Kako živi LGBTI narod u Bosni i Hercegovini

Posljednjih su godina, pogotovo nakon uspjeha povorke ponosa u Sarajevu 2019. godine, prava i status LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini postali nešto prepoznatljiviji i društveno prihvatljiviji. No, kako pokazuje nedavno objavljeno prvo sustavno istraživanje o životu te zajednice u BiH dug je put do jednakosti i života bez diskriminacije. Studiju koja se bavi statusom LGBTI populacije u područjima obrazovanja, rada i stanovanja analizira Mario Kikaš.

Bosna i Hercegovina je nedavno dobila prvo sustavno istraživanje koje oslikava socio-ekonomske (ne)prilike u kojima živi njena LGBTI zajednica. U izdanju Sarajevskog otvorenog centra i autorstvu istraživačice Lejle Gačanice, publikacija Socio-ekonomski položaj lezbijki, gej, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih osoba u Bosnii Hercegovini donosi rezultate i analizu istraživanja statusa LGBTI populacije u područjima obrazovanja, rada i stanovanja. Riječ je svakako o bitnom iskoraku u empirijskoj analizi života LGBTI populacije koja je do sada prednost davala normativno-pravnim okvirima i detektiranju diskriminacijskih praksi kroz terminologiju ljudskih prava i žanr policy dokumenata ili pak analizu sudske prakse.

Ovaj put se susrećemo s tekstom koji upotpunjuje sliku o životu i iskustvu LGBTI populacije kao i preprekama s kojima se suočavamo na radnom mjestu, obrazovanju, prilikom pronalaska stana, ali i na šalteru u banci. Važnost ovog istraživanja proizlazi i iz činjenice da su iskustva LGBTI populacije sagledavana u komparaciji sa iskustvima opće populacije u ovim specifičnim područjima. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1.300 ispitanika od kojih je 300 LGBTI ljudi, a 1.000 predstavlja opću populaciju. Osim činjenice da je ovim LGBTI populacija dobila i određenu statističku vidljivost koja je dosadašnjim istraživanjima bila, u najmanju ruku, manjkava, omogućeno nam je da iskustvo i život LGBTI populacije gledamo u širem društvenom kontekstu Bosne i Hercegovine stavljajući u fokus upravo socijalne i ekonomske aspekte tog života koji su dosad bili, ako ne zanemareni, onda svakako nedovoljno istraženi.

Istraživanje je provedeno upravo godinu dana nakon najvažnijeg događaja u dosadašnjoj povijesti LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini i organiziranja Bh. povorke ponosa koja se održala u rujnu 2019. u Sarajevu. Taj događaj prvog masovnog javnog okupljanja LGBTI populacije sigurno je doprinio i otvorenosti LGBTI ispitanika_ca prilikom pristupanja istraživanju, ali i senzibilizaciji opće populacije za temu LGBTI prava i njihovu zaštitu. Važan nalaz ovog istraživanja jest i taj da je većina stanovništva Bosne i Hercegovine ipak otvorena prema daljnjem poboljšanju prava LGBTI ljudi što se vidi po podacima o otvorenosti i pozitivnom stavu prema LGBTI osobama na radnom mjestu, u obrazovanju (kao učitelji_ce i nastavnici_ce u obrazovnom sustavu) koje uvijek prelaze polovicu ispitanih, odnosno predstavlja većinu opće populacije. Dobno-spolna skupina koja je i dalje pokazuje visoku stopu negativnog stava i nerazumijevanja su muškarci srednje i starije životne dobi, odnosno boomeri. Naravno, ovaj pokušaj iščitavanja pozitivnih rezultata istraživanja ne umanjuje opću sliku koja pokazuje visoku razinu diskriminacije te pravnu i socijalnu nesigurnost LGBTI osoba u svim područjima kojima se istraživanje bavi.

