Muminović: Bosanski pogled ka zvijezdama

Astronomija u Bosni i Hercegovini

Zvjezdani snovi jednog dječaka

Na samom početku želim istaknuti da je ovaj tekst mješavina moje astronomske biografije i realnih činjenica o Astronomskoj opservatoriji Sarajevo i općenito, astronomiji u BiH. Sebe nisam mogao isključiti iz prostog razloga jer sam učestvovao direktno u 95% svih aktivnosti na polju astronomije u BiH u posljednjih 56 godina.


Piše: Muhamed Muminović za NOMAD

Nije mi jednostavno odgovoriti na pitanje kada je tačno počelo moje zanimanje za svemir, zvijezde, astronomiju. Na neki način, nebo osuto zvijezdama i sve ono što ono sadrži i sve ono što je iza njega, što je bilo prije njega i što će biti poslije njega, obilježilo je cijeli moj život, od najranijeg djetinjstva, pa do danas. Kao sad se sjećam kad mi je drug iz dvorišta (moja porodica je živjela preko puta Narodnog pozorišta, u zgradi ispred koje su danas iskopine nekadašnje džamije) ispričao da postoji zvijezda koja je milion puta veća od Sunca. Njegova majka je bila univerzitetski profesor, pa je on bio upućeniji od nas u razne zanimljive stvari. Mislim da sam tada imao 4 ili 5 godina. To se desilo negdje 1952-’53. godine. Tako je sve počelo. Tada su, kao i danas, odrasli pitali djecu – šta ćeš biti kad porasteš? Moj odgovor je uvijek bio – astronom. Tada je to bilo toliko nerealno da se i dan danas čudim kako sam uspio da ostvarim svoj dječački san.

Jedva sam čekao da krenem u školu i naučim čitati. U to doba su djeca prije nego što krenu u školu, obeshrabrivana da uče slova ili bilo šta što bi spadalo u školsko gradivo. Ja sam malo neka znanja “krao” od starije sestre koja je već krenula u školu. No, najvažnija zbivanja koja su mi omogućila da se što ranije susretnem sa zvijezdama bila su moja ljeta kod rodbine u Banjaluci. Imao sam tada dvije tetke po očevoj strani, jednu u Gornjem Šeheru, drugu u Novoseliji. To su predgrađa Banjaluke, gotovo seoski život, isključivo privatne kuće desetak ili stotinjak metara udaljene od Vrbasa. Iako je tada Sarajevo bilo “malo” i sa daleko manje svjetla nego danas, ipak je pravi doživljaj bilo posmatranje neba iz zona gdje nije bilo nikakve svjetlosti. Moja familija iz Gornjeg Šehera, gdje sam najviše boravio, imala je imanje ispod partizanskog spomenika na Šehitlucima. Skoro cijelo ljeto sam spavao gore sa rođakom i tetkom. Trebalo je urod čuvati od divljih svinja.

Čim bi završila škola, već sutradan su me roditelji otpratili na voz (tada je bilo bezbjedno i dijete od 5-6 godina poslati samo na put od 4-5 sati), a u Banjaluci me čekali rođaci da me odvezu u Gornji Šeher. Moram reći da su me svi jako voljeli, bio sam skroman, samozatajan, vrijedan, radio i pomagao u svemu što bi mi se naložilo (od čuvanja krave, ovaca, branja povrća, kopanja krompira itd). Nisam baš uvijek bio raspoložen za to, u kasnijim godinama nekad bih radije na Vrbas, na kupanje, gledanje djevojaka… No, ta škola mi je valjala u životu kasnije, da naučim da ne može sve biti kako ja hoću, pa i u astronomiji, stekao sam otpornost da pretrpim i stvari koje mnogi ne bi, ali, ako je to bilo na tragu moje vizije, biću astronom, ja sam trpio i pretrpio.

Malo skrenuh sa glavne teme. U tople ljetne noći rođak Mevludin i ja bismo u predvečerje nabrali gomilu paprati. To je bila podloga za spavanje, preko toga šatorsko krilo. U kišnim danima zaklon nam je bila drvena koliba. A iznad mene, zvijezdama osuto nebo sa veličanstvenim lukom Mliječnog puta. Zaspite tako, a onda vas u ponoć neko probudi – sad je tvoja smjena za stražu. U tišini noći, divlja svinja bi se jasno čula kada uđe u kukuruze ili druge nasade. Onda budite ostale i uz buku svinju tjerate natrag u šumu.

