Bista Giuseppine Martinuzzi, Šetalište San Marco, Labin, 2018. (foto: AG)
Piše: Andreja Gregorina za Slobodni filozofski
O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
Kriza liberalno-demokratskog kapitalizma, koji se legitimira zagovorom građanskih sloboda (ali bez ekonomskih prava), postala je očigledna jačanjem ekstremno desnih pokreta i stranaka: osim napada na radnička i socijalna prava, sve učestaliji postali su i napadi na prava seksualnih manjina, ženska prava i prava migranata, te slobodu medija. No u analizama uzroka konzervativne kontrarevolucije i krize buržoaskih institucija često se zaboravlja da su institucije liberalne-demokracije svoj legitimitet izgubile već pojavom fašizma, neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Politika ujedinjene fronte, strategija borbe protiv fašizma koju je njemačka revolucionarka Clara Zetkin artikulirala u rezoluciji prihvaćenoj od strane proširenog Izvršnog odbora Komunističke internacionale 1923. godine, prva je plauzibilna teorijska marksistička analiza novog političkog fenomena.
Ekonomska kriza i imperijalistički zahtjev za novim tržištima i resursima, kriza buržoaskih institucija i jačanje međunarodnog radničkog pokreta koji prijeti revolucionarnim prevratom, socioekonomski je kontekst pojave i omasovljenja fašističkih pokreta, prvo u Italiji, a potom i u drugim europskim zemljama.
U prethodnom tekstu o Clari Zetkin, fokusirali smo se na njezin teorijski doprinos i partijski rad na formiranju široke radničke fronte u borbi protiv fašizma unutar Komunističke partije Njemačke i Kominterne, u vrijeme kada fašizam još nije prepoznat kao specifičan politički i ekonomski fenomen. Tema ovog teksta bit će konkretno političko-pedagoško djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke, socijalistkinje i komunistkinje, borkinje protiv fašizma i velike zagovornice jedinstva slavenskog i talijanskog radništva, te prava radnika i radnica, posebno žena i djece.
S obzirom na ideološku nepoželjnost lika i djela Giuseppine Martinuzzi tijekom posljednja dva desetljeća, te relativnu nepoznatost njenog rada široj javnosti, osvrnut ćemo se i na životni put i ostavštinu Giuseppine Martinuzzi, no naglasak staviti na njeno političko djelovanje nakon prihvaćanja socijalističkih ideja krajem 19. stoljeća, odnosno pristupanja komunističkom pokretu 1921. godine, u vrijeme jačanja talijanskog fašizma.
Giuseppina Martinuzzi kao 42-godišnjakinja (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
U ranom razdoblju života zagovarala je stavove republikanske struje talijanskog nacionalnog liberalizma[1], no tijekom 1890-ih godina postaje borbena socijalistkinja i zalaže se za bratstvo slavenskog i talijanskog proletarijata u klasnoj borbi protiv kapitalizma i imperijalizma. I prije nego se politički angažirala u socijalističkim organizacijama, Martinuzzi je bila aktivna u različitim radničkim društvima[2]. U siječnju 1921. godine, postaje članica Komunističke partije Italije, a iste godine i politička sekretarka Ženske komunističke grupe u Trstu. 1921. godine pruža podršku pobunjenim labinskim rudarima koji, prosvjedujući protiv fašističkog nasilja i teških uvjeta rada, tijekom jednomjesečnog štrajka osnivaju samoupravnu Labinsku republiku.
Giuseppina Martinuzzi umire 1925. godine u Labinu, u 81. godini života. Pokopana je na labinskom gradskom groblju u skladu s političkom oporukom koju je 1920. godine s bolesničke postelje uputila Upravnom odboru Socijalističke partije u Trstu – bez vjerskih ceremonija, tek lijesa umotana u „svetu internacionalnu zastavu“[3]. Pogrebu je prisustvovalo mnoštvo rudara i seljaka Labinštine koji su nosili fenjere i crvene zastave, a događaj je prerastao u jedan od najvećih iskaza otpora istarskog proletarijata protiv fašizma[4]. Na grobu Giuseppine Martinuzzi, osim njenog imena te godine rođenja i smrti, nalazi se samo velika baklja od istarskog kamena koju su o vlastitom trošku podigli labinski rudari[5].