Obrazovanje pojma nema

Najveći društveni problem koji proizlazi iz istraživanja položaja LGBTI ljudi u obrazovanju potpuna je nesenzibiliranost nastavničkog kadra za teme koje se tiču ove populacije. Srednje škole su obično mjesta na kojima se po prvi put susrećemo sa institucionalnom diskriminacijom najčešće u vidu nedostatka empatije, proklamiranja stereotipa ili čak izrazito retrogradnih i konzervativnih pogleda na neheteronormativnu seksualnost i rodne identitete. Za mlade osobe u jeku njihovog spolnog sazrijevanja i suočavanja s vlastitom seksualnošću, stav nastavnika koji seksualnost LGBTI osoba smatraju bolešću (čemu sam i sam svjedočio na nastavi sociologije u svojoj srednjoj školi) predstavlja šok, izdaju od strane autoriteta i svojevrsnog uzora te vraćanje u još dublji ormar što može imati dugotrajne posljedice na psihosocijalni život mladih LGBTI ljudi.

Uz needucirani i diskriminatorno nastrojeni nastavnički kadar, dodatni problem predstavlja i neadekvatan i zastario kurikulum i udžbenički materijal. Srećom, nove tehnologije i dostupnost popularne kulture dijelom nadomještaju kaskanje obrazovnog sustava kojemu je nasušno potreban zaseban predmet Seksualnog odgoja koji će držati za to educirani kadrovi. Onima kojima financijske mogućnosti i materijalni status obitelji dopušta, upravo u fakultetskom obrazovanju i odlasku u urbane sredine vide oslobađajući moment i prostor za autanje. Međutim i u visokom kao i u srednjem obrazovanju, ne postoje adekvatni, a opet jednostavni i efektivni mehanizmi zaštite LGBTI mladih osoba od diskriminacije kojoj su potencijalno izloženi. To pokazuju i podaci o jakoj niskoj stopi prijavljivanja i procesuiranja takvih praksi u samom obrazovnom sustavu.

LGBTI radnici_ce su prekarne i nepovjerljive prema sindikatima

Nepovjerenje stečeno u obrazovnom sustavu se nastavlja i u daljnjem životu, odnosno prilikom prelaska na tržište rada. No prije nego pređemo na konkretne primjere manjkave institucionalne zaštite LGBTI ljudi na radnom mjestu i visoke stope diskriminacije po osnovi seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, zanimljivo je sagledati radnu strukturu LGBTI populacije koja u mnogočemu odudara od one opće. Iz podataka koje iznosi istraživanje, vidno je da je LGBTI populacija zaposlena više u neformalnom sektoru i na prekarnim poslovima. Primjerice, postotak freelancera_ki je 13% u odnosu na 1% opće populacije. Čak 14% ispitanika_ca je zaposleno u civilnom sektoru u odnosu na 0.3% opće populacije, dok s druge strane svega 14% radi u javnom sektoru u usporedbi s 35% ispitanih iz uzorka opće populacije. Postotak zaposlenih u privatnom sektoru je pak ujednačen.

Dominacija ugovora na određeno od preko 80% zapravo vjerno oslikava opće tendencije na tržištu rada posljednjih godina, ali održava i ovu ranije spomenutu radnu strukturu prema kojoj su ugovori na neodređeno pravilo tek u javnom sektoru koji je slabo zastupljen među LGBTI zaposlenim osobama. U konačnici, to stvara sliku jedne opće radne i socijalne nesigurnosti kojoj je LGBTI populacija izložena, a pogotovo uzimajući obzir da je tek 4% LGBTI populacije sindikalno organizirano. Ove podatke prati i relativno nisko povjerenje u sindikate kao institucije zaštite na radnom mjestu (svega 10%), iako vrijednosti ispatnika_ca pokazuju da u velikoj većini zagovaraju poboljšanje prava radnika_ca kroz zakonsku regulativu i institucionalne mehanizme. Međutim, loša slika sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini održava se i na generalan negativan i nepovjerljiv stav prema samim sindikatima. Jedini pozitivan primjer, u tom kontekstu je, Sindikat trgovine i usluga Bosne i Hercegovine koji je jedini sindikat koji je javno podržavao održavanje Bh. povorke ponosa 2019. godine i koji je samim tim pokazao spremnost za otvaranje tema zaštite od diskriminacije LGBTI ljudi kroz svoje sindikalno djelovanje.