U ta doba, astronomske literature gotovo da nije bilo. Mene je zanimalo sve u vezi svemira – knjige, stripovi, naučna fantastika. Zagrebački Plavi vjesnik je imao stripove sa SF tematikom. Dugo vremena je objavljivan strip Den Deri pilot budućnosti koji sam gutao. Nisam mogao dočekati srijedu kada se Plavi vjesnik pojavljivao. I u Sarajevu i u Banjaluci su znali da je to meni praznik, pa su mi kupovali taj časopis. U biblioteci Vlatko Foht u Sarajevu, gdje je danas Iranska ambasada, bilo je svega nekoliko knjiga iz astronomije. Meni najvažnija, koja me je istinski uputila zvjezdanim stazama, bila je Svemir, zvijezde, atomi engleskog fizičara i astronoma sir Jamesa Jeansa. Ono što je meni bilo najvažnije, u knjizi je bila mala zvjezdana karta, od dvanaestak centimetara. Prikazano je bilo cijelo sjeverno nebo, vidljivo sa naših geografskih širina. Sazviježđa su bila sićušna, samo najsjajnije zvijezde.

No, meni, koji nikada do tada nije video nijednu zvjezdanu kartu, to je značilo mnogo. Sada sam mogao da prepoznajem sazviježđa i najsjajnije zvijezde. U to doba, u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani bilo je lakše doći do literature, zvjezdanih karata i slično. Takve informacije nisu dolazile lako do nas. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu bila na margini.

Tada mi je već bilo 12-13 godina, za jedno ljeto sam naučio sva sazviježđa koja su se mogla vidjeti od zalaska Sunca, pa do zore. U junu je to bio dio proljetnog neba, zatim nešto kasnije cijelo ljetno nebo, a pred zoru i dio jesenjeg i zimskog. U augustu se nad istočnim horizontom, pred zoru, dizao veličanstveni zvjezdani lovac Orion i blistavi Sirius u Velikom psu.

Ono što je bilo dodatno zanimljivo, zarazio sam svojim zvjezdanim putovanjima i tetka, moje rođake i komšiju koji je čuvao susjednu parcelu. Potpuno nadrealna situacija, ponoć iznad Banjaluke, dječak im pokazuje sazviježđa i priča ono što je sam naučio iz knjiga o svemiru. Kada sam imao 15 godina, moja sestra Bura (Mebrura Topolovac, kasnije TV spikerica na TVSA) mi je kupila mornarski durbin (mesingani, gusarski na izvlačenje), star vjerovatno stotinjak godina. To je bio moj prvi teleskop. Uvećavao je 28 puta. Što iz Sarajeva, što iz Banjaluke, sve što se moglo pomoću njega vidjeti (zvjezdani skupovi, magline, galaksije, dvojne zvijezde…) ja sam tim durbinom pronašao. Nije to bilo lako, ponekad sam ga mogao osloniti na nešto, probajte iz ruke tako šarati nebom pa ćete vidjeti. Kasnije mi je rođak napravio primitivni stalak koji je znatno olakšao posmatranja.

Ova iskustva su mi veoma pomogla u kasnijoj fazi posmatranja sa boljim teleskopima tog doba koji su ipak bili primitivniji u odnosu na današnje, kompjuterizovane.

Postajem član Akademskog astronomsko-astronautičkog kluba

Kao učenik Gimnazije Ognjen Prica, 1965. godine saznajem iz Oslobođenja da u Sarajevu postoji Astronomsko društvo (tada se zvalo Akademski astronomsko-astronautički klub) i da se planira otvaranje Narodne opservatorije na upravo izgrađenom Domu izviđača na Mejtašu u centru Sarajeva. Znameniti arhitekta Juraj Neidhardt je u svojoj koncepciji te građevine predvidio i opservatoriju što je na neki način bilo revolucionarno za to vrijeme. S obzirom da je tada u Sarajevu postojao samo pomenuti Akademski astronomsko-astronautički klub, ovoj je studentskoj organizaciji kupola i prostor ispod nje ustupljen na korištenje, što se kasnije pokazalo problematičnim.

Sa svojim školskim drugom Slobodanom Fazlagićem, fizičarom, kasnije poznatim meteorologom, odlazim na svečano otvorenje Narodne opservatorije Mejtaš. Obojica se učlanjujemo u Astro klub. Imao sam iluziju da ću tamo sresti ljude koji razvaljuju u astronomiji. Na moju žalost, pokazalo se da to nije baš tako. Bilo je tu kvalitetnih ljudi, ali se sve svodilo na popularizaciju u pojedinim prigodama, bez redovnih posmatranja neba. Donio sam “novo svjetlo” ali to nije išlo tako jednostavno. Postojao je uslov da je za punopravno članstvo potrebno položiti ispit (literatura je bila udžbenik iz astronomije za srednje škole iz 1947. godine autora Josipa Goldberga, rođenog u Sarajevu, kasnije profesora u Zagrebu i osnivača geofizike u Hrvatskoj). Danas u BiH nema astronomije u školama, osim mrvica u geografiji i fizici, a nema ni srednjoškolskih udžbenika iz te oblasti.

