Mersiha Ferhatović-Beširović, predsjednica Sindikata trgovine BiH: Bojim se da su radnici odustali sami od sebe.
rvi maj je praznik rada kao simbol radničke borbe za prava među kojima je najpoznatiji zahtjev za osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja. Sjećate li se lekcije iz istorije: 1886. godine u Čikagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući svoje zahtjeve –policija je tada ubila šest, a ranila oko 50 radnika, mnogo ih je uhapšeno, petero osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. Danas, 135 godina od tada, radnici se još uvijek bore za svoja prava i kao da posustaju. Sindikat trgovine BiH je jedan od najvećih sindikata u BiH – 145 hiljada članova iz cijele BiH, a predsjednica Mersiha Ferhatović-Beširović za interview.ba govori o tome koje se bitke sada vode.
Razgovarala: Rubina Čengić
Interview.ba: Koliko uopšte ima zaposlenih u trgovni u BiH, koji je omjer žene-muškarci i kolika je prosječna plata u vašoj grani?
Ferhatović-Beširovi: Prema posljednjim podacima zaposlenih u trgovini na veliko i malo je nešto više od 145 hiljada, a prosjećna neto plaća u februaru ove godine bila je 719 KM. Većina zaposlenih u ovom sektoru su žene, prema podacima iz februara od ovih 145 hiljada njih nešto malo više od 73 hiljade.
Interview.ba: Šta su najveći problemi s kojima se srećete kada je u pitanju zaštita radničkih prava?
Rekla bih da su dva ključna problema koja su veliki kamen spoticanja i breme kad je u pitanju zaštita radničkih prava. S jedne strane je to nedostatak bilo kakvih efektivnih i u praksi funkcionalnih zakonskih mehanizama, a s druge zaista ogroman strah radnika i radnica da se upuste u bilo kakvu borbu za svoja prava. Ogorman problem je i činjenica da radnici u ovom sektoru nisu organizovani jer sloboda organizovanja u praksi zaista ne postoji i to je jedan od naša tri prioriteta koje snažno zagovaramo već godinama. Nažalost, poslodavci ne žele organizovane radnike, radnici pravo da budu članovi sindikata ne vide kao svoje egzistencijalno radničko pravo, ali su i izgubili povjerenje u sindikalni pokret generalno i na ovaj način ostaju potpuno sami na milost i nemilost poslodavaca.
Interview.ba: Da li je tačno da neke trgovkinje rade po 12 sati bez stolice u prodavnici i bez pauze, da im „gazde“ oduzmu četvrtinu plate ako ih puste na godišnji odmor?
Ferhatović-Beširovi: Ne sumnjam da ima i takvih primjera. Tamo gdje djeluje STBIH takvih ekstremnih slučaja kršenja radničkih prava nema. Mi već skoro 10 godina imamo i uslugu besplatne pravne pomoći koja je na raspolaganju radnicima i radnicama 24 sata dnevno 7 dana u sedmici, bez obzira da li su članovi ili ne. Za to vrijeme imali smo preko 2.500 prijava kršenja prava. Ekstremna kršenja prava se dešavaju, to su pojedinačni slučajevi, ali za nas je svaki slučaj jedan žvot i jedna sudbina i u tom svjetlu tražimo rješenja i popravljamo štetu koju svakodnevno nanosi radnicima, prije svega rekla bih anarhično radno okruženje kakvo je ovo naše u BIH.
Interview.ba: Da li je tačno da vam samo na prekovremenom radu godišnje „ukradu“ 50 miliona KM?
Ferhatović-Beširovi: Rekla bih prije da taj iznos radnici „poklone“ svom poslodavcu. Ovaj iznos se akumulira na ime „normalnog“ radnog vremena koje je očigledno kada napravite jednostavnu matematiku da se u ovom sektoru radi 6 dana u sedmici u dvije smjene od po, otprilike, 7 sati. Uz broj od skoro 150 hiljada radnika cifra na godišnjem nivo je upravo ta. Ako tome dodamo neplaćene prekovremene sate, vrijeme koje radnici provedu u pripremi za posao koje također vrlo često ne ulazi u njihovo radno vrijeme taj iznos je daleko veći.
Interview.ba: Da li je tačno da u (nekiim) tržnim centrima od zaposlenih naplate svu robu koju kupci pojedu dok šetaju po prodavnici ili ukradu i svu robu koja se pokvari i ne bude prodata?
Ferhatović-Beširovi: Naplata štete jeste jedan od problema ovog sektora. Vrlo često radnici od svojih plaća pokrivaju inventurni manjak koji i nastaje zbog krađe, nemara kupca i slično. Mi smo prije par godina imali slučaj gdje smo se konfrontirali sa poslodavcem jedne velike tgrovačke firme zbog konstantnog odbijanja iznosa od plaće radnicima na ime štete koja je nastala krađom. Koristili smo zakonske mehanizme koje imamo, koristili smo i primjere iz prakse pokušavaju dokazati da će takva situacija rezultirati masovnim krađama i nakon duge borbe se izborili. Danas mislim da su rijetki slučajevi da se radnicima automatski odbija od plaće za štetu nastalu u trgovni. Međutim, poslodavci su naravno vrlo snalažljivi pa su u međuvremenu izašli sa novim načinom da štetu ipak namire od radnika i to na način da ih prisile da se dobrovoljno odriču dijela plaće, da li na ime međusobne solidranosti ili na ime sporazumnih ugovora koje radnici često poptišu. Moja poruka je da poslodavac nema pravo odbiti radniku dio plaće na ime štete koja nije nastala njegovom/njenom krivicom i da ni u kom slučaju ne pristaju da ih se na to nagovori.
Ostatak intervjua pročitajte na interwiev.ba