Piše: Amina Ibrahimović

Dok su smjernice i etički kodeksi samo slovo na papiru, u praksi se borba za opstanak na tržištu često vodi preko leđa žrtava.

Rodno zasnovano nasilje u medijskom prostoru regije prečesto zauzima prostor rezervisan za „crnu hroniku“. Umjesto analitičkog pristupa koji bi rasvijetlio uzroke ovog sistemskog problema, publika nerijetko dobija površne, stereotipne, statičke i senzacionalističke izvještaje. U trci za famoznim „klikom“, linija između informisanja javnosti i narušavanja dostojanstva žrtve postaje sve tanja.

Profesori medijske etike Vedada Baraković i Šejn Husejnefendic upozoravaju: rodno zasnovano nasilje nije incident, već duboki društveni problem koji zahtijeva kontekst, a ne senzacionalizam.

Incidentalnost umjesto sistematičnosti

Prema Kodeksu za štampu i online medije u BiH, novinari i urednici trebaju izbjegavat uplitanje u nečiji privatni život, osim kada je to uplitanje u interesu javnosti.

“Novinari i urednici moraju voditi računa da postoji razlika između interesa javnosti i znatiželje javnosti. Znatiželja javnosti ne smije biti razlog za objavljivanje medijskih sadržaja kojima se narušava nečija privatnost.Teme koje uključuju lične tragedije obzirno će se obrađivati, a pogođenim ličnostima prići će se diskretno i sa saosjećanjem”, navedeno je.

Posebna se pažnja, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubistvima, nesrećama, ličnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima.

“Novinari i urednici izbjegavat će objavljivanje punog identiteta žrtava i uznemirujućih sadržaja, osim kada je riječ o iznimnom javnom interesu”, istaknuto je.

Uprkos jasnim smjernicama, primjetno je kršenje osnovnih novinarskih načela, posebno kada je riječ o izvještavanju o rodnozasnovanom nasilju gdje nerijetko, u borbi za klikom, pojedinci pređu granicu javnog interesa te u javnost iznesu i detalje o privatnom životu.

Profesorica medijske etike u penziji, dr. Vedada Baraković ističe da se, prateći medijsku scenu, stiče utisak da se ova tema prati samo incidentalno – od slučaja do slučaja.

„Generalno nedostaje dosljednost i sistematičnost, te promicanje percepcije da pojedinačni slučajevi nisu incident već refleksija društvenog problema kojim se bave brojne institucije i pojedinci“, objašnjava dr. Baraković.

Kada mediji o nasilju izvještavaju bez dosljednosti, javnost stiče utisak da su to “izolovani incidenti” koji se dešavaju “nekim drugim ljudima”. Ako se nasilje ne predstavi kao refleksija društvenog problema, onda se i rješenja traže samo na individualnom nivou (npr. “trebala je otići”). I iz tog razloga, institucije koje bi trebale raditi na prevenciji ostaju izvan fokusa kritike. Bez medijskog pritiska na sistem, nema ni sistemskih promjena.

Ona naglašava da odgovornost nije isključivo na novinarima. U okruženju gdje je malo samoodrživih medija, resursi za dubinska istraživanja postaju luksuz.

„Većina malih medija oslonjena je na agencijske vijesti i ne raspolažu dostatnim resursima. Pored toga, u umreženom medijskom krajoliku važnu ulogu igraju društvene mreže gdje se medijske objave često dorađuju, kreirajući iskrivljenu sliku događaja“, navodi Baraković.

Etičke greške i polarizacija javnosti

Kada je riječ o etičkim propustima, dr. Baraković upozorava na neprihvatljivu praksu: „Što se tiče etičkih aspekata, to se obično odnosi na nepoštovanje privatnosti, nepoštovanje presumpcije nevinosti, senzacionalizam i banalizaciju nasilja.“

Ovaj problem dodatno produbljuje profesor Šejn Husejnefendić, koji analizira kako web-bazirani mediji oblikuju javno mnijenje. Prema njegovim riječima, izvještavanje je često stereotipno i polarizirajuće.

„Prilagođeno web-publici, izvještava se crno-bijelo: neko je 100% krivac, što vodi polarizaciji javnosti. Publika zauzima stav – ‘on je kriv’ ili ‘ona je zaslužila’ – i prije nego što se uopšte pročita cijeli tekst i razumije kontekst“, ističe doc. dr. Husejnefendić.

Kada mediji serviraju “crno-bijelu” sliku, oni oduzimaju javnosti priliku da kritički razmišlja. Zašto je to loše: Rečenice poput gore navedenih kreiraju atmosferu u kojoj su činjenice nebitne, a emocije i predrasude jedino mjerilo istine. To direktno potkopava pravnu državu i presumpciju nevinosti.