Taj ispit sam položio besprijekorno. I moj drug Slobodan. Kasnije saznajem da smo nas dvojica bili možda jedini koji su to učinili od osnivanja Kluba 1963. U prostorijama Kluba bila je mala biblioteka, većinom ruske knjige koje su tada bile jeftine i mogle se nabaviti u knjižarama u Beogradu ili Zagrebu. Grafička oprema knjiga je bila katastrofalna ali su sadržaji i autori bili svjetski. U školi sam učio francuski, a s ruskim se tada prvi put srećem. Onda sam, pomoću rječnika, za nekoliko godina savladao ruski, pasivno, ali sam mogao čitati (i razumjeti) rusku astronomsku literaturu.

Narodna opservatorija Mejtaš

Dolazi vrijeme kada očajnički želim na opservatoriju. Tamo je bio teleskop reflektor (sa ogledalom prečnika 17,5 cm), loše montaže, koja je vrlo bitna za pokretanje i usmjeravanje teleskopa. Ali ipak se moglo raditi. No, tadašnja struktura u Astro klubu nije baš lako dozvoljavala da se ide u kupolu. Oni uglavnom nisu išli gore, osim u slučaju sporadičnih astronomskih dešavanja, poput pomračenja Sunca ili Mjeseca ili pojave nove komete. Meni je to bilo nezamislivo u mom mladalačkom žaru. Klubom je tada drmao lik koji se bavio raketama, astronomija ga nije zanimala ali je imao moć da određuje i pozicionira stvari. Bavio se svim drugim stvarima, najmanje onima koje su bile smisao postojanja jedne ovakve organizacije.

Prostorije kluba (mala kancelarija) su tada i poslije bile u zgradi koju je kasnije koristio CEDUS, u Titovoj ulici, kraj crkvice, preko puta kultne slastičarne Oloman. Lik o kome govorim je sredio da se kupe dva razvaljena džipa na vojnom otpadu (tip Kampanjola po Fiat licenci). Možete zamisliti u kakvom su stanju bili da ih je i JNA odbacila. I onda je vikendom, u garaži unutrašnjeg dvorišta pomenute zgrade, iz tog krša sastavljao džip koji je, kao, nama trebao biti važan jer smo upravo dobili na korištenje austrougarsku tvđavu na Trebeviću. Priznajem, bio je talentovan za taj posao. Naravno, niko pametan osim mene, nije dolazio da mu pomaže. Meni je to bila ulaznica za opservatoriju Mejtaš pa sam pretrpio više mjeseci fizičkog rada. Kući sam se vraćao ruku uprljanih crnim kolomastom. Sve sam strpljivo radio samo da mi dozvoli da dobijem ključ i da mogu ići na opservatoriju koja je zjapila prazna. Na kraju sam se za to ipak izborio.

U međuvremenu, 1967. godine, sa radom Precesija Zemlje osvajam prvo mjesto iz astronomije na Saveznom takmičenju Pokreta Nauku mladima u Beogradu. To je za momka mojih godina, maturanta, bila pojaka referenca, pa se moj status u Klubu prirodno poboljšao.

Okupio sam nekoliko dječaka starosti 13-14 godina koji su se zanimali za astronomiju. Pokazivao sam im svake vedre noći jedan za drugim nebeske objekte koje sam ranije u svom malom teleskopu pronašao. Počeli smo i snimanja nebeskih tijela (Sunca, Mjeseca) a kasnije i zvjezdanih objekata. Kada bi se trebao kupiti film za snimanje počinjala je velika borba da se dobiju ta sredstva. Za znatno skuplje rezervne dijelove džipa, koji se stalno kvario, novac je uvijek bio na raspolaganju. U neko doba održan je i jedan ključni sastanak kome su prisustvovali i predstavnici iz viših studenskih struktura. Bili smo kažnjeni opomenom pred isključenje – jedan od “mojih učenika” je na prethodnom sastanku rekao – dosta je više tih staljinističkih metoda. To je bila prva opasna osoba, i zamalo je uništen početak astronomije u BiH. Kasnije smo se, na jedvite jade, uspjeli osloboditi dotične persone, iako se on motao u tim studentskim strukturama, pa i oko nas, još godinama.

