Da bi se postigla istinska rodna ravnopravnost, mora doći do saradnje svih dijelova društva, a rodna ravnopravnost mora postati jedan od principa djelovanja političkih stranaka.
Lejla Mamut programska je službenica Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini. Primarno, bavi se pitanjima rodne ravnopravnosti i omladine.
Za Politicki.ba govori o sve raširenijoj diskriminaciji, upornim nastojanjima OSCE-a da se ona suzbije, saradnji sa političkim strankama i nevladinim sektorim…
Da li su žene diskriminirane u sferi javnog i političkog života u BiH? Koji je relevantni zakonodavni okvir za zabranu diskriminacije žena u ovoj sferi života?
– Volimo koristiti riječ “diskriminacija”, jer ukazuje na nešto što ima ozbiljnost. Pa ipak, kada je u pitanju učešće žena u političkom životu, nisam svjesna postojanja niti jednog predmeta ili žalbe koja je na osnovu diskriminacije pokrenuta pred Institucijom ombudsmana za ljudska prava BiH. Ako kažem da su žene diskriminirane u politici, ne bih mogla ponuditi odgovarajuće podatke i statistiku, da to i potvrdim.
Međutim, to ne znači da diskriminacija ne postoji. Jasno je da su žene diskriminirane u političkom i javnom životu u ovoj državi.
Važno je razgovarati o postojanju strukturalne neravnopravnosti i prepreka za politički aktivne žene. Polovina populacije su žene, žene čine od 35 do 55% članstva većih stranaka, pa ipak samo 20 do 30 procenata izabranih kandidata su žene. Na kraju krajeva, skoro da nema nikakve razlike u tome da li se žene diskriminiraju ili, uopćeno govoreći, budu odvraćene od bavljenja politikom: činjenica je da žene nisu zastupljene procentualno u mjeri u kojoj to zahtijeva relevantno zakonodavstvo u BiH.
Kada govorimo o zakonima, Zakon o ravnopravnosti polova Bosne i Hercegovine nalaže kvotu od 40% za manje zastupljeni spol u svim tijelima na svim nivoima vlasti. To uključuje političke stranke. Zakon o zabrani diskriminacije BiH uključuje odredbe koje se odnose na rodno zasnovanu diskriminaciju, kao i pomenuti Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu spola. Sve njih treba u potpunosti i dosljedno provoditi da bi se osiguralo da žene mogu aktivno učestvovati u bosanskohercegovačkoj politici.
Mislimo da nismo, ali jesmo…
Koliko je bh. društvo općenito diskriminatorsko, ne samo prema ženama, već i prema migrantima, Romima, drugim narodima, djeci ometenoj u razvoju…?
– Jasno je iz rada Misije u ovoj oblasti, uključujući reprezentativnu anketu koju je Misija provela među punoljetnim osobama iz BiH 2019. godine, da je diskriminacija i dalje problem.
Na primjer, 37,6% ispitanika je izjavilo da nema ništa protiv Roma, istovremeno vjerujući da postoji veća vjerovatnoća da su oni kradljivci.
Prema istom ispitivanju javnog mnjenja, 72,9 % ispitanika vjeruje da je diskriminacija migranata i izbjeglica široko rasprostranjena, pa ipak je 78,1 % ispitanika je reklo da ne želi da se migranti i izbjeglice naseljavaju u BiH.
Ostaje još mnogo posla da se uradi te zbog toga Misija OSCE-a u BiH sarađuje sa partnerima na svim nivoima vlasti u BiH, kao i sa civilnim društvom i širom međunarodnom zajednicom na hvatanju u koštac sa takvim predrasudama.
Približava se dan izbora, polovina kandidata su žene. Ipak njihov procenat u zakonodavnim tijelima nakon izbora bude malo iznad 20%. S kojim se preprekama žene suočavaju kada je u pitanju njihov politički angažman?
– Prije nego što je kvota uvedena, učešće žena je bilo izrazito nisko (ispod 5%). Nakon uvođenja kvote za opće izbore 1998. godine, desio se značajan porast učešća žena na više od 30% u Parlamentarnoj skupštini BiH, 14,95% u Parlamentu FBiH i 22,9% u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Kvote su i dalje jedna od najefektivnijih mjera za njegovanje jednake zastupljenosti žena i muškaraca u politici.
Međutim, samo kvote nisu dovoljne. Gore pomenuta anketa je takođe pokazala da mnogi glasači imaju tendenciju da preferiraju muškarce, a ne žene, kada su u pitanju kandidati.
