Tko god je išao u školu dalje od četvrtog razreda, morao bi se sjetiti priče Franza Kafke “Preobražaj” ili, u nekim prijevodima, “Preobrazba”, čiji se glavni junak, imena Gregor Samsa, jednoga jutra, prema našim prevoditeljima, probudio kao – kukac. Ili kao žohar. Boris Perić je, ima tome već i trinaest godina, upozorio da riječ iz njemačkog originala Ungeziefer nema to pitomo značenje kukca, insekta, pa ni žohara, nego ta riječ znači – gamad. Pozabavio se i etimologijom, dakle s podrijetlom riječi: u staronjemačkom Zebar označava žrtvenu životinju, što bi uz prefiks un, u izvedenici, značilo da se Gregor Samsa probudio nedostojan.
Priču “Preobražaj” Kafka je napisao 1915, upravo će joj, početkom 2026, biti 111 godina, a prvi prijevodi na hrvatski stigli su između dva rata. Ključna riječ iz prve njezine rečenice, na koju ukazuje Boris Perić, i koja nikada nije mogla biti ispravno prevedena, ne samo da određuje smisao priče, nego se ispostavlja kao svojevrsno Kafkino proroštvo. Dvadesetak godina kasnije, jednoga su se jutra u Njemačkoj, a zatim i u brojnim drugim zemljama, svi Židovi probudili kao gamad. U Hrvatskoj je to jutro svanulo nakon dana 30. travnja 1941. kada poglavnik Ante Pavelić, kao nositelj državnoga suvereniteta i zakonodavac, donosi “Zakonsku odredbu o državljanstvu” prema kojoj je državljanin NDH “državni pripadnik arijskog porijekla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Kao gamad tog i sljedećih dana budili su se u NDH i Romi, antifašisti, ateisti i naravno, prije svih drugih, Srbi.
Zyklon B bilo je trgovački naziv sredstva za dezinsekciju, načinjenog na bazi cijanida, 1922. godine u Njemačkoj. Sredstvo za uništavanje gamadi inspiriralo je nacionalsocijalističke inženjere za istrebljivanje Židova. Zyklon B nije, kako bi netko danas poželio, upotrijebljen prvenstveno zbog svoje efikasnosti pri ubijaju ljudi u plinskim komorama. O ne, razlog je strašniji: sredstvo za uništavanje gamadi iskorišteno je za ubijanje Židova upravo da bi se sebe uvjerilo da su Židovi gamad. Zyklon B korišten je, dakle, prvenstveno iz filoloških razloga, zbog onog što Kafka imenuje kao Ungeziefer, a što mi nismo u stanju prevesti na hrvatski, budući da je riječ gamad pluralia tantum. Postoji samo kao množina, dezindividualizirana je i depersonalizirana, pa se ne može primijeniti na Gregora Samsu, nego samo na Židove, ateiste, Srbe, Jugoslavene…
Sudionike antifašističkih marševa u četiri hrvatska grada saborski zastupnik, svojedobni predsjednik Saborskog odbora za kulturu, bivši splitski gradonačelnik, povjesničar umjetnosti i arheolog, čak i ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića u Splitu, te hrvatski konzul u Milanu, neslužbeni kandidat za nasljednicu ministrice kulture, HDZ-ov intelektualni i estetički ljepoduh Andro Krstulović Opara, nazvao je “jugoslavenskom gamadi”. Nakon toga, nastavio je u medijskim istupima i po društvenim mrežama objekte svoje mržnje nazivati gamadi. Pritom, kao i u prethodnom slučaju Židova, Jugoslaveni su, pa tako i “jugoslavenska gamad”, svi oni za koje će drugi ustvrditi da su Jugoslaveni. Recimo, svi koji ne poštuju ZDS i NDH.
Andro Krstulović Opara obrazovan je čovjek i zasigurno je svjestan temeljne političke konotacije riječi – gamad. On zna i kako se, iz kojih razloga i s kakvim krajnjim ciljem, obezljuđuju velike društvene skupine, u Njemačkoj tridesetih te u NDH od 1941. i cijeli narodi, muškarci, žene i djeca. Čak i ako on i nema na umu Zyklon B, kao konačno sredstvo u tom obezljuđenju, koje započinje zabranom njihove kulture, ukidanjem njihovih ljudskih i građanskih prava, Krstulović Opara svjesno se služi krajnjim sredstvom u proizvođenju mržnje. Nakon što je ljetos, najprije u Benkovcu, a onda i širom Hrvatske, ustanovljeno što je hrvatska Entartete Kunst – Krstulović Opara će znati i što znače i te dvije njemačke riječi! – on je bio taj koji je svijest zajednice doveo i do Ungeziefera, i do sredstava za njegovo uništenje. Na riječima smo, dakle, dovedeni do krajnjeg stadija mržnje. U filološkom smislu nema dalje.