Ispod drvenog poda kupole na Mejtašu uredili smo mali prostor, gdje se moglo smjestiti desetak osoba. To je bio naš mali društveni klub gdje smo se okupljali i kada je bilo oblačno. Napravili smo i improviziranu foto laboratoriju i počeli sami razvijati filmove i izrađivati fotografije nebeskih tijela. Donio bi se i gramofon. Tada se nije tako lako dolazilo do ploča sa muzikom koju smo mi htjeli slušati. Tih godina je dinar dobro stajao i bilo je nekoliko firmi u Engleskoj kojima u koverti pošaljete novčanicu, mislim od 5.000 ondašnjih dinara i napišete koji LP želite. To je bilo na povjerenje, nisam čuo da su nekoga prevarili. U drugom dijelu Doma izviđača nalazila se sala gdje su petkom i subotom bili koncerti. Mi smo mogli sa kupole proći kroz hodnike Doma do sale a da ne plaćamo ulaznice. Jedno vrijeme nam je dolazio Šefko Akšamija, bas gitarista, kada je imao pauzu. Bio je jedan od osnivača grupe Indexi. Nešto ga je zanimala astronomija i lijepo se družio s nama.

U Domu izviđača smo stalno imali probleme. Dom je, između ostalog, radio danju, a naš rad je bio noćni, obično od 18 do 22 sata. Osim problema s noćnim čuvarima, Uprava Doma je zatražila da plaćamo prolaz do kupole što nas je u konačnici navelo da napustimo tu kupolu.

Austrougarska tvrđava na Trebeviću

Svanulo nam je kada smo dobili austrougarsku tvrđavu na Trebeviću. Njen historijat je veoma interesantan. Austrougarska je napravila prsten od nekoliko sličnih tvrđava oko Sarajeva, radi odbrane grada. Naša je trebala da štiti istočni pristup Sarajevu. U smislu vojne tvrđave funkcionirala je u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a i tokom opsade Sarajeva 1992. (o tome nešto kasnije). Krajem pedesetih godina Nevenka Pucar, supruga Đure Pucara, komunističkog rukovodioca koji je tada vladao Bosnom, imala je ideju za pohvalu. Napraviti edukativno izletište za djecu, nešto slično onome što se danas naziva škola u prirodi.

Postojala je tada institucija pod imenom Pionirski centar u maloj zgradi, gdje je danas parking na početku ceste koja od Miljacke vodi ka žičari. Taj Centar je nekoliko godina bio zadužen za tvrđavu. Djeca bi vikendom dolazila na plato ispred tvrđave i imala različite aktivnosti. Nekoliko godina tu je bila zaposlena i gospođa koja je živjela u tvrđavi sa dvije kćerke. Ispostavilo se kasnije da će mi ona biti prva punica jer sam, dvadesetak godina kasnije, oženio njenu mlađu kćerku. No, u neko doba, to je utihnulo, valjda nije bilo više finansiranja, pa su početkom šezdesetih godina prestale aktivnosti. Pionirski centar je jedva čekao da se riješi tog tereta i kad se pojavio Astro klub, rado su nam ustupili objekat na korištenje.

Nama je to bio dar sa neba. Tvrđava, u šumi, na 1.003 metra nadmorske visine, daleko od gradskih svjetlosti, idealno za pravu opservatoriju. Mi smo je nazvali Čolina kapa prema nazivu obližnjih brežuljaka ispod nas (Mala i Velika Čolina kapa). Poslije nekoliko godina nađemo na nekoj vojnoj karti da se naše brdašce ustvari zove Kneginjac, a tvrđava Bistrik kula. No, duh je pušten iz boce, pa smo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji bili poznati pod tim imenom. Međutim, u službenim dokumentima i prema inostranstvu, nastupali smo pod imenom Astronomska opservatorija Sarajevo. Objekat smo preuzeli u jesen 1967. godine. Već iduće ljeto smo počeli rekonstrukciju unutrašnjosti. Za posmatranja neba i snimanja koristili smo terasu tvrđave na koju se iznosio najprije mali ruski školski teleskop, a kasnije moćniji japanski Unitron prečnika 10 cm. S obzirom da je tvrđava posjedovala dvije kule odlučili smo da na jednoj od njih izgradimo kupolu. Kupola prečnika 3,6 metara nabavljena je u Engleskoj. Za građevinske radove angažovali smo tek jednog majstora, a mi smo bili dobrovoljna besplatna radna snaga.