Općenito govoreći, patrijarhalni način razmišljanja u vezi sa rodnim ulogama u BiH je široko zastupljen – predstavljajući još jednu prepreku ženama koje se žele baviti politikom.
Na kraju, žene koje uđu u politiku su često izložene napadima, seksističkom govoru i nasilju. Dovodi se u pitanje njihov integritet, komentira se njihov fizički izgled, dok se uglavnom zanemaruje njihova ekspertiza, znanje, obrazovanje i dostignuća. Istraživanje o nasilju nad političarkama koje je uradila Westminsterska fondacija pokazuje da je 60,2% ispitanica iskusilo neki oblik nasilja u toku svog političkog angažmana, a da je 45,8% njih iskusilo nasilje samo zbog toga što su žene.
Od ključne je važnosti da se tijela vlasti na svim nivoima uhvate u koštac sa tim problemima te da učine politiku arenom u kojoj se svi zainteresirani građani osjećaju sigurnim i dobrodošlim.
Građani imaju pravo očekivati ništa manje od toga od jednog demokratskog društva, sa vladavinom prava i zaštitom ljudskih prava i sloboda. Pravo birati, ali i biti biran, jedno je od temeljnih prava.
Kako biraju građani i građanke BiH? Postoje li relevantna istraživanja o ovoj temi?
– U našem nedavno objavljenom izvještaju pod nazivom “Percepcija, iskustva i mišljenja građana o izborima u Bosni i Hercegovini“, nudimo podatke iz ispitivanja javnog mnjenja koji ukazuju na percepciju glasača i građana o širokom nizu pitanja u vezi sa izborima.
Saradnja sa strankama
Misija radi sa političkim strankama od 2014. godine. Cilj ovog rada i saradnje je da se promovira rodna ravnopravnost i poveća učešće žena u političkom životu. Da li postoji napredak od 2014. godine do danas?
– Prepoznajući da su glavni ključevi kojim se otvaraju vrata za učešće žena u politici u rukama političkih stranaka, 2014. godine je Misija se, u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost polova BiH, počela angažirati u radu sa političkim strankama, da bi se povećala zastupljenost žena u stranačkim strukturama. Imajući to na umu, Misija je pružila podršku strankama na različite načine: na primjer, da uvedu dobrovoljne kvote za stranačke organe odlučivanja, da osnuju ili podrže rad interesnih grupa, a posebno organizacija žena te da izgrade kapacitete političarki. Ključna je i saradnja između stranaka i nevladinih organizacija te medija s ciljem promoviranja rodnih politika.
Neporecivo je to da smo vidjeli pozitivne promjene od 2014. godine. Nemojte isključivo meni vjerovati na riječ: uskoro će biti objavljena analiza koju je Misija radila 2022. godine, u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost polova te uz podršku ODIHR-a, koja je pokazala da su političarke kao zastupnice ili ministrice bile nositeljice inicijativa i uspijevale su da dobiju podršku za politike i programe koji pomažu poboljšanju položaja žena i djevojčica.
Primjeri takvih dostignuća su uključivali izmjene zakonodavstva u vezi sa nasiljem u porodici, medicinski potpomognutom oplodnjom, donošenjem izuzetno važnog zakona u oblasti zabrane diskriminacije, unapređenjem rodne kvote iz Izbornog zakona BIH, osiguravanjem finansiranja institucionalnih mehanizama za rodnu ravnopravnost te finansiranjem rada sigurnih kuća.
Međutim, ne mogu reći da smo već stigli do cilja. Još uvijek postoji opći utisak se pitanjima zastupljenosti žena i rodnom odgovornošću bave isključivo žene i organizacije žena unutar političkih stranaka.
Da bi se postigla istinska rodna ravnopravnost, mora doći do saradnje svih dijelova društva, a rodna ravnopravnost mora postati jedan od principa djelovanja političkih stranaka.
Šta je slijedeće? Gdje se treba staviti fokus da bi se povećao ne samo broj, već i utjecaj žena na proces donošenja odluka?
– S obzirom na izazove koje smo već nabrojali, naravno da je važno raditi i sa strankama, medijima, parlamentima, kao i sa političarkama. Takođe je ključno podizati svijest birača o tome da su rodno osjetljive politike djelovanja i pravična zastupljenost oba spola u procesima donošenja odluka jedini pouzdani put ka prosperitetu za muškarce i žene, djevojčice i dječake.