Piše: Srećko Ignjatović, vremeplov.ba
Ovaj rad i tekst u prvom dijelu predstavlja pokušaj i ima zadatak da u kraćim potezima i sažetom obimu prezentira što realniju i vjerniju sliku industrijalizacije mjesta Ilijaš od vremena austrougarske uprave (1878-1918), Kraljevine SHS/Jugoslavije (1919-1941) i Socijalističke federativne republike Jugoslavije (1945-1992) sa posebnim akcentom na razvoj i eksploataciju šuma u dolini rijeke Misoče.
Radi korektnog prilaženja jednom tako složenom pitanju, a u cilju postizanja relevantnih rezultata, na osnovu izvorne građe i prihvatljivih izvornih informacija, pratit ćemo preko primjera uspona dvije firme: „F. Steinmetz & Komp.“ (1886-1917) i „Buttazzoni & Venturini“ (1890-1945), obe iz Sarajeva.
Polazišna literatura za ovaj rad su knjige:
- Branislav Begović, 1978. „Razvojni put šumske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave (1878—1918) sa posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta“,
- Branislav Begović, 1985 „Šumska privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918.-1941.) s posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo“,
- Dževad Juzbašić, 1974. „Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere“i
- Web portal vremeplov.ba, Lični arhivski fond.
Okupacijom Bosne i Hercegovine (1878. godine) Austro-Ugarska je dobila u posjed velika prirodna bogatstva, među kojima su se nalazile i šume. U cilju osiguranja potrebnih finansijskih prihoda zemaljskoj blagajni, austrougarska uprava u BiH orijentirala se u početku na prodaju pojedinih šumskih područja putem direktnih pogodbi i zaključivanja dugoročnih ugovora sa pojedinim preduzećima i poduzetnicima.
Na osnovu slobodnih pogodbi zaključivani su dugoročni ugovori o eksploataciji šuma u dva oblika: Eksploatacija hrastovih i bukovih šuma sa manufakturnom proizvodnjom i eksploatacija šuma u okviru erarskih šumskih režijskih poslovanja (B. Begović 1978.godine).
Jedan takav ugovor (sa manufakturnom proizvodnjom) zaključen je sa privatnom firmom „F. Steinmetz & Komp.“ 1886. godine a u okviru erarskih šumskih režijskih poslovanja sa firmom „Buttazzoni & Venturini“ 1898. godine. Prije nego pređemo na glavnu temu, dozvolite da u kratkim crtama navedemo biografiju poslovanja preduzeća „F. Steinmetz & Komp.“.
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“
Franz Steinmetz (stariji) i Franjo Steinmetz (mlađi) doselili su se iz Austrije u Sarajevo 1886. godine. Iste godine u opštinskom sudu u Sarajevu registrovali su preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ sa određenom djelatnosti „Trgovina drveta za građu i gorivo“. Sjedište preduzeća i boravišnu adresu prijavili su u ulici Čemaluša, a skladište drva (Holzplatz) u Kolodvorskoj ulici (Bahnhofstraße ) u gradskom ‘naselju’ Ferhadija. (Izvor: Bosanski Glasnik 1902. godine).
Većinom su se potrebnom oblovinom snadbijevali iz vlastite pilane i manjim dijelom licitacijom ili neposrednom pogodbom sa vlasnicima drugih preduzeća.
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Pilana „Mošćanica“ kod Vasin Hana, Sarajevo
Godine 1886. preduzeće je na rijeci Mošćanici kod Vasina Hana sagradilo pilanu na vodeni pogon. To je ujedno bila i prva sagrađena pilana na rijeci Mošćanici. Pilana je bila konstruisana na vodeni pogon i bila je vrlo primitivna, odnosno u punom smislu kao pilana ‘potočara’. Naime, voda dovedena posebnim ‘jazom’ (koritom) do pilane, padala je kroz drveni ‘badanj’ (bačva bez dna) na malo drveno kolo koje se okretalo oko horizontalno postavljene drvene osovine. U ovu drvenu osovinu bila je učvršćena tzv. „gega“ (sinonim „gega“ – poskakuje, uspinje, giba) izrađena od drveta i sastavljena od vratila na lakat i dugačke motke pomoću koga se dizao i spuštao okvir drvenog ‘jarma’ (okvir) na kome je bio pričvršćen gater venecijaner, odnosno jedna željezna testera debljine oko 0,5 cm.
Godišnji kapacitet ove pilane nije mogao iznositi više od 100 m³ četinarske pilanske oblovine. Pilansku oblovinu nabavljali su putem licitacije iz predjela Vučja Luka, tj. sa šumskog područja Kalina – Bioštica. Zbog otežanog transporta šumske oblovine do pilane i visine cijene prevoza rezane građe do skladišta u grad preduzeće je odlučilo prodati pilanu.
Nevedenu pilanu otkupio je Nezir Hadžija, a od njega prekupio Ismet Šljaka koji je pilansko postrojenje (1918. godine) prebacio na parni pogon.
Zadnji vlasnik bio je Nedeljko Stokić (1933. godine) koji je u tu pilanu, pored jednog venecijanera, ugradio i jedan puni gater sa instalisanim parnim strojem od 55 KS. (B. Begović 1978. ABH FDŠS – Katastar domaćih malih pilana, Fol 60-61).
Preduzeće „F. Steinmetz & Komp.“ – Pilana u Srednjem kod Sarajeva
Pred sam kraj devetnaestog vijeka preduzeće je sagradilo prvu pilanu na vodeni pogon uz potok Raču (lijeva pritoka rijeke Ljubine) kod Srednjeg. Prilikom izgradnje pilane instaliran je i pušten u rad jedan gater venecijaner.
Kasnije, potpisivanjem ugovora o eksploataciji šuma sa Zemaljskom vladom (1901. godine) instaliran je i drugi gater.
Potrebnom oblovinom preduzeće se snabdijevalo iz šumskog područja Rača – Kalina (šuma Laze i Lipnik) sa godišnjim kapacitetom od oko 2.400 m³ prerađenoga četinarskog drveta. Oblovina do pilane dopremana je pomoću vodenih drvenih ‘riža’ (Wässriger Holzreis ), a pilansku prerađevinu transportovali su šumsko-rudničkom uskotračnom prugom do Semizovca, odnosno do Sarajeva, franko skladište drva u Ferhadiji. Pilana je radila do kraja 1917. godine kada je i prodana, kada ju je otkupio Danilo Ćorović iz Sarajeva.
Godine 1922. kod ušća potoka Rače u rijeku Ljubinu, Luka Čabrajić sagradit će parnu pilanu, a marta 1926. godine je registruje u Preduzeće „Ozren“ – Šumska industrija a.d. Srednje. Jedan od akcionara bio je i Danilo Ćorović koji je u novoosnovano preduzeće unio svoju pilanu na vodeni pogon, koju je svojevremeno kupio od Franza Steinmetza. (B. Begović 1985.)
Nastavak teksta na linku.