Mržnja je riječ godine u Hrvatskoj 2025. Na Hrvatskom jezičnom portalu, tom rijetkom kultiviranom kutku interneta na našem jeziku, mržnja se ovako definira: “snažni osjećaj koji nagoni da se komu želi ili da mu se čini zlo, osjećaj krajnje odbojnosti prema komu ili čemu, bolesno stanje neprijateljstva”. U našem slučaju bilo bi to ponajprije, ili još uvijek, “bolesno stanje neprijateljstva”. Iz čega, međutim, bolest nastaje? Iz one ideologije koju Karl Marx definira pojmom lažne ili iskrivljene svijesti. Konačno, svaka svijest koja nije osobna, ne proistječe iz glave čovjeka koji misli, nego iz glava dvojice, trojice ili sedmorice ljudi, ili iz glava cijelog naroda ili društvene klase, lažna je i iskrivljena svijest. Mržnja koja proistječe iz takve lažne svijesti uvijek i posvuda opasnija je od mržnje koja je proistekla iz autentične svijesti nekog psihopata, manijaka, neuračunljivog paranoika, luđaka iz naših zajedničkih noćnih mora. Istina, biva i to da psihopati i manijaci udružuju svoje svijesti, ili ih pridružuju svijesti (ideologiji) svoga naroda ili društvene klase, ali u osnovi i to je manje opasno nego kad neki mirni, uljuđeni i prethodno pitomi ljudi odustaju od svoje autentične svijesti i prihvaćaju ono što tobože misli narod, ili što se kobajagi misli u ime naroda. Ti mirni, uljuđeni i pitomi ljudi stvarne su ubojice šest milijuna europskih Židova, podvedenih pod pojam gamadi.
Problem mržnje nikad nije u tome što zli ljudi mrze dobre ljude. Problem mržnje u tome je što dobri ljudi mrze druge ili drukčije ljude, jer kolektivna svijest u njima vidi zlo. Problem mržnje u tome je što dobri ljudi mrze ljudsku gamad, budući da više nisu u stanju da u njoj razaberu druge ljude. Što za to vrijeme rade zli ljudi, psihopati, manijaci i luđaci, marginalna je stvar. A dobre je mržnji okrenula njihova lakovjernost, povjerenje koje imaju u one s kojima se kao pripadnici naroda i zajednice identificiraju, naivnost s kojom prihvaćaju da je kolektivno mišljenje pametnije od onog što bi oni sami pomislili svojim dobrim ljudskim glavama. Dobre je mržnji okrenula ljubav prema bližnjima, ženi, djeci i rođacima, prema prijateljima i poznanicima, prema onima koji nisu gamad. U kojem su trenutku dobri ljudi u Njemačkoj (i/ili u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Madžarskoj, Srbiji…) povjerovali u to da su Židovi (Srbi, ateisti, “komunisti”, “Jugoslaveni”, svi koji imaju nešto protiv ZDS i NDH, ili u nekim drugim zemljama i društvima u nekom drukčijem rasporedu…) zbilja gamad, koju treba istrijebiti Zyklonom B, strpati u Jasenovac (koji, čuli smo u Saboru, nije postojao) i poklati, ili je na traktorima poslati u Srbiju? Dobri ljudi u to su povjerovali u trenucima krajnje vlastite slabosti. Dok su još samo promatrali vlastitu dječicu, nisu u to vjerovali. Ali onda kada su ih zbivanja navela na to da počnu shvaćati da se nalaze pred izborom između dobrobiti svoje djece i prihvaćanja toga da su Židovi (Srbi, ateisti, “komunisti”, “Jugoslaveni”…) ljudi kao i njihova djeca, a ne gamad, dobri su ljudi počeli popuštati. Dovoljna je jedna Kristalna noć, jedan napad crnih hudica u Splitu, Zagrebu, Rijeci, koji će zatim biti podržan od Vođe, koji će za napad okriviti napadnute, pa da dobri ljudi s pogledom na vlastitu djecu ustuknu. Ali što su u svojoj duši i srcu bolji, to im je teže prihvatiti to da o Drugima misle kao o gamadi. Dobar čovjek mora se strašnom mržnjom napuniti, mora užasna zla izgovoriti, mora neka zla i učiniti, pa da povjeruje u to da su ljudi gamad koju treba istrijebiti sredstvima za tamanjenje gamadi, u širokom rasponu od traktora do Zyklona B. Dobar čovjek, naime, mrzi u ime ljubavi. Prema svojoj obitelji, bližnjima i čovjeku kojeg gleda u oči. Dobar čovjek nije u stanju ubiti čovjeka koji ga gleda u oči, čak ni nakon što povjeruje da to nije čovjek, nego Ungeziefer. Ili na hrvatskom jeziku: bezoblična organska jedinica koja čini širi pojam gamadi.
Je li Andro Krstulović Opara dobar čovjek? Mi to ne znamo, jer ga ne poznajemo. Ali lako može biti da jest. Ono što je rekao i što dalje ponavlja nije nastalo iz zla, nego iz nekog osjećaja duboke osobne nesreće. Kako je s vrlo visokog položaja, dirigirajući zajednicom koju predstavlja, druge ljude proglasio za gamad, Andro Krstulović Opara time je nadmašio sve drugo što je u životu rekao ili učinio. To je njegovo životno djelo, kojim nadmašuje i sporednim čini sva ostala svoja djela. Pametan i obrazovan čovjek to će učiniti samo kada je nezamislivo nesretan. I zato ne možemo a da ne osjetimo empatiju prema Andri Krstuloviću Opari, i onu najdublju čovječansku solidarnost prema patnji i nesreći drugih, po kojoj se, uostalom, ljudi razlikuju od gamadi.