Piše: AUTOR: ANĐA S. ILIĆ za ForumZFD blog o suočavanju sa prošlosti
Dijalog je geometrija govora.Duša i podstrekač mišljenja.
Sve istine koje se prećute postaju otrovne.
Ono što se u našim prilikama javlja kao dijalog najčešće se iskazuje u formi neopozivih i isključivih sudova.l zato što smo navikli da dijalog smatramo borbom u areni iz koje neko mora izaći poražen. Naša svijest o dijalogu robuje predubjeđenjima koja nas tjeraju da vjerujemo kako postoje objektivni kriterijumi za ocjenu stvarnosti i racionalna mogućnost za rasuđivanje o istini i neistini.Problem nikako nije samo u tome što aksiologija ne pruža pouzdana mjerila za ocjenu vrijednosti, već i u zabludi da i dijalog može biti do kraja objektivan, konačan i nepogriješiv. Mentalitet isključivosti i neprevladani dogmatizam onemogućavali su da se dijalog shvati kao uslov slobodnog nadmetanja u mišljenju. Stoga, ako se dijalog vodi van postojane argumentacije, nema izgleda na uspijeh i nema razloga da se vodi.
Kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sagovornika, već pretpostavlja i demokratsku svijest, razvijenu i emancipovanu sredinu i konačno naviku da se provijeri sve relevantno sve što se naslućuje. Ostvaren različitim sredstvima, dijalog u nas ostajao je najčešće bespomoćan, jer, ustvari, i nije imao druge ambicije osim da bude paralelni monolog, da monologizira.
U dijalogu bi, pored neprekidne strasti traženja i upitnosti, bila neophodna i sposobnost raspoznavanja suštine. Kada se dijalogom želi suprostaviti prevaziđenim mentalitetima, konzervativnoj stvarnosti i inerciji norme, onda i svi koji učestvuju u dijalogu moraju odbaciti svoje zmijske košuljice, jer s njima teško mogu napustiti svoje taštine i oholosti. Bez autokritičnosti, bez naklonosti prema istini, bez tolerancije prema različitosti mišljenja- nemoguće je putovanje do drugoga i drugosti. Nemoguć je dijalog. Odsustvo dijaloga najdrastičnije se ispoljava u društvima ekstremne krize. To su društvene zajednice u kojima vlada haos bezakonje i nasilje. U takvim društvima javno govore samo oni za koje se unaprijed zna šta će reći. Voditi dijalog s prednošću monopolističke pozicije, znači staviti institucionalni zaštitni znak grupe kojoj se pripada. Zato ima više smisla voditi dijalog kad je sagovornik uvjeren u opravdanost izražavanja i neprihvatljive i lude ideje, nego kad zastupa ideju u koju ne vjeruje. Dijalog ne može uspiješno vodti onaj ko svoje koncepcije smatra jedino vrijednim i nepogrješivim. Autentičan dijalog može voditi samo autentična ličnost, slobodan čovjek. Dva čovjeka koji umiju da razgovaraju mogu sebe neizmijerno da obogate i razviju. Jer ono što izlazi iz mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što primam od drugoga (prim. autorice). Dijalog najviše čini kad postaje vid raskrinkavanja vlastitih i tuđih predrasuda, kad razobličava ideološke fascinacije, kad preobražava zaslijepljenosti dogmatizma. On neće biti uspiješan ako ga ne prati aktivan kritički stav i snaga djelatne sumnje. Kad se sagovornik hoće pretvoriti u neprijateljski objekt-dijalog je poništen. Gdje se ne ostvaruje razvoj ideja i njihova konfrontacija, već sukob neistomišljenika, dijalog se obično pretvara u polemičku isključivost. Dijalog ne ide uz laž, okrutnost i ogovaranje. Ogovarač je zaroblejn demonskom strašću obezvrjedjivanja. Dijalog ne ide ni sa laskanjem jer je ono filozofija prilagođavanja inferiornih. Krajnosti kukavičluka, opreznosti i taktiziranja ne prati ni mudrost ni kreativnost. Teško je odrediti da li dijalog više onemogućava ravnodušnost i strah od pogreške ili nesposobnost mijenjanja i dogmatizam. Dovoljno je prisustvo samo jednog od ovih čovjekovih pasivnih svojstava, pa da se dijalog