Mržnja i nasilje, koje je povezano s njom, toliko su duboko ukorijenjeni u našu kulturu i svakodnevnicu,postali su uobičajeni i bh. društvo generalno ima indiferentan stav prema ispoljavanju mržnje sve dok ne dođe do eskalacije – kada mržnja preraste u incident ili zločin. Sve prisutniji je govor mržnje u javnom prostoru, medijima, skupovima i na sportskim terenima. Govor mržnje ulazi i u javne ustanove koje, između ostalog promoviraju kulturu i umjetnost kao jednu od glavnih vrijednosti.
Javne ustanove kao što su centri kulture, domovi kulture i kutlurno-sportski centri su ustanove od velikog značaja za svaku lokalnu zajednicu, građane i građanke koje žive u tim lokalnim zajednicama i konzumiraju sadržaje koje im se pružaju iz domena kulture i umjetnosti. Međutim, problem se javlja kada forma uništava suštinu, kada sadržaj manifestacija i aktivnosti javnih ustanova kulture prelaze granice opšteprihvaćenog moralnog i etičkog sadržaja, kada izlazi izvan granica humanog i demokratskog.
Kako bismo već na početku riješili neke nedoumice, čovjek u svojoj prirodi jeste zoon politikon, čovjek je biće određeno vlastitom društvenošću, čovjek je društveno biće koje oblikuje svoju zajednicu i koje je na nju upućeno ( enciklopedija.hr). . Umjetnost i kultura jestu upravo ispoljavanje zoon politikona kroz muzičku, filmsku, književnu, likovnu i druge oblike umjetnosti, kritikom svijesti, društvenih i političkih dešavanja i ideologija. Međutim, alternativna, mainstream niti bilo koja druga umjetnost ne smije i ne može biti prostor za ispoljavanje govora mržnje. Umjetnost ne smije služiti kao instrument propagande ideologija i koncipiranog političkog cilja.
Svjedočimo održavanju raznih manifestacija, filmskih projekcija, kulturno-umjetničkh performansa sa iskrivljenom percepcijom i interpretacijom historije pod krinkom zaštite i očuvanja etničkog i nacionalnog identiteta. Mjesta održavanja takvih manifestacija najčešće jesu javne ustanove sa kulturom kao primarnom djelatnošću. Sadržaj kulturnih i umjetničkih aktova koji pozivaju na nasilje prema ranjivim grupama, ubijanje marginaliziranih grupa, silovanje, zločine iz mržnje, antisemitizam, diskriminaciju, činovi i riječi koji uzdižu jedan narod, jedan etnicitet u superiorniji položaj u odnosu na druge, dajući mu maksimalne ovlasti ne predstavlja slobodu umjetnosti niti slobodu govora. Sloboda govora se ograničava kada se njome (ne)izravno ugrožavaju prava i slobode drugih ljudi, kada se ugrožava javni moral, podstiče na diskriminaciju ( I.Hlebec,Đ.Gardašević, Pravna analiza govora mržnje). Umjetnički tekstovi, pozorišni performansi, filmske projekcije predstavljaju jedan vid slobode govora, no postaju govorom mržnje kada njihov sadržaj ima karakter mrzilačkog, uvredljivog, ponižavajućeg, dehumanizirajućeg karaktera. Poruke umjetnosti ne mogu i ne smiju sadržavati poticanje, promicanje, zagovaranje govora mržnje, diskriminacije ili nasilja. Pristup kulturi je osnovno pravo svih građana i kao takvo pravo treba biti zaštićeno od svih oblika nacističkih, fašističkih i drugih seperističkih, anti-demokratskih oblika pojava u društvu.
Javne ustanove, prilikom kreiranja svog sadržaja ili ustupanja svojih prostornih kapaciteta organizatorima kulturno-umjetničkih manifestacija moraju povećati kontrolu sadržaja i izvedbe tih sadržaja, jer je njihova dužnost, kao ustanove osnovane od strane države, da spriječi bilo koji oblik izražavanja koji širi, potiče, promiče ili opravdava mržnju temeljenu na netoleranciji.
Sloboda izražavanja temeljno je ljudsko pravo, od iznimne važnosti kako za autonomiju svakog pojedinca, tako i za cjelokupni pravni i politički poredak. Međutim, to pravo nije apsolutnog karaktera te je pravo podložno ograničenjima. Govor mržnje jedna od pravnih osnova temeljem kojeg država ograničava nekome izričaj. Govor mržnje ostavlja posljedice koje su i psihičke i fizičke prirode, tj. kad govor mržnje prethodi zločinu iz mržnje; stvara trajno narušene socijalne odnose, profesionalnu saradnju i posljedice koje se odnose na reaktivnu štetu nastalu usljed emocionalnih i intelektualnih reakcija pojedinaca/grupa na sadržaj govora mržnje koji je usmjeren ka njima. ( Priručnik za državne službenike u Bosni i Hercegovini za prepoznavanje i postupanje u slučajevima govora mržnje)
Neophodno je da javne ustanove shvate svoju odgovornost prema javnosti. Javne ustanive pripadaju svima nama, stoga njihova odgovornost za sadržaj i događaje koji se unutar njih nude i dešavaju zahtijeva ozbiljniju kontrolu, bez obzira da li se radio o alternativnoj, underground ili mainstream kulturi i sceni, bez obzira da li se radi o muzici, pozorištu ili filmu jer je to njihova dužnost i obaveza. Javne ustanove pripadaju svima nama, i moraju imati nultu toleranciju na govor mržnje, fašističke, nacističke, homofbne i ksenofobne poruke.
Anisa Pračić- Šehić, bacc.iur.