Nadgrobni spomenik Giuseppine Martinuzzi, Gradsko groblje Labin, 2018. (foto: AG)Ovaj tekst, osim što se oslanja na radove gore spomenutih autora/ica, temelji se i na istraživačkom posjetu arhivu Narodnog muzeja Labin, te arhivu Sveučilište knjižnice Rijeka u kolovozu ove godine, gdje je trenutno pohranjena ostavština Giuseppine Martinuzzi. Martinuzzi je 1897. općini Labin oporučno ostavila bogatu privatnu biblioteku u tri masivna ormara izrađena za tu priliku (415 svezaka sa 773 djela, kojima je naknadno pridodala i neka pisma, rukopise, privatne dokumente te časopise)[7]. Martinuzzi je svu građu katalogizirala, uvezla u mape, označila i numerirala, ostavivši i upute o načinu njenog čuvanja i korištenja. U listopadu 1921. godine unijela je izmjenu u akt donacije te brigu nad Bibliotekom i dokumentima povjerila Kružoku za socijalne studije i Talijanskoj federaciji rudarskih radnika – Sekcija Labin[8].
Zbog nedostatnih arhivskih uvjeta u Narodnom muzeju Labin, dio ostavštine premješten je u depo Sveučilišne knjižnice Rijeka, a trenutno se očekuje odgovor Ministarstva kulture na zahtjev za njegovim povratom u depo labinskog muzeja. Biblioteka Giuseppine Martinuzzi danas je, nažalost, nepotpuna – pregledom građe lako je uočiti da nedostaju neke knjige, mape i pripadajući spisi (kao i jedan ormar[9]), o čemu postoje i bilješke ranijih istraživača/ica unutar same građe.
Martinuzzi 1899. godine drži niz javnih predavanja i govora u Trstu i Puli, čime započinje nova intenzivna faza u načinu njezinog političkog djelovanja. Dio političke esejistike objavljen je u obliku brošura, neki su govori sačuvani kao skice, dok su nam teme drugih izlaganja poznate samo putem javno objavljenih najava programa. Iz govorâ[11] je vidljivo da Martinuzzi već na početku socijalističkog djelovanja govori o ograničenosti liberalnog koncepta slobode, koji je deprivilegiranima namijenio „slobodu da umru od gladi, kada i gdje žele“ („Sloboda i ropstvo“), kritizira koncept „buržoaske domovine“ te poziva na klasnu solidarnost i bratstvo talijanskog i slavenskog proletarijata („Domovina i socijalizam“), osuđuje korištenje dječjeg rada kao sredstva za akumulaciju kapitala („Rad djece u tvornicama i rudnicima“), ukazuje na patrijarhalni društveni ustroj i loše materijalne uvjete kao uzroke nerazvijenosti ženskog pokreta u tzv. Julijskoj krajini („Ženski pokret“).
Najava predavanja Giuseppine Martinuzzi održanih 1909. godine u sjedištu Socijalističke partije u Trstu (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
Nakon što 1905. godine napušta nastavničko zvanje, 61-godišnja Martinuzzi sve svoje vrijeme i znanje posvećuje širenju socijalističkih ideja. Intenzivno predaje radnicima i radnicama, ženama i mladima, piše za novine i drži političke govore na mitinzima Socijalističke partije Italije. Aktivnosti povezane uz političko obrazovanje uglavnom se odvijaju u Udruženom sjedištu u Trstu u sklopu programa Ženske socijalističke grupe, koju je Martinuzzi osnovala 1905. godine, te Omladinske socijalističke grupe, osnovane 1907. godine, s kojom također usko surađuje. Pojedina njena predavanja danas su nam dostupna u obliku brošura upravo temeljem publicističkog djelovanja ovih dviju grupa[12].
