Kako pandemija korone, šarlatani i dezinformacije utječu na psihičko zdravlje

Slika: Olivia Reynolds © Peter Nahum at The Leicester Galleries, London/Bridgeman Images

Amila Agović za Prometej.ba

Aktualna situacija utječe na naše mentalno zdravlje. Kako se sa njom nose osobe koje od ranije imaju dijagnosticiran anksiozni poremećaj, depresiju ili OKP?

Preživjeli smo SARS, ptičju gripu (H5N1), svinjsku gripu (H1N1) i ebolu. O njima smo bili svakodnevno podsjećani – putem medija, na ulici, u prodavnicama i na poslu. Sada je red došao i na koronavirus (COVID-19), a kojeg se počinje smatrati i „kugom XXI stoljeća“: zatvorene su granice, škole, vrtići, univerziteti, odgođena su putovanja, javna okupljanja, važni sastanci, poslovi su stavljeni na čekanje… Izolirani smo u karanten.

Za početak, šta je korona virus?

Korona virus (COVID-19) ubraja se u grupu virusnih bolesti gdje su dominantni opšti simptomi kao što su febrilnost, kašalj, mijalgija (mišićna bol), slabost, malaksavost, eventualno dijareja i bolovi u abdomenu. Ova bolest nema niti jedan dominantan simptom pomoću kojeg bi na osnovu same kliničke slike uspostavili dijagnozu. Tačnu dijagnozu uspostavljamo isključivo na osnovu PCR nalaza. PCR je metoda koja se koristi u dijagnostici, analizama genske ekspresije, detekciji patogena, određivanja količine bakterija ili virusa u uzorku i kod alelnog razlikovanja. Veoma je teško razlikovati simptome gripe i korona virusa. Osnovna razlika je da kod oboljelih od korona virusa nemamo rinoreju (curenje iz nosa), dok su ostali simptomi slični kao i kod gripe. Dok traje sezone gripe veoma je teško napraviti liniju razgraničenja između gripe i korona virusa. U tome nam može pomoći adekvatno uzeta epidemiološka anketa i ukoliko je ona pozitivna, rade se laboratorijski nalazi.

* * *

U našoj državi tek manji broj zaražen je ovim virusom – još uvijek nema smrtnih slučajeva, svi oboljeli se osjećaju dobro, ministar zdravlja nam poručuje da nema razloga za paniku, no ipak… Nije trebalo dugo da nastupi sveopšta panika. Stanovništvo je uznemireno, a nije se ni dugo čekalo da se povinuje društvenom raspoloženju – pored satiričnih komentara i dosjetki koje su počele puniti javni i virtuelni prostor, za koji lajk više, počela je hiperprodukcija panike, lažnih vijesti, brojnih „stručnjaka“ za korona virus… Posljedica: kupuju se litre ulja, kilogrami brašna i enormno velike rezerve toalet papira. Zatvaramo se u kuće i strepimo od visoke temperature, kihanja i kašlja. Međutim, da li je ova panika opravdana? Kako utječe na naše mentalno zdravlje? Kako se sa njom nose osobe koje od ranije imaju dijagnosticiran anksiozni poremećaj, depresiju ili OKP (opsesivno- kompulzivni poremećaj)?

U posljednjih mjesec dana, primjer štićenika Centra za mentalno zdravlje u Zenici pokazuje da se njihovo duševno stanje uveliko pogoršalo. Većina njih verbalizuje zabrinutost, nervozu, nesanicu, nemogućnost da se nose sa novonastalom situacijom, a kod određenog broja osoba javljale su se i suicidalne misli. U razgovoru primjećuje se da osjećaj nervoze i zabrinutost stvaraju mnogobrojni članci koji se svakodnevno, iz minute u minutu, objavljuju na društvenim mrežama. Inače, riječ je o veoma osjetljivom dijelu populacije u čijoj kliničkoj slici dominiraju simptomi kao što su: beznađe, besperspektivnost, zabrinutost za budućnost, unutarnji nemir, nervoza, simptomi vegetativnog nervnog sistema (lupanje srca, gušenje, nedostatak vazduha, bolovi u abdomenu), kompulzivnih radnji poput opetovanog pranja ruku kojima pokušavaju smanjiti napetost povezanu sa mogućnošću da se zaraze i u konačnici suicidalne misli i tendencije. Ove bi činjenice trebalo uzeti u razmatranje svaki put kada u javnost mislimo plasirati (dez)informacije, kao što se to sada čini i koje mogu biti njihove društvene i individualne posljedice, s obzirom na to kakvu reakciju mogu izazvati, posebno kod ovog dijela populacije koji više nije na margini društva kao što je to nekada bio slučaj, već njegov aktivni dio.

Uloga medija…?

