Ili: Šta bi moglo da slijedi iza najave opozicije u Skupštini Tuzlanskog kantona o planiranom “prekopavanju” vladajuće većine, obaranju dosadašnje i izboru nove kantonalne Vlade.
Piše Zlatko Dukić
otovo uzgred, ali nimalo slučajno, tokom kampanje za lokalne izbore u Tuzlanskom kantonu je skupštinska opozicija najavila mogućnost preispitivanja dosadašnje vladajuće većine, s neskrivenom željom da se obori dosadašnja i formira nova Vlada. Čekalo se da prođu izbori, da se vidi šta će oni donijeti, pa da se vladajuća većina, predvođena SDA-om, pošalje u opoziciju. Izbori minuše, čeka se još zvanično CIK-ovo potvrđivanje rezultata, pa da se, u vezi s tim, zasuču rukavi.
To je, više nego jasno, najavljeno tik pred minuli Dan državnosti BiH, uz uobičajene špekulacije, rumor čaršije, medijska nagađanja i lokalnu živost na internetskim portalima. I, pride, uz neke kafanske, fotoovjekovječene prizore prisnog druženja do juče nepomirljivih aktera ovdašnje političko-stranačke priče. Suština joj se ogleda u tome da vladajuće, potanke (18 od 35 poslanika) skupštinske većine, jedva nekako formirane u julu 2019. godine, koju čine SDA, Socijaldemokrati, DF, SBB i Stranka za BiH, a i zarad rezultata lokalnih izbora i klimavih odnosa u njoj – ima da nema. Na čelu opozicije je, naravno, SDP, s njim su PDA i Naša stranka, a računa se na SBB i, možda, još nekoga (čitati: Stranka za BiH).
Unatoč pandemiji korone, a u okviru postizbornog smirivanja terena, ovaj tip izbornog eha u TK-u izaziva interesovanje, iako ni približno onome koje zaslužuje. U javnosti, jednostavno, vlada uvjerenje da se “udar” sprema samo zato da izborima poljuljana SDA bude maknuta, a nema argumenata koji bi jamčili bolju, uspješniju i produktivniju kantonalnu vlast u odnosu na dosadašnju, nalijepljenu optužbama za greške i nesposobnost. Pažnji, međutim, promiču neke važne činjenice, vezane za vlast TK-a iz samo nekoliko posljednjih godina. Podsjetimo: od 2014. do 2019. TK je promijenio pet premijera i pet vlada; nakon “spaljivanja” SDP-ove Vlade Seada Čauševića u februaru 2014, došla je ekspertska izvršna vlast, sa Bahrijom Umihanićem na čelu, čiji zadatak je bio da predevera vrijeme do izbora te godine; izbornu pobjedu u oktobru 2014. SDA je početkom 2015. ovaplotila u Vladi Bege Gutića, koja je izdržala do februara 2018, kada su rascjep u kantonalnoj SDA i izlazak Mirsada Kukića iz tog društva urodili obaranjem Gutićeve Vlade, istiskivanjem SDA iz vlasti i formiranjem Vlade sa Jakubom Suljkanovićem na čelu (tek nakon mjesec je nastao Pokret demokratske akcije, stranka SDA-ovih “disidenata”, patentirajući fenomen: prvo ljudi uđu u vlast, pa formiraju stranku?!); PDA-ova vlada je trajala do izbora 2018, kada relativnu većinu osvaja SDP, ali želju njegovog kantonalnog rukovodstva za koalicijom sa SDA osujećuje Glavni odbor, pa dolazi do udara, iz koga će se roditi Socijaldemokrati i formiranje nove Vlade TK-a tek u julu 2019, opet sa SDA-ovom većinom i SDA-ovim premijerom Denijalom Tulumovićem…
Sve vrijeme te vlasti, nepunih godinu i po, traje uobičajeno “ujedanje” pozicije i opozicije. Naročito je glasan SDP, koji odavno želi i obećava novu skupštinsku većinu i, naravno, novu izvršnu vlast. Uslova za to, bar dosad, nije bilo u nesigurnoj skupštinskoj većini. Međutim, kako je vrijeme išlo, rad vlasti je bio u znaku nesigurnosti i ne baš uzornog jedinstva. Tome su, na svoj način, doprinijele korona, ali i neke skupštinske odluke koje su pokazale nejedinstvo pozicije (SDA, recimo). Opozicija je u tome, po definiciji, vidjela svoju šansu, pa odavno počela hvatati zalet za “preoravanje” skupštinske većine.
Trenutno je to, kako se čini, u poodmakloj fazi. Iza kulisa, na stranačkim i kafanskim minderima, traju susreti, razgovori, dogovori… Špekulacije su sve maštovitije, a kombinacije čak i egzotične. Cilj je “nahvatati” 18 poslaničkih glava: sa SDP-om će PDA – iako nije jasno u čemu su oni podudarni, osim u “antologijskoj” averziji prema SDA, Naša stranka se podrazumijeva, s izgledima za privlačenje SBB-a i SBiH. U opoziciju bi, po toj šemi, otišli SDA, DF i Socijaldemokrati, što znači i pad Tulumovićeve Vlade.
Štošta je tu nejasno i neizvjesno (neizrečeno), a pogotovo izostajanje odgovora na pitanje na kojim programsko-kadrovskim osnovama i pod kojim uslovima (cijeni) i s kojim stvarnim ciljem se sve to sprema. Nije, valjda, samo zato što je u Tuzlanskom kantonu, od 2014. do danas, uspješno razvijena jedna vrsta uslovnog refleksa: da Vlada ne može istrajati cio mandat i da se demokratska snaga, vrijednost i razlozi – svode na to koliko puta će vlast biti mijenjana i “osvježavana” između dva izborna ciklusa?