Web-novinarstvo se danas svelo na naslove koji moraju izazvati jaku reakciju u sekundi. Ljudi često komentarišu samo na osnovu naslova i jedne fotografije. Da problem bio još veći, mediji svjesno koriste rodno zasnovano nasilje da bi izazvali sukob u komentarima, jer “polarizacija” donosi veći angažman (share, comment), što njima donosi profit, ali društvu donosi duboke podjele i širenje mržnje.

Husejnefendićeva opaska o stavu “ona je zaslužila” ukazuje na najmračniji dio polarizacije a to je okrivljivanje žrtve. Kada se o nasilju izvještava bez konteksta (npr. bez informacija o godinama zlostavljanja ili neuspjehu sistema da zaštiti žrtvu), javnost pribjegava stereotipima. Time se šalje poruka drugim žrtvama koje još uvijek trpe nasilje: “Ako progovoriš, i tebe će javno analizirati i zaključiti da si zaslužila.”

Polarizacija pretvara nasilje u neku vrstu “društvenog sporta” gdje postoje dva tabora. Umjesto da se društvo ujedini u osudi nasilja i podršci žrtvi, ono se troši na međusobne svađe po forumima. Time se gubi fokus sa pravog cilja, sprječavanja nasilja i zaštite ljudskog života.

Činjenica da publika zauzima stav prije nego što pročita cijeli tekst je problem o kojem se treba govoriti i na kojem treba raditi. Ako ljudi ne čitaju sadržaj, onda više nije bitno šta piše u tekstu, već samo kakav je “vibe” naslova. To, u konačnici, može obesmisliti rad svakog etičnog novinara koji se trudi provjeriti izvore.

Obrazovanje kao ključ promjene

Husejnefendić smatra da novinarska deontologija nije samo pitanje kvaliteta profesije, već prije svega ljudska dužnost. On apeluje na studente i buduće novinare da neprestano prate trendove etičkog izvještavanja.

Zašto je ovo bitno? Zato što  kada se izvještava o rodno zasnovanom nasilju, ne „barata“ se podacima, već ljudskim životima. Ako novinar izgubi empatiju i osjećaj za ljudskost radi brzine ili broja pregleda, on prestaje biti novinar u punom smislu te riječi.

„Često se izostavlja kontekst koji informativno ima istu, a katkad i veću vrijednost nego sama vijest. Nažalost, takve se priče danas rijetko rade jer su zahtjevne i vremenski i mentalno. Lakše je napisati članak o porastu nasilja (statistički) nego istražiti kontekst ili provjeriti izvore podataka“, dodaje Husejnefendić.

Kada mediji samo konstatuju statistiku (npr. „porast od 10%“), rodno zasnovano nasilje prestaje biti ljudska tragedija i postaje apstraktna statistika. Kao novinari, imamo moć i odgovornost da ne dopustimo da žrtve postanu samo još jedan statistički broj u godišnjem izvještaju. Svaka brojka u tabeli je nečiji prekinut život, a naša je dužnost da tu osobu ne svedemo na hladan podatak. Upravo na to upozorava Husejnefendić kada kaže da su ovakve priče zahtjevne – one zahtijevaju od novinara da se emocionalno i intelektualno angažuje kako bi žrtvi vratio dostojanstvo koje joj je nasilnik oduzeo. Izostavljanje konteksta pretvara novinarstvo iz “čuvara demokratije” u “distributera senzacije”. Javnost koja dobija samo vijesti bez konteksta je dezinformisana javnost – ona zna šta se desilo, ali nema pojma zašto se to ponavlja i kako to zaustaviti.

Sumirajući savjete za odgovornije izvještavanje, sagovornici su saglasni u jednom: povratak osnovama je imperativ.

• Provjera više izvora: Ne oslanjati se na podatke koji dolaze iz jednog, neprovjerenog izvora.
• Dubinski pristup: Fokusirati se na case study ili feature priče, a ne samo na izvještaje o trendovima.
• Humani pristup: Najvažnija smjernica treba biti humanost, prema žrtvi, ali i prema samom problemu.

Dokle god profit i borba za oglašivače budu iznad etike, rodno zasnovano nasilje će ostati tema koja se „prodaje“. Promjena, zaključuju naši sagovornici, zahtijeva zajedničku odgovornost: vlasnika medija, novinara koji moraju braniti integritet profesije, te publike koja svojim pažljivim odabirom sadržaja treba da traži kvalitetnije i etičnije novinarstvo.

Ovaj tekst nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti. Za njegov sadržaj isključivo je odgovoran implementator, Udruženje Zemlja djece u BiH i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.