Ratna članica Predsjedništva BiH, ambasadorica naše zemlje, profesorica koja je odgojila mnoge generacije, govori o svom neobičnom životu, o tome kako je s par mjeseci “otišla” u partizane, kako se i zašto nekoliko godina zvala Hajba, o svojim roditeljima, Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata i danas. O običajima koje smo zaboravili, o tradiciji koju smo zanemarili. O gradskim ocima i onima koji su to htjeli biti. O borbi koja za nju nikad ne prestaje
Razgovarala: Senka KURT
Život prof. dr. Tatjane Ljuić Mijatović, ratne članice Predsjedništva BiH, ambasadorice BiH, zamjenice predsjedavajuće Gradskog vijeća Sarajeva je filmska priča.
Rođena je 11. maja 1941. godine u Sarajevu, a kaoo beba s roditeljima, krenula u partizane. No, beba nije mogla izdržati daleki put, skrivanje i probijanje kroz vreti Bosne.
– Imala sam pet šest mjeseci kad su me roditelji poveli u rat sa sobom – kaže na početku razgovora za Interview.ba
Njeni roditelji su se upoznali u Sarajevu.
– Nakon mog rođenja odlučili su se krenuti u borbu za svoju zemlju. Ponijeli su me sa sobom. Nisu me mogli nigdje drugo ostaviti – kaže.
Kako je postala Hajba nosila dimije
Interview.ba: Tokom Pete ofanzive roditelji shvataju da s tako malom bebom ne mogu dalje. I onda se Vaš život mijenja.
Ljujić Mijatović: Moji roditelji tada su odlučili da me ostave kod jedne porodice, u selu Zelinje (kod Zvornika, op. aut). Porodica je imala petero djece, bila je to jedna muslimanska porodica, dali su mi ime Hajba. Tata me je tako zvao do kraja života. Moji roditelji su tada bili u Tuzli, znali su da je riječ o domaćinskoj, poštenoj porodici. Nije bilo vremena za premišljanje i odluke. Taj čovjek je rekao mojim roditeljima: “Možete ostaviti kod nas dijete”. I tako sam ostala u toj porodici, odrastala s njihovom djecom, išla u džamiju, naučila i da klanjam, nosila sam dimije
Interview.ba: Koliko ste dugo bili u toj porodici?
Ljuić Mijatović: Negdje, 1944. godine moj babo, tako sam ga zvala, dobio je poziv da me dovede u Tuzlu. Moj tata je učestvovao u oslobođenju Tuzle. Moja mama je bila oboljela od tifusa. Sjećala sam se njenih očiju. Kad me je babo doveo u Tuzlu, prvo je moja mama izašla pred mene. Ja je nisam prepoznala. Imala je kratku kosu, zbog tifusa je bila potpuno drugačija. Ja sam rekla: “Ti nisi moja majka“. Tada sam vidjela veliku tugu u njenim očima. I sjetila sam se njenog pogleda. Onda sam skočila prema babi, rekla mu: “Ne daj me, ovo nije moja majka“. Kasnije je došao moj tata, bio je u uniformi, takvog sam ga zapamtila, skočila sam prema njemu. Ali, teško mi je bilo godinama kako mamu nisam prepoznala, te njene oči. Tako sam ostala u Tuzli, ali bilo mi je teško odvojiti se od babe i djece s kojima sam u Zelinji odrastala. To je bio sastavni dio moj života.
Interview: Kao porodica, 1945. slavodobitno ulazite u Sarajevo. Kao oslobodioci.
Ljuić Mijatović: Stanovali smo u Nemanjinoj (današnja Čekaluša), tu sam išla u osnovnu školu. Moj otac je bio prvi komandant grada Sarajeva. No, ubrzo je otišao u zatvor u Beograd, zbog političkog neslaganja sa tadašnjim establišmentom. Ja sam uvijek mislila da je Goli otok nešto najstrašnije, međutim, kasnije sam čitajući knjige shvatila da je zatvor u kojem je bio moj otac bio po mnogo čemu gori. Tog momenta, kad su ga odveli neki ljudi su nam odnijeli sve što smo imali. Tata je bio žrtva Informbiroa. U ratu je bio komandant 6. istočnobosanske brigade. Moj otac je bio omiljen u Sarajevu, radio je puno da se Sarajevo stabilizuje nakon rata. Kad je otišao u zatvor bilo nam je teško, nismo imali šta da jedemo, niko nam nije smio doći od porodice, niko ništa pomoći. Jedino, Đedo Kecmanović, on je bio predsjednik Prezidijuma ZAVNOBiH-a. On je imao tu snagu, taj autoritet. On nam je donosio hranu kako bi preživjeli mama, mlađi brat i ja. Kad je on otišao sa političke scene, mnogo ljudi je reklo: “Kad je Vojo Ljuić otišao, otići ću i ja“. Moj stric je također bio na Golom otoku tri godine.
Ostatak teksta pročitajte na interview.ba