Kao dio ostavštine Giuseppine Martinuzzi u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka (mapa S), pohranjen je program pod naslovom „Popularna predavanja o socijalizmu“. Radi se o najavi 16 predavanja Giuseppine Martinuzzi koja će se održati svake srijede (s početkom 24. studenog 1909.) u Udruženom sjedištu u Trstu, tj. kulturno-političkom centru u kojem djeluje Ženska socijalistička grupa. Iz ponuđenih naslova vidljivo je kako se Martinuzzi, uz ranije spomenute teme, sve više bavi ekonomskim pitanjima („Zašto poljoprivredna i industrijska proizvodnja mora biti regulirana zakonima?“, „Kakve je forme kapital?“, „U kakvom je odnosu nadnica prema radu?“), te približava ideji komunizma koju će zastupati u posljednjoj fazi svojeg političkog rada („Komunistički manifest“, „Komunizam i socijalizam“).
Stranica Kataloga biblioteke Giuseppine Martinuzzi, 1910. (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
Uz kritiku nacionalizma i zagovor talijansko-slavenskog bratstva, te borbe za radnička prava, tema kojoj se Martinuzzi neprestano vraća su prava žena. Iako temeljem Kataloga biblioteke i korespondencije dostupne u riječkom i labinskom arhivu nije moguće ustvrditi da je Martinuzzi održavala kontakt ili bila upoznata s govorima Clare Zetkin, predvodnice međunarodnog ženskog socijalističkog pokreta u vrijeme Druge internacionale, sadržaj i naslovi nekih od njenih govora upućuju da je pratila rasprave koje su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća odvijale na temu tzv. ženskog pitanja. Govor „Da li u sadašnjim društvenim uvjetima može biti ženske konkurencije na tržištu rada?“ („Popularna predavanja o socijalizmu“, 1909) adresira temu o kojoj je Clara Zetkin izlagala na osnivačkom kongresu Druge internacionale u Parizu (1889), kada se, historizirajući proces ekonomske emancipacije žena, suprotstavila inicijativi za zabranu ženskog rada. Politička participacija i političko obrazovanje žena, te važnost osnivanja zasebnih ženskih sekcija, teme su koje čine važan dio programa socijaldemokratskih partija na prijelazu stoljeća, a svoje su mjesto pronašle u većini govora Giuseppine Martinuzzi (primjerice, „Sloboda i ropstvo“[14], „Dužnost socijalista“[15], „Žene u borbi“[16] itd.). U govoru „Slobodna ljubav“ (1909)[17], Martinuzzi instituciju braka dovodi u vezu s nastankom privatnog vlasništva i postojanjem klasnih razlika, a slobodnu ljubav smatra ostvarivom samo izvan buržoaskih zakonskih i religioznih okvira – dakle, osim što gradi argumentacijsku liniju na tragu Friedricha Engelsa (Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, 1884), otvara temu koju će nakon Oktobarske revolucije u širem kontekstu socijalizacije kućanskog rada razraditi boljševikinja Aleksandra Kolontaj. No, ono što je obilježilo društveno i političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi direktni je rad s mladima – od vremena kada je bila „odgojiteljica siromašnih“, do agitacijskog rada sa socijalističkom i komunističkom omladinom u različitim aktivima, Martinuzzi ovaj oblik djelovanja prepoznaje kao najplodniji prostor za širenje progresivnih ideja („Pozdrav mladima“, 1913)[18].
„Danas je slobodnoj misli ime socijalizam (…)“[19]
Deset godina kasnije, u konceptu predavanja „Arhimedova poluga“ (1909), u kojem govori o važnosti sindikalne i partijske organiziranosti radništva za uspjeh klasne borbe, Martinuzzi s ogorčenjem proziva „proklete sindikalističke i reformističke tendencije“[20] u talijanskim gradovima. U vrijeme jačanja reakcionarne desne struje unutar internacionalnog socijalističkog pokreta, koja, predvođena njemačkim reformističkim teoretičarom Eduardom Bernsteinom, odbacuje zahtjev za revolucionarnim prevratom, Martinuzzi odbija strategiju suradnje s buržoaskim i konzervativnim društvenim snagama:
„Stoga klasna borba, a ne klasna suradnja; revolucija, a ne reforma.“[21]
Martinuzzi smatra da se radi o historijski nepomirljivim interesima sukobljenih klasa, te da je revolucija jedini način da proletarijat ostvari svoja prava:
„Moj opstanak u svojstvu radnika mora početi tamo gdje mora završiti tvoje postojanje u svojstvu izrabljivača. Upravo u tome je antagonizam dviju klasa koje se danas sukobljavaju u cijelom kapitalističkom svijetu. Stoga se tu ne radi o dokazivanju, uvjeravanju, nego o borbi koja treba donijeti pobjedu.“[22]
Martinuzzi će nakon Prvog svjetskog rata postati predvodnica istarskog i tršćanskog revolucionarnog socijalizma i teoretičarka tzv. boljševičke frakcije unutar Socijalističke partije Italije[23].