U toj kupoli je, po završetku radova, bio smješten teleskop prečnika 15 cm, a sa druge strane dvije astro kamere kojima je u periodu 1972-1976. snimljen Sarajevski atlas neba. Snimalo se na staklene fotografske ploče firme Kodak formata 9×12 cm. Iste emulzije su korištene i za snimanje prvog modernog zvjezdanog atlasa, čuvenog Palomar Observatory Sky Survey. Bile su skupe ali nam je tadašnja Republička zajednica za naučni rad odobrila projekat i finansirala ga. Tada su uslovi za dobijanje projekata bili da ste registrirana naučna organizacija sa barem jednim doktorom nauka itd. Tadašnji sekretar Zajednice, hemičar dr. Zvonko Knežević, krasna osoba, mi je rekao – samo vi nađite nekoga da vam formalno potpiše projekat, a mi ćemo ga odobriti. On je pratio naš rad kroz tadašnje medije. I nismo ga iznevjerili. Nije ni on nas. Tada su svi čitali Oslobođenje, a mi smo već tada imali talenta za PR (iako se to tada nije tako zvalo). Svaki naš i najmanji rezultat ili nebesku pojavu, mi smo objavljivali. Jedan novinar nas je pratio decenijama (Hajdar Arifagić). Teško je zamisliti da bi neko danas šačici dječaka i studenata dao novac za takav ili sličan projekat.

Naš Atlas je bio jedan od nekoliko svjetski relevantnih fotografskih atlasa neba načinjenih malim kamerama. Nažalost, tokom rata i opsade Sarajeva, sve fotografske ploče, njih nekoliko hiljada su nestale, uništene, propale.

Drugu, veću kupolu smo izgradili 1972-‘73. godine na drugoj kuli tvrđave. Za te građevinske radove nismo tražili nikakve dozvole, a kako smo na manjoj kupoli savladali zidarski “kurs” sami smo je izgradili. Bio sam arhitekta, statičar i fizički radnik. Bili smo mladi, nismo mnogo razmišljali o dozvoli za gradnju, nama je to bilo kao dogradnja. Prošli smo bez problema. Uostalom, cijela zona, padina Trebevića ispod nas ka gradu, bila je tada mjesto divlje gradnje sa stotinama kuća.

Ugroze koje su mogle uništiti astronomiju u BiH

Tadašnji Akademski astronomsko-astronautički klub je imao dvije sekcije, astronomsku i astronautičku, odnosno raketnu, i stalno su se pojavljivale različite trzavice. Uglavnom su bile izazivane finansijskim razlozima. Naši su rezultati (Astronomska sekcija) bili daleko veći, značajniji i prepoznatljiviji od njihovih i naravno, mogli smo da obezbijedimo veća sredstva. Ja sam tada bio apolitičan kao i danas. Nisam bio u Savezu komunista (SK), a niko me iz tadašnjih državnih struktura nije ni pitao za to. Ovo je za one koji pričaju o totalitarnoj ulozi SK, da niko nije mogao ništa postići bez članstva, što je obična laž. Onda se u toj raketnoj sekciji negdje 1971. pojavio student mašinstva. Mračnjak, ne zato što smo ja i drugi imali kasnije problema sa njim, već zato što je već u prvim nastupima bio takav. Čovjek koji se ne zna nasmijati. Treba se čuvati takvih. Mi ostali, pogotovo astronomski dio, bili smo rock i hippie generacija i takve osobe su bile van naših horizonata. Već nakon godinu dana članstva, kada je snimio situaciju, počeo je sa intrigama. Prema tadašnjim propisima društvene organizacije, kakva smo i mi bili, nisu imale osnovne organizacije Saveza komunista ali su se mogli osnovati neformalni aktivi SK od članova koji su bili u angažovani u drugim organizacijama SK. Tako je ovaj počeo plesti mrežu. Glavni cilj je bio ukloniti mene. Ostalo bi bilo lako.

U početku nisam znao ništa o tome. Međutim, u mojoj ekipi je bilo nekoliko pristojnih momaka koji nisu bili članovi baš zbog astronomije, nego onako, radi lijepih druženja. Imati dvorac na planini kako smo Opservatoriju doživljavali, bio je mamac za svakoga u to vrijeme. Pobjeći od roditelja, boravak vas ništa ne košta osim malo hrane koju ponesete. I dvojica od njih mi dođu jedan dan i ispričaju plan dotičnog. Napraviti Aktiv SK, održati sastanak, zaključiti da MM nije pogodan da odgaja omladinu, politički nepodoban, i otjerati ga iz Kluba. U prvom momentu se smrznete. Šta uraditi? Mi najaktivniji smo tada bili mala grupa istomišljenika od 4-5 osoba. Bilo je i drugih, manje aktivnih članova ali oni su bili neupućeni i ko zna kako bi reagovali. Onda jedan od naših predloži, hajde da mu podmetnemo kasetofon i da ga jedan od onih, u koje je imao povjerenja, navede da iznese svoje planove. Tada je bila još svježa Watergate afera koja je dovela do smjene Nixona, predsjednika SAD-a. Tako i napravimo. Kasetofon je bio postavljen na ormar sa knjigama u prostorijama Kluba. Naš “provokator” je trebao samo pritisnuti skriveni strujni prekidač.