Vidljivo, mediji imaju veliku ulogu u informiranju javnosti o novonastaloj situaciji. Ne pristupajući svom zadatku odgovorno i senzibilno, naročito spram ranjivih kategorija stanovništva, kao što su osobe sa duševnim poremećajima, mediji objavljuju informacije koje dodatno šire strah i paniku te bitno ugrožavaju mentalno zdravlje stanovništva.U posljednjih nekoliko dana sve manje članaka o prevenciji bolesti, o zaštitnim mjerama, statističkim podacima, a sve više onih o praznim policama u velikim tržnim centrima, teorijama zavjere o nastanku ovog virusa, ulozi bijelog luka u sprječavanju bolesti… Druga krajnost jeste podcjenjivanije opasnosti korona virusa na način da se, također neprovjerene, u eter puštaju brojne informacije koje ne da su neprovjerene, već se radi o čistoj teoriji zavjere, fokusirajući se na kvazičinjenice i stvaranju mitova – poput toga da virus ne postoji, da je proizvod američke ili kineske vojne industrije, do toga da je počeo svojevrsni biološki rat.[1] Kod ljudi se stvara osjećaj da su izmanipulisani od strane velikih sila, svoje misli preokupiraju teorijama zavjere, okreću se alternativnim načinima liječenja i sve više se udaljavaju od preventivnih mjera kojima se suzbija širenje infektivne bolesti.

U svakom od ovih slučajeva, opasnost zaraze se banalizira, što jednako pogoduje njenom širenju. Iako je statistika pokazala da je u svijetu do sada izliječena 72.551 osoba i da mlađi nemaju smrtne ishode, često zaboravljamo da u našoj društvenoj interakciji dijelimo životni prostor sa onima na koje bi prijenos ovog virusa mogao biti koban. I tako, nalazimo se u začaranom krugu dvije krajnosti gdje jedna proizvodi i pogoduje drugoj i obrnuto – banalizacija opasnosti potencijalno vodi do bržeg širenja što bi stvorilo još veću paniku koja bi se nastojala banalizirati… Na ovaj način pravi se razdor među stanovništvom, gubi se povjerenje u zvaničnu nauku, nestaje osjećaj međusobnog povjerenja i povezanosti. Na kraju, nestaje samodisciplina, prestaju se poštovati zvanične mjere što u konačnici dovodi do nove epidemije.

Umjesto toga mediji bi trebali propagirati pozitivne primjere poput onoga da su kineski ljekari doputovali u Italiju da pomognu u borbi poput širenja korona virusa ili da se broj oboljelih u Kini smanjuje jer upravo ti pozitivni primjeri stvaraju osjećaj povezanosti, povjerenja prema drugima i zajedništva. Svaki od tih osjećaja bitan je za pozitivne društvene odnose koji bitno utiču na mentalno zdravlje. Njihov glavni zadatak trebao bi biti da objavljuju konstruktivne članke i vjerodostojno prenose informacije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i drugih udruženja koja su kompetentna u rješavanju ovog problema.

Kako (samo)pomoći?

Prvi i osnovni zadatak svakog savjesnog građanina bi bio pridržavati se higijenskih mjera i ojačati imunitet.

Da bismo očuvali svoje psihičko zdravlje i zdravog razuma izašli iz ove situacije, ograničiti korištenje društvenih mreža i izbjegavati čitanje članaka koji dodatno stvaraju osjećaj nervoze bio bi početni korak. Također, izbjegavanje da se veći dio vremena sa kolegama, porodicom i prijateljima razgovara o ovoj temi izazovno je u medijskoj sveprisutnosti epidemije, ali jednako, pomaže da se stvori razuman okvir i javni prostor koji bi onda bio rezerviran za struku i važne informacije i upute za stanovništvo.

No, postavlja se pitanje: ako nam cijela ova priča stvara paniku, zašto onda na svakom koraku čujemo priče oko korona virusa? To možemo objasniti činjenicom da je u podsvijesti našeg stanovništva duboko utemeljen strah i borba za preživljivanje, ljudi jednostavno traže potvrdu jedni drugih da ovo stanje nije opasno, da će preživjeti i izboriti se sa ovim. Oduvijek je poznato da su se ljudi u najtežim trenucima branili satirom i smijehom. Ni ovaj put to nije izostalo. Duboko u podsvijesti, strah je prisutan, panika vlada, ali teške trenutke pokušavaju prevazići satirom. Ovo je u principu kvalitetan obrambeni mehanizam pomoću kojeg se brane od zapadanja u dublju depresiju i anksioznost, ali, kao ni s bilo čim, tako ni s njim, ne bi trebalo pretjerivati.

Uostalom, za svaku se nedoumicu uvijek može kontaktirati porodičnog ljekara ili higijensko-epidemiološku službu koje pružaju adekvatnije podatke nego one koje možete da nađete na portalima ili čujete od preko-noći otkrivenih talenata za epidemiologiju i eksperata za medicinu iz vašeg društva ili sa newsfeeda društvenih mreža.

Ako osjećate da se ne možete psihički izboriti sa ovom situacijom, kontaktirajte stručnu osobu bez oklijevanja i osjećaja sramote.

Autorica: Amila Agović, Prometej.ba

Autorica je doktorica medicine/specijalizantica psihijatrije, zaposlena u Centru za mentalno zdravlje Zenica

[1] Medijski prostor su okupirali arheolozi, vjerski službenici, javne ličnosti koji se smatraju kompetentnim da iznose svoje „teorije“ o ovom problemu, a ne infektolozi, mikrobiolozi i epidemiolozi koji će nam dati naučne odgovore i pomoći u prevazilaženju ove situacije. Najnoviji primjer je gostovanje arheologa Semira Osmanagića u emisiji Centralni dnevnik u kojem plasira teorije zavjere o nastanku korona virusa, kao i ideje o liječenju putem negativnih iona, što unosi dodatni osjećaj nepovjerenja među ionako nepovjerljivim stanovništvom.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.