Iz inata rođeni: OKC Abrašević je kao Stari most na suhom, čudo koje povezuje podijeljeni Mostar

U podijeljenom gradu, razdvojenom na dvije cjeline, bila je svih ovih godina i institucija koja je prva koračala naprijed, grupa ljudi koja je nastojala biti most ili bar pješački prijelaz između dva dijela. Mostar je imao, a i sada s njim živi, Omladinski kulturni centar Abrašević.

O Abraševiću nekad i sad, mostarskoj kulturi i politici, prožimanjima te dvije krajnosti i životu u Mostaru razgovarali smo s Huseinom Oručevićem, čovjekom koji je od početka obnove ove izuzetno značajne institucije sve vrijeme bio na čelu kolone, a i danas je njen važan član.

“Abrašević živi nekim svojim životom, ponekad suprotno od ovog našeg mostarskog. Nekad se pitamo gdje se mi nalazimo, ali onda se desi neki vanjski podražaj pa shvatimo vrijeme i prostor”, govori Oručević, prisjećajući se vremena i neprilika kada je OKC Abrašević preuzimao uloge gradskih institucija koje tada ili nisu postojale ili nisu funkcionisale.

“Kad su se dešavale velike nevolje, sukobi navijača ili snjegovi, a institucije grada ostajale pasivne, ljudi su dolazili nama, onda vidiš koliko si bitan, koliko je Abrašević značio ljudima”, govori Huso. “Možda danas manje postoje kao neko ko reagira na političke stvari koje se dešavaju, ali to je do ljudi koji sada vode instituciju. Abrašević se konstantno mijenja, ali neke vrijednosti stalno stoje iza njega”.

Za instituciju za koju bi se reklo da primarno organizira kulturna dešavanja i koja ima godišnje stotine takvih aktivnosti, ljudi iz OKC-a uvijek u prvi plan stavljaju onaj još aktivniji društveni angažman.

Bili smo sklonište za isključene
Abrašević, kao prostor gdje si mogao biti svoj i drugačiji, brzo je postao mjesto gdje su utočište nalazili oni najslabiji.

“Bili smo sklonište za one druge, isključene, kojih je i previše u Mostaru. Ti isključeni uvijek probaju realizirati neku svoju ideju, ali su uvijek slabi, a mi smo ih snažili, jačali njihovu šansu da budu neko i nešto. Sjećam se kad smo bili sklonište ljudima koji su se vraćali iz komuna, liječenim ovisnicima. Roditelji su nas zvali da ih sklonimo, da im damo neki posao, da ih zaposlimo i radili smo to”, sjeća se Husein tih dana.

“Bilo je različitih eksperimenata, prema ‘isključenima’, ali bez gradske podrške gubimo bitku, imamo iskustvo, ali ne možemo to nazvati uspjehom. Da smo mogli napraviti širi front, od nevladinih organizacija do gradskih vlasti, tada bismo govorili o uspjesima, ovako je to bilo i ostalo samo prikupljanje iskustva i davanje šanse ljudima”, spominje naš sagovornik aktivnost koju je ova organizacija radila valjda jedina u Hercegovini.

Nastao kao radnička nadogradnja prije 90 godina
Abrašević je stari Mostarac, osnovan 1926. u restoranu Evropa, u Starom gradu. Nastao je iz potrebe da radnička klasa u nastanku pronađe način korištenja jedne trećine dana iz onovremenske podjele na osam sati rada, osam sati sna i osam sati razonode. Emancipirajuće snage napravile su radničko kulturno-umjetničko društvo s imenom Koste Abraševića. Nekad je bilo između 13 i 16 društava s njegovim imenom. Ugašen u Šestojanuarskoj diktaturi, ponovo obnovljen, pa ugašen početkom Drugog svjetskog rata, poslije rata je krenuo u novi život.