I tako, jedne večeri, pomenuti lik ispriča ispod kasetofona ponovo cijelu priču, šta će sve uraditi. Nekoliko dana kasnije okupimo aktivno članstvo i pustimo snimak koji je tim mladim ljudima zvučao stravično. Napomenemo, ne možemo ovo koristiti kao dokaz ali da znate šta se planira. Organizovat ćemo sastanak i raskrinkati ga po drugim osnovama za koje smo imali svjedoke i argumente. U međuvremenu se pojavio jedan fin momak, bio je na nekoj višoj poziciji u tadašnjem Savezu socijalističke omladine. I on je bio student mašinstva i znao je dotičnog sa sastanaka SK na fakultetu i imao je jako negativno mišljenje o njemu. Kazao nam je da ga obavezno pozovemo na ključni sastanak.

Sastanak se održao. Za dotičnog je to bio totalni fijasko. Dobrovoljno je odstupio i kasnije osnovao neko drugo raketno društvo. Doveo je i nekog svog “branioca” (inžinjera iz vojne industrije) koji je u diskusiji kazao – govori se o nekoj Watergate aferi ovdje. Mi smo svi mudro šutili ne komentarišući. Ovu situaciju smo iskoristili da se postojeće sekcije unutar Kluba razdvoje. Postali smo samo Akademsko astronomsko društvo i odahnuli. Kasnije saznajem da je dotični tražio poseban tematski sastanak organizacije SK na Mašinskom fakultetu gdje se raspravljalo o meni i cijeloj toj situaciji, što je bilo smiješno jer oni nikakve veze sa nama nisu imali. On je valjda samo htio da se opere kod svojih. A mene, par godina kasnije, u JNA u Brčkom prime u Partiju. Nisam se sam javio, morali su nekolicinu primiti, a ja najbolji vojnik sa sjajnim ocjenama (ali samo u teorijskoj oblasti, u praktičnim radnjama sam bio grozan). Nije bilo zgodno odbiti, ne želite problem, tu su odlasci kući i konačno, i danas sam uvjereni ljevičar ali nikada nisam trčao da budem nekome “podoban”.

Opisanog  nisam vidio dvadesetak godina. Onda, krajem juna 1995. godine, kada je na zgradu TVSA bačena improvizovana avionska bomba ili raketa, imali smo sastanak u Predsjedništvu RBiH jer je trebalo izaći u javnost i pred medije i dati neko objašnjenje. Moj pretpostavljeni i ja smo malo kasnili. Okupljenima je rečeno da se čekaju dva oficira iz Obavještajne uprave. Mi smo bili u maskirnim uniformama. Kad sam ušao u sobu gdje se održavao sastanak, vidim dotičnog. Ako se ne varam, poblijedio je iste sekunde misleći valjda da sam ja neka “marka”. Poslije sam ga viđao u medijima po drugim osnovama koje sa mojom pričom nemaju nikakve veze.

1973. godine sam se zaposlio kao upravnik opservatorije. Svi ostali su se astronomijom bavili amaterski. Tada se pojavljuje drugi, znatno opasniji čovjek koji je potpuno mogao uništiti bh. astronomiju. Nakon studentskih nemira 1968. godine, sve omladinske i studentske društvene organizacije su uvrštene, uključene, pod kišobran Saveza socijalističke omladine. Pojavljuje se osoba koju ću u daljnjem tekstu zvati gospodin N, zadužen za sve organizacije koje okupljaju mlade (izviđači, ferijalci, radio amateri, foto klubovi, kino klubovi, esperanto klubovi, planinari…). I mi smo tu spadali. Nekoliko puta godišnje, on bi sazvao sastanak predstavnika svih nabrojanih organizacija. Bilo je to obično u Domu mladih na Skenderiji. Sastanci sa kratkim pauzama trajali su u prosjeku četiri sata. Dotični bi držao “bank” najmanje tri sata. Moram priznati, bio je vrlo elokventan. Ali cijela priča mu je bila šuplja. Tada je kod takvih omladinskih i studentskih rukovodilaca bilo, pored ostalog, popularno bulazniti o “građanskim skretanjima”. Kada vam kažu da nastupate “sa građanskih pozicija” to je bila ozbiljna optužba koja vas je mogla koštati. Trebalo je izdržati tu njegovu priču. Posljednji sat ili manje dao je priliku i drugima da nešto kažu. Moji amateri nisu htjeli ni da čuju da idu na takve sastanke, a ja sam kao profesionalac morao ako ništa da se tuspasim i potpišem da je neko iz Astro kluba bio na sastanku.

