Nakon “glasnog ćutanja” Jelena Topić je ponovo na prijedorskom gradskom trgu, ali ovoga puta ne ćuti. Ona i njeni prijetelji unazad pet subota organizuju glasne proteste protiv uništavanja i zagađivanja sredine u kojoj žive i rade. “Prijedor se budi” je naziv neformalne grupe koja, kako joj ime kaže, nastoji probuditi Prijedorčane i stanovnike okolnih mjesta da ustanu u zaštitu prirode i golog života.
U Prijedoru su, u subotu, održani peti po redu mirni protesti građana sa jasnim zahtjevom da se zatvori rudnik lignita u Bukovoj Kosi. Kako je prošlo protestno okupljanje i kako namjeravate dalje kanalisati nezadovoljstvo i zahtjeve građana?
Jelena Topić: Nastavljamo dalje sa protestima. Poučena nekom pričom kad sam radila “glasno ćutanje” na trgu, stvarima treba vremena da se zahuktaju. Znam da mnogi očekuju od nas da izađemo sa nekim ultimatumima, ali to nije naš put. Mi smo svjesni ko je odgovoran i ko je krivac, ali jednostavno ne želimo da im dajemo ni negativnu pažnju. Ne želimo da nam fokus bude ni na vlasti, ni politici, jer je to onda vrzino kolo u koje upadneš, a mi to ne želimo. Stvarno su nebitni. Neku komunikaciju smo uspostavili i sa lokalnim i republičkim vlastima, ali samo preko medija. Oni obećavaju preko medija neke stvari, ali ništa se konkretno ne dešava. Kad je predsjednik RS najednom saznao, jel’te, šta se dešava, hitno je naložio inspekciji da dođu i zatvore rudnik. Mi smo slali dopise inspekciji da vidimo šta je bilo, šta su tim povodom napravili, ali nisu nam odgovorili, nemamo informaciju, ono pojeo vuk magarca…
Šta je sve sporno?
Jelena Topić: Ono što tražimo hitno da se riješi je zatvaranje rudnika. To nam je glavni prioritet. Uz to tražimo da se rekultiviše zemljište i da se vrati pitka voda mještanima. Gore je haos koliko je sve izorano. Suštinski, rudarenje je vršeno na jedan vrlo bahat i stihijski način. Taj ugalj je jako lošeg kvaliteta. U Bistrici su ostavili velike deponije lignita, vjerovatno zato što nemaju gdje da ga prodaju. I na tako velikom deponijama, on se samozapaljuje. Prije kiše, poslije kiše, akumulacijom temperature, time što je u tim velikim kamarama. Kad se sumpor samozapali, on ne gori otvorenim plamenom, nego dimom koji tinja tako po deponijama. A u tim isparenjima ima svega. I ranije se znalo da ovdje ima lignita, ali ljudi ga nisu dirali, jer treba proći još 30-tak godina da sazrije ta ruda i da nema toliko količinu sumpora. Oni su prikazali 8% sumpora, a u stvari ga je između 9 i 13%. I to kad isparava, to je, znate onaj osjećaj kao kad oribaš kupatilo i hoćeš pasti u nesvjest , ne znaš šta ti bi da se otruješ tako. Nije to samo smrad, peku te oči, pljuvačka ti crna, zateže te kože, baš osjećaj trovanja. Prijedor je od rudnika udaljen nekih 6 kilometara cestom, a vazdušnom linijom mnogo manje, tako da i mi ovdje u Prijedoru osjećamo to zagađenje.
Da li je bilo pritisaka na tebe ili ljude iz grupe da odustanete od protesta?
Jelena Topić: Bude nekih komentara, ali ja sam na to gledala kao na gluposti. E sad, da li iza tih komentara stoje ljudi koji ne vide neku širu sliku, ili botovi… ne znam. Kad sam prvi put otišla u policiju da se raspitam za prijavu skupa, jedan mi je čovjek rekao da mogu, kao pojedinac, da izađem na trg kad god hoću i da držim u rukama šta god hoću, ali isto tako da moram da budem svjesna posljedica. Ali to su ti primitivni muškarci ovdje koji vole da ih se bojiš. No nije bilo pritisaka, valjda nas štiti javnost i prisutnost u medijima, ali to je vjerovatno nešto što se može očekivati u budućnosti. S druge strane, Miroslav Stakić koji tamo živi, je imao prijetnje. Preko nekih trećih lica su mu poručivali da pripazi na dijete, na ženu, krv da ti se sledi u žilama.
Kako ti objašnjavaš činjenicu da na čelu različitih inicijativa za zaštitu životne sredine širom BiH stoje upravo žene?
Jelena Topić: Možda je vrijeme za implementaciju ženske energije i za način borbe koji žene vode, a koji je i metodičan, i empatičan, i asertivan i drugačiji od nasilja i agresija i svega onoga što smo viđali zadnjh decenija na ovim prostorima.
Koliko se uopšte građani pitaju i koliko su uključeni u odlučivanje o eksploataciji ili zaštiti prirodnih resursa koje imamo?
Jelena Topić: To je svedeno na minimum, na nulu. I ta naučena bespomoćnost na ovim prostorima doprinosi mnogo tome. Taj neki stav koji kaže: “ne može se ništa promijeniti, pa nećemo ništa ni preduzimati”, čini nas pasiviziranim do maksimuma. Nama se ruši svijet! Tamo su bili potoci, poljane, brda, drveće, a sad su tu ogromne crne rupe, zagađene. Nekome je palo na pamet da otima i krade, neko uzme i izobliči ti izgled sela, samo zbog nekih svojih interesa i novca. Ovo je baš borba za goli život. Nama je druga opcija jedino kupiti se i seliti.
Razgovarala: Dragana DARDIĆ
Fotografija: Ustupljena fotografija/Jelena Topić
Antrfile: “Glasno ćutanje”
Godine 2013. Jelena Topić, tada apsolventica Akademije umjetnosti u Banjoj Luci, izvela je 30-dnevni performans “Glasno ćutanje” na prijedorskom gradskom trgu, koji je podrazumijevao trosatno nepomično stajanje na postolju – staroj kutiji za drva, uvijek u istom vremenskom okviru.
Performans je izazvao brojne rekacije u BiH i regionu, ali i razna nagađanja zašto žena nepomično stoji i ništa ne govori.
U saopštenju izdatom nakon što je performans završen, autorica je navela da je riječ bila o “osmišljenom, socijalno angažovanom projektu čija je ideja upravo društvena i personalna reakcija i refleksija”.
“Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorke, a pri tom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove. Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a Glasno ćutanje postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu”, navedeno je u saopštenju.
(Izvor: mediji)