara, snimatelja i fotoreportera koji su izveštavali sa protesta, dok je njih 14 povređeno, a za šestoro napadnutih bila je neophodna hitna lekarska pomoć.
Tokom prošle godine bilo je i hapšenja novinara, pa je recimo novosadska novinarka Ana Lalić bila smeštena u pritvor zbog kritičkog izveštavanja o radu Kliničkog centra Vojvodine u kontekstu pandemije. Nedavno je fizički napadnut i popularni novosadski radio-voditelj Daško Milinović, a napadači su – kako se doznalo – pripadnici desnih ekstremističkih grupa.
Jedan od novinara koji je, u više navrata, tokom proteklih decenija, proglašavan “izdajnikom”– jeste bivši predsednik NUNS-a Vukašin Obradović, osnivač i urednik lokalnog nedeljnika “Vranjske”, koji je u međuvremenu prestao da izlazi.
Tokom postojanja “Vranjskih” (od 1994. do 2017. godine), članovi redakcije tog lista i Obradović su skoro sve vreme bili izloženi raznim vrstama napada: od anonimnih pretnji smrću, fizičkih napada, pretnji članovima porodica, do upada srpskih dobrovoljaca u prostorije novina.
Redakcija je za to vreme tri puta obijana, dva puta opljačkana, a jednom ispreturana. U dva slučaja, razbijena su stakla na Obradovićevom automobilu ispred zgrade u kojoj je živeo. Kažnjavane su “Vranjske” i po Šešeljevom i Vučićevom Zakonu o javnom informisanju, 1999. godine. Niz neugodnosti je doživljavao i dok je bio predsednik NUNS-a, u periodu od 2010. do 2017. godine.
“Među tekstove koji su izazvali najviše napada svakako spada intervju sa srpskim dobrovoljcem Slobodanom Mišićem Topom (obavljen 1997.), koji je, po sopstvenom priznanju, na hrvatskom i bosanskom ratištu ubio sedamdesetak ljudi. On je bio, inače, poznat u Vranju po tome što je sa sobom, u maramici, nosio ljudske uši i pokazivao ih kao ratne trofeje. Drugi slučaj je serija tekstova o pedofiliji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Od prve priče, početkom 2003. godine, pa sve do kraja suđenja, stalno smo bili pod paskom ‘patriotskih snaga’ koje su vršile permanentan pritisak na redakciju”, kaže Obradović.
On kaže da su napade i pritiske trpeli i zbog serije tekstova o kriminalnim aktivnostima i poslovima takozvane “Kekine grupe”.
“Ovaj gang je bio posebno aktivan na jugu Srbije 2008. godine i kasnije. Pretnje koje su stizale tim povodom bile su vrlo ozbiljne, jer su bili povređeni njihovi poslovni interesi”, kaže on.
Obradović podseća da je, kao predsednik NUNS-a, najčešće bio izložen uvredama i pretnjama tabloida bliskih vlasti, koji su ga proglašavali “izdajnikom” i “alkoholičarem”, a čak je u jednom trenutku bio svrstan u grupu koja navodno priprema atentat na Aleksandra Vučića uz pomoć “stranog faktora”.
Navodi da su u svim slučajevima napada na njega i na redakciju reagovala novinarska udruženja i asocijacije, kako strane, tako i domaće, i pružali svoju podršku.
“Radilo se, pre svega, o saopštenjima, protestima, apelima… To je nama značilo mnogo, pre svega u moralnom smislu. Pomagalo nam je jer smo mi, ali i oni koji su vršili pritiske na nas, znali da nismo sami, da postoji profesionalna podrška. Sa druge strane, sama činjenica da nijedan od ovih slučajeva nije rešen, niko nije optužen ili procesuiran, govori o tome da od državnih organa nismo imali nikakvu podršku, što je, po mom mišljenju, samo razbuktavalo pritiske, a nekažnjavanje počinilaca davalo je vetar u leđa svakom onom ko je bilo šta zamerao redakciji ‘Vranjskih’ ili, kasnije, NUNS-u”, kaže Obradović i dodaje da su najbolja odbrana za novinare – solidarnost i javnost.
“Moramo stalno da podržavamo koleginice i kolege koji se nalaze pod raznim vrstama pritisaka, i da na taj način držimo ovu temu otvorenom za javnost. To je naša jedina zaštita u situaciji kada o bezbednosti novinara ne brinu oni koji bi trebalo to da rade, a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Političari ne samo da ne brinu o bezbednosti novinara nego neretko svojim izjavama upravo dehumanizuju novinare, stvarajući od njih pokretne mete”, kaže Obradović.
Na pitanje kako su napadi i pritisci delovali na njega i njegov rad, Obradović odgovara: “Ključan je trenutak kada prelomite da je to deo ovog posla, sada i ovde, i odlučite da ne uzmičete, da ne pravite kompromise i pokažete svima da ne mogu da vas uplaše. Jako je važno da o svakom, pa i najmanjem incidentu, obaveštavate udruženja i javnost jer, ponavljam, to je jedina naša odbrana. Naravno, u isto vreme treba raditi na jačanju solidarnosti, ali ne samo u obliku tapšanja po ramenu već konkretnim potezima podrške, od moralne do finansijske. Samo na taj način, čini mi se, možemo da sačuvamo slobodan duh koji još živi u malom broju medija u Srbiji.”
Ostatak teksta na media.ba