Idući put se ja pripremim. Ponesem jednu knjigu, sjednem u zadnji red i kao zločesti đak držim je ispod klupe i čitam cijelo vrijeme, ne slušajući nebuloze gospodina N. Kraj mene je sjedila jedna šarmantna djevojka i u neko doba mi kaže – blago vama, vi se spasiste. Ugledajte se na mene sljedeći put – odgovorim.

I onda ne znam kako, i ne znam zašto, gospodin N. spomene nas. Mi smo ga kao i mnoge druge vodili na Opservatoriju jer nam je trebala šira podrška, pa i takvih osoba. Jednog dana, dolazi on kod nas u prostorije i obrati se meni. Kaže – ne valja kad se ljudi usjede na nekoj poziciji. Treba da se rotiraju. Ne bih te ostavio bez hljeba ali imam ideju. Sekretar Auto-moto kluba Ilidža bi došao za upravnika Opservatorije, a ti da ideš na njegovo mjesto.

Bili smo zaprepašteni. Nisam se zaposlio na Opservatoriji radi uhljebljenja. To je bio moj život i konačno jedini sam tada u BiH imao reference za taj posao. I bio zaposlen tek nešto manje od dvije godine. Zamislite ideje da neko iz Auto-moto kluba vodi Opservatoriju pa da ugrađuje karburatore na teleskope. Pri tome, gospodin N. nije bio iz provincije kao većina tadašnjih omladinskih rukovodilaca od kojih bi se ovakva blesava ideja i mogla očekivati. Oni bi dolaskom na pozicije u Sarajevu odmah kupili crna odijela i bijele košulje. To je bio njihov prepoznatljivi styling. Nama, rock generaciji koja nije slijedila njihove puteve, izgledali su kao konobari. Gospodin N. čak nije imao (barem tada) to crno odijelo. Bio je gradsko dijete, obrazovan i nije mi bilo jasno otkud mu takve ideje.

Srećom, neko od naših članova je poznavao jednog aktivistu iz drugog studentskog kluba. Taj je radio u DB-u (Državna bezbjednost) koja je bila nasljednica postratne OZNE, kasnije UDBA-e. Bio je pristojan momak, sin prvoborca i kasnije značajnijeg socijalističkog rukovodioca. Tada su samo provjereni mogli dobiti poslove u takvoj “firmi”. Moji su mu prenijeli ideje gospodina N. On ga je poznavao iz drugih krugova i nije imao dobro mišljenje o njemu. Cijenio je naš rad i samo je rekao – nazvat ću ga. Ne znamo šta mu je kazao, no znam da niko ni tada, u liberalnije vrijeme u odnosu na poraće iza Drugog svjetskog rata, nije bio sretan ako ga nazove neko iz DB-a. Nakon tog poziva gospodin N. se nikada više nije pojavio.

Otišao je u međuvremenu u Beograd na višu funkciju, a onda “zglajzao” iz nekog razloga. Nestao je i poslije više godina, došao je tobe i postao demokrata, građanin. I u posljednjih tridesetak godina, napravio je impresivnu karijeru, vječni direktor, predsjednik nekoliko organizacija itd. Dakle, za njega, rotiranje ljudi na funkcijama i pozicijama ne vrijedi. Najzabavnije mi je kada ga ponekad sretnem na ulici, on priča kako nam je pomagao na izgradnji Opservatorije. Valjda je to neki mentalni kuršlus kod takvih ljudi da oni svjesno potiskuju svoje nekadašnje grijehe (a ko zna koliko je ljudi imalo problema ili su zaplakali zbog njega).

Političari tog doba i njihova podrška

Od kraja rata do danas, nismo uspjeli doći ni do jednog političara, čak ni nižeg ranga, kako bismo prezentirali situaciju oko Opservatorije i planove za njenu rekonstrukciju. Pardon, jesmo do načelnika Starog Grada, Hadžibajrića prije desetak godina. Ali to je bilo preko privatne veze, pa to ne računam. U više pokušaja, sve se obično svodilo na kratki razgovor sa sekretaricom. Recimo, jednom, prije više godina, Općina Centar. Predstavim se i kažem da bismo željeli da načelnik primi predstavnike Astronomskog društva. Kaže ona – a šta vi ustvari hoćete? Ja kažem – pa da prezentiramo naš rad i aktivnosti oko moguće obnove Opservatorije. Ona reče – pošaljite dopis i napišite šta tačno hoćete. Naravno, ništa od toga i tako sa svima drugima, pa smo u neko doba odustali od političara novog kova, kao što smo odustali i onda od političara starog kova.

