Izolacija i mimo korone

Svi smo svjedoci opšteg haosa kojem je izložen cijeli svijet zadnjih mjeseci zbog pandemije koronavirusa. I nije pošteđen niko. Ne možemo živjeti uobičajeno, uskraćeno je kretanje, zatvoreno sve, u miru se osjećamo zarobljeno. U miru, a mira nema. Planeta je stala. Policijski sat, strah, socijalna distanca, maska, rukavice, dezinfekcija, izolacija… svi se osjećaju obespravljeni. Imamo prava, a nemamo ih. I nikad kao sada ljudi nisu bili više jednaki sa svim svojim različitostima. Jednaki sa svima onima koji moraju da se vječno trude da budu jednaki kao i svi, onima koji su svoje postojanje posvetili dokazivanju i ukazivanju da postoje, da svojim rođenjem zaslužuju i da se podrazumijeva da budu jednaki.

Njoj nije stran osjećaj izolacije, njoj koja nije mogla ići u školu kao i sva djeca, zato što joj je kao korisnici kolica bilo nemoguće doći do učionice na spratu, zato što sistem nije planirao da ona postoji, nije poštovao potrebe njih, osoba s invaliditetom kojima govore da „njima škola nije potrebna“. I ona nije jedina. Izolacija nije nepoznata ni njemu koji ne može godinama izaći iz svoje zgrade zato što su se komšije jednoglasno složile da im se ne sviđa izgled eksterijera koji im je izgledao okrnjen, čiju im ljepotu, eto, narušava rampa za njegova kolica. I srušili su je, ostavljajući ga među njegova četiri zida. U izolaciji. Bez rata. Bez korone. Bez potrebe. A ni on nije jedini.

Kažu propisane mjere zaštite da je zabranjeno kretanje. Njima je tako uvijek, svakodnevno, zbog nesavladivih ulica, nepristupačnih objekata, stepenica, nepremostivih prepreka i nepristupačnih umova koji parkiraju bijesne automobile na trotoarima. Njima je svaki dan ugrožen život od tih istih bijesnih automobila jer nisu osigurane taktilne staze i zvučni semafori. Svaki dan ih sprečavaju tako da ostvaruju svoja osnovna osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje.

A imaju oni prava. Prava su im neupitno zagarantovana, između ostalog, i Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom čija je Bosna i Hercegovina potpisnica. Jer pored toliko država koje su potpisale, i našoj je to bilo tako „cool“. A to što je evidentno sramno nepoštivanje tako važnog dokumenta koji je obuhvatio prava osoba s invaliditetom u svim sferama života, nikom nije bitno. Ali, oni gaje nadu o budućnosti u kojoj će BiH u svom redovnom izvještaju Komitetu UN o tome kako primjenjuje Konvenciju, javljati samo dobre, pozitivne i besprijekorne vijesti. I da će jednom, umjesto preporuka i kritika zbog nepoštivanja, dobijati samo pohvale uz isticanje za primjer lijepe i demokratske države u kojoj su svi ljudi jednaki i imaju jednake mogućnosti, a pojam marginalizovanih ne postoji. I gdje osobe s invaliditetom neće morati biti „heroji“, i neće morati da vode borbe na svim stranama, da mašu zakonima i članovima pozivajući se na njih, nego gdje će država sama činiti sve ono na šta se i obavezala, pa da zaista bude „cool“ a svi njeni građani da žive dostojanstveno.

Zar se smije desiti u 21. vijeku da majka djeteta s invaliditetom kaže da bi bilo najbolje da njeno dijete umre prije nje, jer živi svaki dan u nepodnošljivom strahu i pitajući se ko bi se o njemu brinuo ako nje ne bi bilo?  Zar je moguće da je osobama s invaliditetom toliko nedostižan san zaposlenje i da žive od svog rada, jer oni sposobnosti neminovno posjeduju. Zbog mentalnih sklopova koji robuju stereotipima da osoba s invaliditetom ne može adekvatno obavljati posao, uzočno-posjedično, oni i nose etiketu visoke stope siromaštva. Zašto se samo uvijek posmatraju kroz prizmu invaliditeta, izdvajaju u institucije i smještaju u medijima u rubriku „crna hronika“?  Zar ljudi ne znaju da je invaliditet vidljiv tek zbog okova i barijera koje stvara zajednica? I oni žele u školu, pozorište, da se bave sportom, da se zaposle, da imaju porodice, da odučuju o svom životu, da prave greške, žele da samo ostvaruju svoja ljudska prava.

Sutra će danas biti juče. Svi zajedno stvaramo sada našu buduću istoriju i svih nas se tiče kakva će ona biti. Dajmo sve od sebe da stvorimo ono bolje sutra, živeći i ispunjavajući istu misiju, da nas vodi ista vizija ka pravednom i ispravnom svijetu. Ovdje smo svakako prolaznici tek i šta ima ljepše nego da ostavimo svoj trag dobroga i lijepih vrijednosti? Moramo jedinstveni i jaki zajedno podsjećati sve one koji nemaju sluha za one koji su im nevidljivi, da će svi ljudi većinom jednom doživjeti starost, baš kao i sad koronu. Moramo biti svjesni da svako ljudsko biće u nekom trenutku svog života osjeti osjećaj nemoći i treba od nekoga pomoć i podršku. Oni invaliditet nisu birali, nisu zaslužni ni krivi za to. Oni više ne žele na to da uporno ukazuju.

Nije tako teško izaći iz okvira vlastitog uma i biti svjesniji, otvoreniji, spremniji, razumniji i znati da sve ono za što se oni zalažu i što je dobro za osobe s invaliditetom, bolje je za sve.

Adisa Kišić

Infomativni centar za osobe s invaliditetom „Lotos“ Tuzla

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.