To je bitan podatak uzimajući u obzir da su LGBTI radnici u uslužnom i trgovačkom sektoru vidno izloženiji diskriminaciji i seksualnom uznemiravanju (što od poslodavaca, što od mušterija) nego u ostalim zanimanjima. Pritom je postotak seksualnog uznemiravanja kojem su izložene LGBTI osobe na radnom mjestu daleko veći od opće populacije (32% na prema 8%) što je alarmantan podatak koji samo pojačava opću sliku o izloženosti diskriminaciji LGBTI populacije, ali i o visokoj razini pravne nesigurnosti koja se onda manifestira kroz neprijavljivanje seksualnog uznemiravanja zbog straha od gubitka posla ili pak nasilnog autanja.

Moja kućica, moja slobodica

Literatura u queer studijima i queer historiografiji već je odavno detektirala izlazak na tržište rada, geografsku i socijalnu mobilnost i odvajanje od predmodernih institucija kućanske ekonomije kao nužan preduvjet daljnje emancipacije, primarno gej muškaraca, a onda kasnije i lezbijski i transordnih osoba. U tom kontekstu je financijska neovisnost i samostalan život nužna situacija koja omogućuje LGBTI populaciji relativno slobodan život. Međutim, podaci za Bosnu i Hercegovinu govore da je čak 74% LGBTI populacije koja ne živi u iznajmljenom stanju primorana i dalje živjeti u roditeljskom kućanstvu, a tek 7% je bilo u mogućnosti kupiti svoju nekretninu što je ogromna disproporcija u usporedbi sa općom populacijom gdje taj postotak ide do 40%. Razlozi za ovakve brojke stoje u već spomenutoj dominaciji prekarnog rada među LGBTI populacijom, ali i visokom stupnju kreditne nesposobnosti (čak 55%, od čega je 28% zaposlenih) te nepostojanju zakonske regulative koja uređuje zajednički obiteljski život LGBTI populacije pa onda i njen imovinsko-ekonomski aspekt.

Manje nedostatke istraživanje primjećujem u nezahvaćanju sektora zdravstva i socijalne skrbi, ali zbog kompleksnosti tog područja kao i osjetljivosti specifičnog iskustva, pogotovo transrodnih i interseksualnih osoba, logično je da se tim područjem bavi neko zasebno istraživanje. Također, kako i sama autorica priznaje, nedostatak u procesu istraživanja je bio i taj što nisu održane fokus grupe sa LGBTI populacijom iz ruralnih krajeva zbog mjera donesenih u vrijeme pandemije. Riječ je o dodatno diskriminiranoj grupi unutar LGBTI populacije koja upravo zbog svoje pozicije na geografskoj i socijalnoj periferiji često nije zahvaćena postojećim istraživanjima, iako je u queer studijima zadnjih godina primjetan interes upravo za ovu populaciju i njena iskustva koja narušavaju ustaljenu matricu da LGBTI život postoji isključivo u većim urbanim sredinama.

Generalni zaključak i ovog, ali i nekih ranijih istraživanje jeste da Bosna i Hercegovina, unatoč mnogim manjkavostima, posjeduje pravni i institucionalni okvir koji štiti LGBTI populaciju od diskriminacije na svim razinama. Međutim, nepovjerenje i strah LGBTI populacije, kao i zatvorenost institucija i needuciranost kadrova, uvelike onemogućava implementaciju tih pozitivnih pravnih normi u samu praksu. Unatoč u mnogome lošoj i sivoj slici socioekonomskog stanja LGBTI populacije, promjene u općoj socijalnoj dinamici (otvorenost mlađe populacije), kao i u aktivizmu (Bh. povorka ponosa) te političkom zagovaranju (Interresorna radna grupa Vlade Federacije BiH za regulaciju istospolnog partnerstva) upućuju na to da se stvari polagano mijenjaju na bolje i da je pred LGBTI populacijom jedan period u kojem će izlazak iz ormara biti pravilo, a ne iznimka.

bilten.org

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.