Sjećanja me vraćaju u prošlost i socijalističke rukovodioce. Negdje 1969. godine, najavimo se gospodinu Dragutinu Braci Kosovcu, tada predsjedniku Izvršnog vijeća SRBiH (premijeru kako bi se danas kazalo). On je kasnije naslijedio Emerika Bluma na čelu Energoinvesta. Naravno, trebate sačekati da dobijete termin, ali uvijek ga dobijete. Povod je bila publikacija “Identifikacija letećeg objekta od 28.10.1968”. Tog datuma u sumrak se nad Bosnom pojavio neidentifikovani leteći objekat koji je izazvao veliku pozornost u bivšoj državi i šire. Snimljen je vrlo kvalitetno teleskopom Narodne opservatorije Mejtaš i snimci su se kasnije godinama pojavljivali po štampi, objavljivani u raznim knjigama o UFO fenomenima. Nas tri koautora smo pomnom analizom ustanovili da se radilo o stratosferskom balonu, vjerovatno špijunskom, koji se kretao od zapada ka istoku na visini od oko 24 km. Iskoristili smo priliku da predsjednika upoznamo sa našim radom i obećao je finansijsku pomoć, što je brzo i realizirano.

U maju 1972. godine mi organiziramo malu svečanost u povodu postavljanja novog 15 centimetarskog teleskopa na Narodnoj opservatoriji Mejtaš. Na otvorenje pozovemo tadašnjeg predsjednika Skupštine grada Sarajeva, gospodina Džemala Muminagića. On dođe skromno, bez šofera, bez rotacijskih svjetala i pratilaca. Sam. Uputi par lijepih riječi i pogleda sa nama Mjesec kroz teleskop. Zahvaljujući njemu Gradska skupština je finansijski pomogla nabavku tog teleskopa.

Slučaj treći. Drug Hamdija Pozderac je bio početkom sedamdesetih predsjednik Narodne skupštine SRBiH. I njega pozovemo da posjeti Astronomsku opservatoriju. Slučajno sam iz prve ruke znao za jednu njegovu malu avanturu sa početka pedesetih. Tada je imao neku poziciju u Socijalističkom savezu radnog naroda. Kao mladić od 17 godina otišao je u partizane i kao takav, naravno, rano zaplovio političkim vodama. Jedne prilike delegacija iz Socijalističkog saveza išla je u radnu posjetu u Pariz. Tada je Komunistička partija te zemlje bila jaka i bitna u poslijeratnoj političkoj konstelaciji Francuske. Drugi dan, nakon završetka protokolarnih aktivnosti, Hamdija je nestao dva dana i pojavio se kad je potrošio sav novac koji je imao na raspolaganju. Pariz je nudio bogat noćni život i mogu zamisliti mladića koji iz sivila poratne Jugoslavije doživi svjetlosti Pariza.

Jedan dan nas zove njegov sekretar. Kaže – predsjednik će sutra doći tada i tada. Nemojte mu nuditi one kikirikije, grisini i slične grickalice, ne voli on to. Dolazi Hamdija, bilo je jutro, veseo, raspoložen. Mi smo na oba sprata unutrašnjosti tvrđave imali po nekoliko ležajeva sa jogi madracima. Astronomija je noćni život i tu se i spavalo nakon posmatranja i snimanja. On se šeretski nasmije i kaže – a vi vjerovatno ovamo dovodite cure. Ja se unezgodim pa odgovorim – druže Hamdija u principu ne jer bi se ovo pretvorilo u nešto drugo, a ne u opservatoriju. Ovo je uglavnom bilo tačno, ali nismo baš bili sveci.

Nakon obilaska kupola i teleskopa, pitamo ga čime ga možemo počastiti. On kaže – baš bih kafu popio. Ja se zaledim. Mi nismo pili kafu, uglavnom čaj i tako to. Znao sam da imamo pržene kafe ali u zrnu, a mlina nemamo. Onda tiho kažem jednom od članova – Branko, idi dole, nađi neku čistu krpu, umotaj kafu i uzmi čekić pa istucaj to nekako, što je on i uradio. Kada je kafa stigla, i ja sam dobio šoljicu, zrna kafe krckaju pod zubima. Hamdija je ispao šarmantan. Kaže – znam da ima ona tucana kafa na Vratniku, a nisam znao da ima i na Trebeviću. Onda nas pita – šta vam treba, sigurno pare. Pošaljite zahtjev sa obrazloženjem, javite se sekretaru. Dobijemo za to doba impozantnu donaciju za naše daljnje radove na Opservatoriji i nabavku novih uređaja.

nastavit će se…

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.