§
Tijekom cijelog Prvog svjetskog rata, Martinuzzi je aktivna u Socijalističkoj partiji Italije koja otežano djeluje uslijed pritiska vlasti i policije: članica je Izvršnog komiteta, na čelu je ženske sekcije, a intenzivno i dalje surađuje s omladinskom socijalističkom sekcijom. Nakon talijanske okupacije Istre i Trsta krajem 1918. godine, kao zagovornica antiratne i antiimperijalističke politike, Martinuzzi predvodi žestoku kampanju protiv umjerene politike tršćanskih socijalreformista – pristajanja uz imperijalizam nacionalne buržoazije. Podršku dobiva od omladinske organizacije, žarišta progresivnih, revolucionarnih ideja. Reformisti su poraženi na izvanrednom kongresu socijalista Julijske krajine u Trstu u rujnu 1919. godine, a Martinuzzi je aklamacijom izabrana za delegatkinju na nacionalnom kongresu Socijalističke partije Italije iste godine[24].
Ostavština Giuseppine Martinuzzi pohranjena u arhivu Sveučilišne knjižnice Rijeka (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
Prve komunističke frakcije unutar Socijalističke partije Italije javljaju se krajem 1919. godine, iste godine kada je osnovana Treća komunistička internacionala. Martinuzzi prihvaća ideje Kominterne, uoči i za vrijeme Kongresa Socijalističke partije Italije u Livornu 21. siječnja 1921. godine podržava talijanske komunističke lidere, poput Antonija Gramscija, odnosno Amadea Bordige, a članicom Komunističke partije Italije postaje odmah nakon raskola na spomenutom Kongresu[25]. Martinuzzi ima 77 godina i teško je bolesna, no na inicijativu tršćanske sekcije Federacije komunističke omladine u rujnu iste godine prihvaća poziv da osnuje Žensku komunističku grupu (ŽKG) u Trstu[26].
U rujnu 1921. Martinuzzi sudjeluje u radnoj skupini koja je zadužena za izradu nacrta Statuta ŽKG-a, a 21. rujna izabrana je za političku sekretarku ŽKG-a[27]. U prvom članku Statuta definirana je njezina djelatnost:
„Grupa je osnovana u svrhu širenja marksističke i komunističke kulture među ženama, a po mogućnosti i među proleterskom omladinom.“
Članicama mogu postati sve žene starije od 16 godina koje slijede komunističke principe (članak 2), a posebnu povezanost ŽKG-a ostvarila je sa Ženskim komitetom za komunističku propagandu iz Torina (članak 5).
Marksističko obrazovanje kao baza za daljnje političko djelovanje, smatra se temeljnom aktivnošću ŽKG-a, a od članica se očekuje velika posvećenost osobnom političkom razvoju:
„Sve članice dužne su tjedno pohađati predavanja marksističke doktrine. Ako će neka od njih izostati s tri uzastopna predavanja, bez prethodnog opravdanja, biti će izbrisana iz popisa učlanjenih.“ (članak 9)
Koliku je važnost ŽKG posvećivala obrazovanju siromašne djece vidljivo je iz zapisnika s Prve skupštine, koja je održana 22. siječnja 1922. u Radničkoj komori u Trstu. Prisutne drugarice s posebnom su se pažnjom osvrnule na djelovanje članica u proleterskim četvrtima među mladima, pri čemu Martinuzzi, zbog svoje „poodmakle dobi“, poziva i druge drugarice da se uključe.
