Rat u BiH je završio prije 25 godina, bar što se tiče ubijanja ljudi, ali su političari nakon toga nastavili ubijati ljude u pojam prijeteći ratom u kojem bi građani opet išli u rovove, a oni u trezore i unosne biznise.
Vladajuće strukture su nedavno pokrenule spekulacije o ratu, ne zato što misle da bi o rata zaista moglo doći, već da bi prikrili brojne afere u koje su umiješani oni, članovi njihove najuže porodice, bliski prijatelji i odani poslovni partneri.
Ovo se posebno odnosi na afere iz oblasti zdravstva u kojima porodice preminulih pacijenata s razlogom sumnjaju da je njihove voljene osobe ubio katastrofalan zdarvstveni sistem koji nabavlja i korona pacijente priključuje na neodgovarajuće respiratore ili im daju industrijski umjesto medicinski kiseonikom.
Mnogi su povjerovali u spinove o ratu tako da je sav fokus javnosti sa afera u zdravstvu i šire prebačen na iščekivanje rata. Čim su se ratni pokliči malo utišali, uz pomoć američke administracije, u okrutnu realnost nas je vratila tragična smrt dvogodišnje djevojčice za koju se sumnja da je žrtva katastrofalnog zdravstvenog sistema. I ponovo se vraćamo na srž problema. Ne moraju počinjati rat da nas ubijaju jer to odlično rade sa nefunkcionalnim sistemom zdravstva koji su uspostavili tako da iz njega mogu izvući maksimalno, ali ne za liječenje građana već za izvlačenje novca iz njega.
Gdje nestade rat?
Priče o ratu su odjednom utihnule!? To je bio najbrži „blitzkrieg“ koji svijet pamti.
Gdje je nestalo junačko srce plemenskih poglavica, koji su iz sveg glasa vikali da će stati u prvi red odbrane svoje očevine i predvoditi vojsku isto tako hrabrih, online bojovnika, naoružanih tastaturama i teškim riječima, sa dugogodišnjem iskustvom bojovanja na virtualnim ratištima video igrica?
Nije valjda da su političari došli pameti i napokon shvatili da je rat završio prije 25 godina i da bi građanima trebali ponuditi konkretna rješenja realnih problema? Nadam se da su građani svatili da jedina prijetnja svim narodima dolazi upravo od nacionalnih vođa tj. korumpiranih političara, koji su toliko ogrezli u kriminal da im je održavanje straha kod naroda jedini način da zadrže stečenu moć i novac.
Nego, znamo li ko je u ovom ratu pobijedio? Znamo ko je izgubio – građani, kao i uvijek jer smo zbog njihovih prijetnji ratom sigurno ostali bez brojnih sugrađana kojima je to bio okidač za iseljenje. Građani su gubitnici i zbog toga što stalno izazivanje kriza slabi ekonomiju i tjera investitore i to ne samo strane, već i domaći investitori svoj novac sve više ulažu u stabilnija područja.
Ko se boji sankcija još?
Sasvim je jasno da su prijetnje ratom vladajućim političarima zapele u grlu, a da su im visoki zvaničnici američke administracije objasnili da bi daljnje uzimanje rata u usta moglo biti kobno za njihovu političku karijeru. Iako počesto poduzimaju poteze koji nas navedu da ozbiljno posumnjamo u njihovu moć rasuđivanja i stepen inteligencije, ovu poruku su odmah shvatili i lopticu rata spustili na pod optužujući druge da su oni prvi počeli, a da su se oni samo branili.
Najdrastičnija transformacija se desila kod Dodika, koji se od razbješnjelog vuka, koji prijeti odcjepljenjem RS-a i formiranjem vojske RS-a, pretvorio u umiljato janje koje poslušno dolazi na svoj posao u Predsjedništvo BiH u Sarajevu (sve šetajući zelenim trotoarom Titove ulice) i sa knedlom u grlu, kao prvačić na priredbi, čita pripremljeni tekst, koji kaže da on poštuje teritorijalni integritet BiH i da ne postoji nikakav plan odcjepljenja Republike Srpske i sve se čudi otkud uopće da neko pomisli da se on zalagao i za šta drugo osim za očuvanje daytonske Bosne i Hercegovine.
Ostatak teksta pročitajte na interview.ba