ugasi. Za dijalog- ako do njega dođe-veliko je opterećenje nesposobnost da se sagovornik sasluša, nespremnost da se čuje do kraja. Odavno je zapaženo da najgore čuju oni koji ne žele da čuju. Dijalog remeti tvrdokornost predrasuda i odomaćenost monologa. A, monolog je represija u odnosu na mišljenje. U njemu se unaprijed određuje ishod razgovora, jer mu je strana neizvijesnost traganja i neizvijesnost kraja. Monologist nagovara i blokira mogućnost neočekivanih ishoda u saznavanju. On, u stvari neće da pristane na uzajamnost susreta. Zato je izgubljen za kreativni igru i duhovno podsticanje. Sklon poništavanju razlika najbliže su mu prepirka i gloženje. On hoće da pokaže nadmoć individualnog rezonovanja, što vodi ka monolitnosti u mišljenju i do negacije drugačijeg mišljenja. Suštinski u totalitarnim društvima, utemeljuje se težnja ka apsolutnoj saglasnosti i monopol na istinu. Onaj koji određuje šta se može reći i šta je neoprostivi delikt- ima monopol. U takvim okolnostima iskrsava i problem trauma-tabu tema. A tamo gdje institucionalna i ideološka nadmoć prekriva traganje za istinom, postoji gotovo neizbiježna opasnost od samoobmanjivanja.
Kamen spoticanja dijaloga, u nas, svakako je i politički govor, koji je gotovo uvijek diskriminatorski. Opstajući izvan demokratskih mehanizama, otvorenosti, pritisnut političkom pragmom, govor političara njegovo je najvažnije sredstvo opštenja. Zato je i razumljivo što se takav govor našao u području takozvanog negativnog duha. Ostvaren kao mogućnost, čiji je jedini sadržaj obmana, kako je zapisao Teodor Adorno, takav govor nije ništa drugo do oblik ne-istine. Govor u politici teško može da izbijegne logiku osvajanja, nadmoći i hegemonije. On je apologetski, pa je već na taj način korumpiran, jer ga je propaganda uzela pod svoje i instrumentalizovala. Herbert Markuze piše o tome kako je unificiran i funkcionalni jezik suštinski antikritičan. Valjda i zbog toga takvo jezičko ponašanje blokira razvoj pojmova. Teško je reći šta je za dijalog i za govor pogubnije- strah od kazanog, očekivano mišljenje kao poželjno i odobreno ili govor o nepostojećoj stvarnosti, koja kobajagi postoji. Nadmoćnost ideoloških privida prati nadmoćnost epiteta i etiketa. Etiketiranje i bespogovorna naredba idu zajedno. Tu nema mjesta za bilo kakav dijalog. Zato je i razumljivo što oni koji stupaju u dijalog moraju biti ravnopravni, i to ne samo dok dijalog traje, nego dok traju i posljedice dijaloga. Smisao dijaloga bio bi u tome da se obznani promjena, čak i nezavisno od stava od kojeg se polazi. Stavovi se mogu ne samo opovrgnuti, potvrditi ili modifikovati nego i integrisati u novi stav, u novo ishodište. Nevolja je često u tome što stav kao krajnja tačka vjerovanja blokira mogućnost opštenja s drugim. Čvrstina i neporecivost stava zatvara dijalošku komunikaciju. Takav stav ne radi za dijalog jer oživotvoruje monolog. Poznato je da uvjerenje dolazi kao znanje prožeto vjerom. Ali šta da se radi kad se vjerovanje pojavljuje kao zabluda. Kad znanje zamijeni vjerovanje, tu je kraj koherentnog dijaloga. Zato svođenje različite argumentacije na istu ravan nije samo pitanje metodološke neodrživosti , već prestavlja ograničenje ravnopravnog i slobodnog dijaloga. Tu je prisutno neuvažavanje mogućih i stvarnih razlika. Zato se često i stvara utisak da dijalog vode oni koji su se jedva sporazumjeli da govore o istom predmetu. Besmisleno je vjerovati da dijalog može stvoriti samo negativne ili samo pozitivne posljedice, ili pak potpunu koherentnost. Problematičan je onaj dijalog koji hoće samo da ruši, a ne da stvara. Pouzdani i uvjerljivi dijalog temelji se na znanju i naučnim istraživanjima. Nažalost, u nas, takav dijalog ne postoji.