„U pogledu obrazovanja proleterske djece, usprkos velikih teškoća koje su s time povezane, drugarica Benco uzima obvezu njegova održavanja, po mogućnosti svake srijede u nekim klubovima u gradskim četvrtima.“
U zapisniku s iste Skupštine, članice, svjesne važnosti samoobrazovanja za daljnje agitacijsko djelovanje, s radošću prihvaćaju aktivnost „čitanja u večernjim satima, u društvenom sjedištu, brošura komunističkog sadržaja s komentarima i objašnjenjima“.
Sastanak završava govorom Giuseppine Martinuzzi u kojem još jednom poziva svoje drugarice na „privrženost proleterskoj stvari“:
„Neka ova Grupa bude nova karika u idejnom lancu koji spaja komunistkinje Italije s ruskim ženama, herojima Oktobarske revolucije i s komunistkinjama cijeloga svijeta. Kao potvrdu toga što sam izrekla pozivam vas da zaključimo Skupštinu sudbonosnim spjevom – ‘Internacionalom’“.
U Statutu ŽKG-a u članku 5. jasno je naznačeno da, osim što Grupa djeluje „u skladu s nazorima Komunističke partije“, svoje aktivnosti provodi „uz očuvanje potpune samostalnosti u djelovanju i upravljanju.“
Međutim, u svibnju 1922. godine, na Drugoj skupštini ŽKG-a u Trstu dolazi do sukoba s rukovodstvom Komunističke omladine vezano uz program ŽKG-a. Rukovodstvo omladinske sekcije smatra kako bi ŽKG u svojim aktivnostima, umjesto marksističkom obrazovanju, prednost trebala dati sudjelovanju u konkretnim radničkim akcijama. Smatrajući da se ŽKG-u na ovaj način oduzima samostalnost u djelovanju, Martinuzzi nudi ostavku na mjesto političke sekretarke uz sljedeće objašnjenje koje je ušlo u zapisnik sa spomenute Skupštine:
„Sada nam Federacija komunističke omladine želi nametnuti drugačiju aktivnost: proučavanje marksizma došlo bi na posljednje mjesto, a u prvi plan stavila bi se aktivna propaganda među ženskim masama, u sindikatima, među kućanicama. Osim toga, Grupa bi se trebala podvrći učestalom nadzoru od strane Komunističke omladine i time izgubiti pravo na bilo kakvu inicijativu.“
Drugarice će podržati njezinu argumentaciju te odbiti ostavku, a Martinuzzi će voditi ŽKG do rujna 1922. godine kada Aurelija Benco postaje nova politička sekretarka[28].
Na početku Zapisnika s već spomenute Druge skupštine Ženske komunističke grupe u Trstu (14. svibnja 1922.) stoji bilješka
„Sekretarka G. Martinuzzi s negodovanjem spominje ubojstvo koje su prethodnog dana izvršili fašisti, usmrtivši našeg člana Redentorea Sorniga, pa predlaže da u ime Skupštine nekoliko drugarica ode u posjetu dvojici ranjenih drugova. U tu svrhu izabrane su drugarice Giurco, Marussi, Quaiat i Sussan.“
Fašistički teror tada već traje tri godine: u kolovozu 1919. fašisti napadaju sindikalne organizacije, Klub za društvene nauke i slovensku organizaciju „Ljudski oder“ u Trstu, u srpnju 1920. pale tršćansko sjedište slovenskih organizacija „Balkan“, a u rujnu hrvatski „Narodni dom“ u Puli. Dolazi do krvavih sukoba između fašista i talijanskih te slavenskih predstavnika radničkog pokreta u nekoliko istarskih gradova, a tijekom borbi u tršćanskoj četvrti S. Giacomo, odjekuje i topovska paljba. Fašistima, koji cijelo vrijeme imaju potporu nacionalne buržoazije i krupnog kapitala, vlast uoči izbora u svibnju 1921. godine daje otvorenu podršku u daljnjem provođenju nasilja: u Trstu je uništena tiskara komunističkih časopisa Il Lavatore i Delo, spaljeno je sjedište Komunističke partije (Radnička komora), te uništen niz radničkih sjedišta, kulturnih klubova i zadružnih prodavaonica i ubijeni radnički predstavnici diljem Istre i Furlanije[29].
Kao što smo spomenuli, za Giuseppinu Martinuzzi to je vrijeme intenzivnog političkog djelovanja: piše antifašističke članke, sudjeluje u stvaranju komunističkih sekcija unutar Socijalističke partije u Trstu, suosnivačica je Komunističke partije Italije i politička sekretarka Ženske komunističke grupe u Trstu. Kada usred eskalirajućeg fašističkog terora labinski rudari podižu ustanak i osnivaju Labinsku republiku (2. ožujak – 4. travanj 1921.), Martinuzzi im daje bezrezervnu podršku. Za cijelo vrijeme boravka u Trstu, Martinuzzi održava veze s radničkim organizacijama iz Labina i pomaže ih, a podržava ih i tijekom štrajka koji je izbio 1903. i 1906. godine[30]. O njihovom je položaju na sljedeći način govorila 1899. godine
„Mašta me prenosi u Labin i otvara mi se crna slika onih ugljenokopa. S prozora svoje kuće vidim kako prolaze brojne skupine Slavena u dronjcima i, oslanjajući se na štap sa željeznim šiljkom, upućuju se, bez ikakve zaštite od kiše, hladnoće i snijega, svojim dalekim prebivalištima rasutim po selima. A moj sažalni pogled zaustavlja se na najradije na dječacima koji se polako i tiho drže iza odraslih; dječaci koje je bijeda osudila na neznanje, a to znači na vječno izrabljivanje: roblje koje nije vezano željeznim lancima, nego čvrstim buržoaskim monopolom.“[31]
Ustanak labinskih rudara započeo je u znak prosvjeda protiv loših radnih uvjeta i nesmiljene kapitalističke eksploatacije radnika te rastućeg fašističkog nasilja, odnosno napada na njihovog sindikalnog vođu, socijalistu Giovannija Pipana 1. ožujka 1921. u Pazinu. Rudari 2. ožujka zauzimaju rudnike i rudarska postrojenja, miniraju prilaze i osnivaju naoružane odrede (tzv. crvene straže), uspostavljaju rudarski komitet te sami organiziraju proizvodnju. Vojska je ugušila ustanak nakon nešto više od mjesec dana, a pedesetdvojici rudara i rudarskih sindikalnih radnika suđeno je i za pokušaj uspostave sovjetske vlasti. Važno je spomenuti da je ustanku prethodila i pobuna seljaka i seljanki Proštine, koji/e, ogorčeni/e zbog učestalih upada fašističkih grupa, organiziraju naoružane seljačke straže i samoupravu u obliku tzv. seoskih vijeća[32].
Amblem Labinske republike, Labin (izvor: istrapedia.hr)
Austrijski, a potom talijanski krupni kapital više je od 100 godina iskorištavao prirodne resurse te radništvo i seljaštvo Labinštine. Prvu rudarsku koncesiju za vađenje ugljena u blizini Krapna dodijelila je Mletačka republika u 17. stoljeću, no početak kontinuirane eksploatacije započinje tek 1785. godine. Za vrijeme austrijske uprave vlasnik kopova na Labinštini postaje Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien iz Beča (1831), dok Trifailer Kohlenwerks Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo) 1881. objedinjuje sve rudnike Labinštine u jednu proizvodnu cjelinu. Nakon Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije Istre, labinske rudnike preuzima Societa Anonima Carbonifera „Arsa“ iz Trsta, a 1935. novi vlasnik postaje Azienda Carboni Italiana (Poduzeće talijanskih ugljenokopa). U narednom periodu rudnici Raše postaju važan energetski resurs fašističkoj Italiji koja se priprema za novi imperijalistički rat.
Krajem 1922. godine, kada joj zdravlje više ne omogućava daljnje sudjelovanje u javnim aktivnostima Komunističke partije Italije, Martinuzzi svoj dom u Trstu otvara drugovima na meti fašističkog progona. U srpnju 1925. godine, četiri mjeseca prije smrti, vraća se u Labin, gdje nastavlja surađivati s komunistima, i sama trpeći fašističko uznemiravanje[33]. Umire u vrijeme trijumfa talijanskog fašizma, ali i jačanja labinskog te međunarodnog komunističkog i antifašističkog pokreta.
Kriza suvremenog liberalno-demokratskog kapitalizma posljedica je imperijalističkih politika ekonomskih i političkih elita zemalja razvijenog Zapada, nužan rezultat procesa akumulacije kapitala i konstituiranja zemalja (polu)perifernog kapitalizama kao neophodnog prostora za eksploataciju prirodnih resursa i radne snage. Tzv. populistički pokreti, kojima se u analizama često pristupa kao neočekivanim prirodnim nepogodama, zapravo su rezultat socioekonomske konstelacije neoliberalnog kapitalizma te politička ostavština (od demokratskog sadržaja ispražnjene) liberalne borbe za ljudska prava.
Komunističke revolucionarke Clara Zetkin i Giuseppina Martinuzzi svojim su teorijskim i praktičnim radom jasno pokazale da borba protiv fašizma nužno podrazumijeva i borbu protiv kapitalizma. Suvremene progresivne lijeve snage koje se, osim za radnička i socijalna prava, zalažu za prava žena, LGBTIQ+ osoba i migranata, te bore protiv rasizma i fašizma, degradacije okoliša i specizma, neće ostvariti svoj cilj dok klasnoj borbi pretpostavljaju klasni kompromis, a revolucionarnom socijalizmu liberalno-demokratski kapitalizam.
Bilješke:
[1] Više o političkom i društvenom angažmanu Giuseppine Martinuzzi do 1890-ih godina dostupno u: Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“ (Rijeka: Riječka tiskara, 1978).
[2] Usp. Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela (priredio Giacomo Scotti, Pula: Čakavski sabor, Istarska naklada, Rijeka: Otokar Keršovani, Edit, 1979), 10.
[3] Usp. Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, u: Labinska republika 1921. godine, zbornik radova (Rijeka: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sjevernojadranski institut, 1972), 103.
[4] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 6.
[5] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 36.
[6] Giacomo Scotti, Giuseppina Martinuzzi. Asceta del socialismo (Albona: Unione Italiana – Comunita’ degli Italiani „Giuseppina Martinuzzi“, 2014).
[7] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 36.
[8] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 19.
[9] Ibid.
[10] Usp. Teodoro Sala, „Zabilješke o vremenu Giuseppine Martinuzzi“, u: Labinska republika 1921. godine, zbornik radova (Rijeka: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sjevernojadranski institut, 1972), 114-116.
[11] Prijevodi navedenih govora dostupni su u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela(priredio Giacomo Scotti, Pula: Čakavski sabor, Istarska naklada, Rijeka: Otokar Keršovani, Edit, 1979).
[12] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 27.
[13] Na kraju Kataloga nalazi se i arhivska bilješka o 36 nestalih knjiga. Usp. Catalogo della biblioteca Giovanni Antonia Martinuzzi (Trieste: Tipografia moderna, M. Susmel & Co., 1910)
[14] Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela, 43-56.
[15] Ibid., 158-167.
[16] Ibid., 276-280.
[17] Ibid., 134-139.
[18] Ibid., 271-275.
[19] Giuseppina Martinuzzi, „Sloboda i ropstvo“, u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela, 44.
[20] Giuseppina Martinuzzi, „Arhimedova poluga“, u: ibid, 131.
[21] Giuseppina Martinuzzi, „Komunistički manifest i internacionala“, u: ibid, 156.
[22] Giuseppina Martinuzzi, „Jednakost, bratstvo, slobodo: gdje ste?“, u: ibid, 178.
[23] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 29.
[24] Ibid., 33.
[25] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 75.
[26] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 34.
[27] Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, 106.
[28] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 35.
[29] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 72-76.
[30] Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, 99.
[31] Giuseppina Martinuzzi, „Rad djece u tvornicama“, u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela, 73.
[32] Više o pobuni labinskih rudara 1921. godine dostupno u: Ferdo Čulinović, „’Labinska republika’ (Analiza pokreta u Istri iz 1921)“, u: Labinska republika 1921. godine, zbornik radova (Rijeka: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sjevernojadranski institut, 1972).
[33] Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, 108.
Istraživanje na temelju kojeg je tekst napisan provedeno je u sklopu i uz potporu projekata „Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata“ (Rosa Luxemburg Stiftung South East Europe) te „Krapan – EU Kapital“ u organizaciji Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u kulturi (Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura nova, Rudnici kulture).
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.