“Mi vučemo ideju iz radničkog pokreta koji ne mora biti ljevičarski, ali s obzirom na Mostar i dešavanja mi jesmo ljevica. Radništvo uopće je vezano za pravednost i razvoj, kao i prava da se ne izrabljuje to radništvo, to je i početak ideje i to je nama i danas važno”, jasno Oručević definira vrijednosti koje stoje iza OKC-a.
Kao da se neke stvari nikad ne mijenjaju.

“Prošle godine smo proslavili 90 godina postojanja pa smo se vratili priči o tome šta je radništvo danas, mi smo ga nazvali četvrtim staležom, što je svojevrsna klasa ili prekarijat. Radništvo je danas grupa izuzetno obrazovanih mladih ljudi koji do četrdesete godine nisu uspjeli naći posao. Mi tim isključenima, opet isključenima, tom prekarijatu, probamo naći smisao”, govori Husein i kao da crta sliku onoga što prolaznik može vidjeti ako nekad zaluta u taj dio Šantićeve ulice.

Početak ovog nesretnog rata značio je još jedan prestanak rada Abraševića. Mnogi su svojatali taj prostor, HVO je još u ratu stavio natpis Hrvatsko lutkarsko kazalište, prisjeća se naš sagovornik, nakon toga je svojatanje na različite načine nastavljeno, sve do 2003. godine kada se pokreće priča o povratku i vraćanju prostora.

“Mladi su tih godina skvotirali razne prostore, potpuno van domena mainstream scene. Učili smo ih kako da osvajaju prostore i kako da ih pretvaraju u mjesta kulturnog izražavanja. Tako se ponovo rodila ideja i snaga Abraševića”, prisjeća se.

Mobilni kulturni kontejneri 2003. godine
Za novi početak Abraševića važan je projekt Mobilnih kulturnih kontejnera, projekt Achima Kocha uz podršku OSCE-a, pod sloganom “In Defence of our Future”. Nakon turneje zemljama regije kontejneri sa šatorom zauzimaju prostor sportske dvorane u izgradnji u Centru II te to postaje jezgro razvoja novog Abraševića.

“Baš tih godina kreće i borba za vlasništvo nad prostorom, na sudu s Gradom Mostarom. Nakon pravne bitke dobijamo prostor te tako postajemo jedina nevladina organizacija koja ima tako veliki prostor u svom vlasništvu. Jedina na Balkanu, a jedna od rijetkih i u Evropi”, govori Oručević, ponosan na svoju organizaciju.

“Abrašević je primjer kako se zajednički prostor dijeli, a ne personificira kroz jednu osobu”, velika je istina koju ističe.

Kad je Mostar prolazio najteže dane poraća, tenzija sa zapada i istoka, Abrašević je bio ta spona koja nije dala da “stvar ode predaleko”.

“Nas određuju taj politički i kulturni angažman, stalne reakcije na ono što se dešava. Sjećamo se nereda 2006. godine, nakon utakmice Brazil – Hrvatska. Mi smo tada odlučili izaći na ulice i zaustaviti strasti koje su bujale. Bez saglasnosti policije odlučili smo da idemo u marš, da kažemo da Mostar nije blokiran. Kada je izgubljen jedan život, kada je vladala napetost i u SFOR-u i u policiji, mi smo tada krenuli u povorku mira, mimo volje nadležnih, samo uz pomoć SFOR-a 50 mladih ljudi kreće iz Abraševića i šeta gradom. Tada je to bilo veliko, danas je samo simbolika”, prisjeća se Huso.

Iz tog vremena je i poziv tadašnjem direktoru HTV-a Goranu Miliću da se reprezentativci Hrvatske, ali i HTV oglase u vezi s neredom u Mostaru, na koji nikad niko nije odgovorio.

Promicanje ideje manjinskih grupa
Abrašević je godinama bio najjači, često i jedini borac za ideje slobode i prava manjinskih grupa, prije svega LGBT zajednice, u nekim vremenima i jedino utočište.

“Kada je 2008. godine organiziran prvi Queer festival u Sarajevu, Abrašević se našao na udaru svih onih koji su bili protiv toga, jedini prostor koji je podržavao te grupe ljudi, organizirao izložbe, promicao queer umjetnost. Čak smo dugo obilježavali svaki 24. u mjesecu, po sjećanju na 24. septembar, dan kad je u Sarajevu nasilno prekinut Queer festival”, govori nam o nekim teškim danima Husein.

Abrašević se još uvijek gradi i to će trajati, ali to nije nešto jednostavno, niti jednoznačno.

“Još uvijek smo u procesu renoviranja prostora, ali i stalnog propitivanja šta je to arhitektura u Mostaru. Imamo tri-četiri različita idejna djela kako bi to Abrašević trebalo da izgleda, onaj dio koji izlazi na ulicu Moše Pijade, koji još nije obnovljen. Ti projekti počivaju na nekim idejama kao što su npr. funkcionalnost, simboličnost i prostor koji pamti”, ekipa iz OKC-a obično postavlja pitanja koja drugi i ne vide.

Most na suhom
Za Husu i društvo iz Šantićeve ulice važna je simbolika ove institucije.

“Uvijek smo govorili da je Abrašević most na suhom, važniji od Starog mosta, jer je to povezivanje koje mi radimo, a koje može biti i arhitektonsko, neko čudo da poveže grad”, govori naš sagovornik dijelom o aktivnostima Abraševića, dijelom i o izgledu prostora koji se godinama uređuje taman na mjestu gdje su mnogi godinama gledali granicu između dva dijela Mostara.

To čudo gubi na značaju kad gradonačelnik najavljuje četiri trake kroz grad, to je nova podjela, to je suludo, smatra on.

“Jednom smo imali sastanak s Ljubom Bešlićem, na kojem smo pričali šta je to arhitektura 21. stoljeća, kako ujediniti grad, kako zatvoriti tu ranu, kako zaliječiti tu rupu u centralnoj zoni. Nikad se kasnije tim povodom nismo sastali, a to je bilo 2006. ili 2007. godine, sigurno je samo to da grad vidimo potpuno različito”, decidan je Oručević.

Obnova nije išla lako, ali bilo je ljudi koji su prepoznali značaj Abraševića.

“Uz pomoć brojnih donatora smo obnovili zgradu, ali to nije bilo dovoljno da završimo veliku salu i tada dolazi Michael Schmunk, nekadašnji ambasador Njemačke i ostavlja znak na zidu zatvorene zgrade, potpuno gole, da će se vratiti i da će zgrada biti dovršena, to i danas stoji obilježeno”, govori pokazujući malu instalaciju na lijevom zidu velike dvorane.

Nemaju nikakav znak zahvale nikome, jer se nikom ne zahvaljuju, nikog ne poštuju, jer ne poštuju ni sami sebe.

“Kad je obnovljena cijela sala, dobio sam uputu od Schmunka da pozovem na svečanost i Bešlića da izađe na scenu, ali to nisam učinio. Pozdravio sam ga, ali ga nisam pozvao na scenu, već sam pozvao sedam ljudi iz Abraševića koji su obnovili svoju kuću”, podsjeća na simboličnu gestu Oručević.

Još jedan strani diplomata je navraćao na ovu adresu.

“Paddy Ashdown, koji je toliko puta bio olajavan, koji je naprosto lord, piše knjige i priča o našoj zemlji ponekad, na svom odlasku je posjetio nekoliko gradova, između ostalih i Mostar. Tada je u Mostaru dao do znanja da nema s kim razgovarati, da je cijela politička elita smeće, da on ne želi s njima imati ništa. S nama je razgovarao 45 minuta i postoji jedna zanimljivost, sitnica nakon tog razgovora. Na kraju, kada je izlazio iz našeg kontejnera, novinari ga nisu pitali šta je pričao s nama, pitali su ga o svemu drugom. Meni je to tada značilo totalno nepostojanje i političke elite, ali i medija”, razočaran je Oručević.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *