Ispovijesti iz egzistencijalnog ambisa

Roman Itake Benjamina Bajramovića ugodno je iznenađenje na regionalnoj književnoj sceni. Pored umijeća pripovijedanja ovog talentovanog autora i impresivne strukture njegovog djela, pažnju privlači i njegov ozbiljan prodor u nove tematske prostore u okvirima suvremenog postjugoslavenskog romana. Roman prati grupu mladih ljudi u njihovim kasnim dvadesetim godinama, koje odluka o napuštanju zemlje jednog od njih, Jakova, primorava da se suoče sa vlastitim egzistencijalnim beznađem. O mjestu dešavanja radnje autor ne nudi više informacija od te da je riječ o nekom gradu u Bosni, što je zasigurno urađeno namjerno, jer svaki grad što se na našem prostoru u posljednjih deset godina prazni odlaskom mladih vođenih željom za rješavanjem osnovnih egzistencijalnih problema, može biti potencijalni topos ovog romana. Jakovljeva odluka da ide u Njemačku pogađa sve odnose unutar minijaturnog društvenog kvadrata kojem pored njega pripadaju njegova djevojka Maša, Nećko i vlasnik improvizirane kafane u kojoj provode vrijeme, Delboj. A upravo ta kafana, kao mjesto njihove intime i kao kakvo-takvo sklonište od beznađa društene stvarnosti, postaje mjesto bolnog suočavanja sa emocijama prouzrokovanim odlaskom Jakova i suočavanja sa posljedicama društvene drame čiji su akteri. Na taj način roman uspijeva biti i prostorom lične drame protagonista koliko i alegorija mnogo šire, društvene drame.

(Benjamin Bajramović, Itake, Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2020.)

Narativnu strukturu romana čine četiri poglavlja, prva tri imenovana po likovima/naratorima, Maši, Nećku i Delboju, i zaključno, četvrto neimenovano poglavlje ispričano iz perspektivene imenovanog naratora. Prva tri naratora/lika sudionici su istih događaja. Istovremeno, promjene naratora nude prostor za nove perspektive, proširene unutarnjim promišljanjima samih likova, njihovim zasebnim emocionalnim i psihičkim stanjima i novim događajima vezanim isključivo za njihove dotadašnje živote. Na taj način Bajramović uspješno balansira između ponavljanja i dodavanja novih informacija, nikad ne dolazeći u opasnost da izgubi pažnju čitaoca. Pored toga, ponavljanjem replika u dijalozima se postiže specifičan ritam naracije. Na primjer, Nećkova rečenica “Moj stari je kriminalac i ratni profiter” dobija svoju puninu tek u poglavlju naslovljenom njegovim imenom, nakon što se upoznamo sa svim posebnostima njegovog etičkog sukoba sa ocem, iako je prvi put čitamo u Mašinom poglavlju. Na taj način, jedan te isti komentar, izgovoren u jednoj te istoj situaciji dobija promjenom naratora nijanse novih značenja. To nije jedini način kojim se obogaćuje romaneskna priča. Ako se za primjer uzme Mašin komentar iz razgovora sa Jakovom na otvaranju romana “tamo opet imaš neku šansu” što ga ovaj put ponavljaju različiti likovi iz okvira kompleksnosti vlastitih pozicija, može se zaključiti da se svakim ponavljanjem produbljuje slika društvenog i egzistencijalnog ambisa u kojoj se protagonisti romana nalaze. Tako Maša u Nećkovom ponavljanju te rečenice primjećuje “rekao je to kao da psuje”, dok je Delbojevo ponavljanje u skladu sa njegovim karakterom najbliže onoj čudnoj kombinaciji sreće zbog drugog i tuge zbog njegovog odlaska. Naravno, značenjske različitosti su uslovljene i unutrašnjim svjetovima likova. Pošto je Maši gubitak Jakova previše bolan, na njega će se nadovezati i njen iracionalan osjećaj ljutnje na njega, a na njih dalje osjećaj krivice zbog te ljutnje, dok će se Nećkova ljutnja pokazati potpuno drugačijom, jer je rezultat gubitka prijatelja i frustracije društvenim odnosima koji su taj gubitak izazvali. Čak i Miki, lik urbanog nomada koji donosi Kavafijevu pjesmu Itake nekoj novoj generaciji ljudi, ponavlja istu rečenicu, ali u ime poraza vlastite generacije.

Pored ritma ponovljenog dijaloga, zamjetna su još dva: ritam stilizirane rečenice, kojom Bajramović približava karakterne osobine ili trenutna psihološka stanja likova, i drugi, ritam segmenata umetnute priče o psu koji je izgubio rep. Prvi je primjetan, primjera radi, u stiliziranom nagomilavanju rečenica u Mašinoj ispovijesti iskorištenom za približavanje njenog karaktera i psihičkog stanja u kojem se nalazi nakon dobijanja informacije o Jakovljevom odlasku ili u slobodi asocijacija tokom Nećkovih alkoholiziranih epizoda, ili u Delbojevim kratkim rečenicama u trenucima jedva kontrolisane ljutnje. Može se reći da su stil rečenice i njen ritam uvijek u službi Bajramovićevog umijeća pripovijedanja. Na jednako koristan način u Itakama je iskorištena i alegorijska priča o bezrepom psu za koju pretpostavljamo da je ista ona za koju svi likovi kažu da ju je napisao Jakov. Izlomljena u dijelove, ona prožima sve tri noseće perspektive, Mašinu, Nećkovu i Delbojevu, proširuje strukturnu cikličnost romana i koristi odvajanju vremenskih perioda u samoj priči. Ona dobija dodatnu značenjsku dimenziju samim tim što su likovi romana upoznati sa njenim krajem, a to znači da već ima određene emocionalne i psihičke efekte na njih i da oni već imaju određene stavove o njoj. Stapanje alegoričnosti Jakovljeve priče s onom romanesknom, za čitaoca će se desiti tek nakon završetka trećeg poglavlja, čime će obje izrasti u svojevrstan Bajramovićev društveni komentar. U Itakama različiti stilovi naracije služe za dodatno pojačavanje razlika među likovima, ali i za oslikavanje psiholoških procesa u njihovoj svijesti. Specifičnosti Mašine naracije ili Delbojevi vulgarizmi, kao i pažljivo odabrane metafore kojima se naratori služe, dokaz su detaljno promišljenih i metodično izgrađenih književnih svjetova. A pošto ti svjetovi čine strukturnu osnovicu romana, potrebno je detaljnije preispitati sklopove značenja koje autor u njima ostvaruje.

Prvo poglavlje je ispričano iz Mašine perspektive. Ona predstavlja tragičnu sudbinu koju dijele svi hibridni identiteti našeg društvenog prostora, tačnije svi identiteti koji se ne uklapaju u shemu oni vladajućih kolektivnih. Mašin otac, komunista i ateista, je odavno mrtav, pa je jedino preostalo roditeljsko mjesto zauzela samohrana, vjerski dogmatična, majka Savka. U toj alegoriji društva, Maša, ostvarenje jugoslavenske vizije emancipovane žene postaje društveni i porodični izopćenik. U slučaju da prihvati majčine etičke i emotivne ucjene (“moraš završiti fakultet”, “moraš ići u crkvu”, “živiš pod mojim krovom, a pod mojim krovom se Božije ime poštuje…”), ona bi izdala uspomenu na oca, čijem je vrijednosnom sistemu očigledno bliža. Posljedice očevog odsustva ne osjete se samo u sukobima majke i kćerke, već i u neugodnim tišinama između njih, u slikovito prikazanom progorenom stolnjaku koji liči na “uštap iz pakla”. Ona primjećuje da majku nikad nije vidjela da spava na očevoj strani kreveta, i dodaje da “možda postoje neke komunističke grinje koje ujedaju samo vjernike”. Takva Maša je u datim društvenim okolnostima propalica. U romanu je i bukvalna školska propalica, jer “treći put je treća godina” na fakultetu kojeg studira. Ali, njen neuspjeh nije u tome što ne uspijeva završiti fakutet, što nam odaje Nećkov poluironični savjet da upiše privatni, poput onih u Kiseljaku, Busovači, Travniku, već u njenoj nemogućnosti da prihvati nove društvene vrijednosti. Čak je jalov i pokušaj uspostavljanja jasnog etičkog kontrasta između kupljene diplome i diplome državnog fakulteta, jer njeno podsjećanje na aferu s nekim profesorima i organizovanih studentskih protesta u kojim je i sama učestvovala slijedi drugo, ono da je predsjednik studenatske organizacije najvjerovatnije kalkulisao mudro šuteći na studentskim raspravama – da bi osvanuo na plakatu kao kandidat neke liste na izborima. Mjesto gdje je najprirodnija pobuna protiv nedostataka vladajućeg društvenomoralnog sistema, već je kontaminirano karijerističkim pragmaticima. Zbog ovakvih narativnih digresija postaje jasnija Mašina misao u alkoholiziranom stanju: “ima ljudi koji se snađu koji znaju kao da su u materici prošli instrukcije”. Njen odgovor je bijeg u intimu društva iz Delbojeve improvizovane kafane i njoj svojstven prkos. “Osjećam se nadmoćno i ponosno kao posljednji Mohikanac,” reći će dok prijavljuje ispit na malom zelenom papiru u digitalnom vremenu. Onog trenutka kada taj bijeg u intimu odlaskom Jakova postaje nemoguć, Maša je primorana suočiti se sa neugodnom stvarnošću, jer ako je jedino sklonište neodbranjivo, svaki otpor je nemoguć. Time njen prkos postaje u potpunosti uzaludan, a njene Itake egzistencijalnog smisla sve dalje.

Poput Maše, odsustvo jednog i sukob sa drugim roditeljem definiše i Nećkov lik. Razlika je sljedeća: njegov otac nije dogmatični vjernik poput Mašine majke, već pragmatični uživalac privilegija što ih status vjernika donosi u društvenoj zbilji. Nećko primjećuje da je njegov otac u džamiju krenuo odnedavno “kad je već bilo jasno da se ozbiljne odluke ne donose na sastancima.” Kao sin ratnog profitera i poslijeratnog tajkuna s jakim društvenim vezama, Nećko postaje svjesniji od svih drugih likova u romanu nepravednosti njihovih društvenih pozicija. Iako radi očeve pozicije ima svaku prednost za društveni uspjeh, on svjesno odbija vlastite društvene privilegije. Sukob sa ocem na taj način postaje sukobom etičkih imperativa, jer je za njega otac lopov i bandit. “Iskoristio je tuđu muku. Sad pokušava sve to saprati džamijom. Da je ovo iole normalna država, gulio bi u Zenici. A ja bih bio ponosni sin robijaša. Vjeruj mi, bilo bi me manje stid.”, poručuje Delboju i Maši. Nećko se, dakle, stidi vlastite društvene prednosti, jer mu je jasno da njegovi prijatelji nisu na isti način privilegovani. Njegova moralnost nije malograđanska, ni pragmatična, ni materijalistička, niti vjerska, već ona koja u svojem središtu nosi čovjeka. Iz tog razloga se on stidi vlastitog oca. Trenutak njegovog otriježnjenja desio se kada ga je otac izvukao iz problema sa zakonom, dok je njegov prijatelj bez pomoći i bez moćnog oca prošao znatno lošije. Time je otac u Nećkovim očima pretvorio njega samog u vlastitu korumpiranu kopiju. Poput oca, Nećko se pred zakonom izvukao bez posljedica, ali će ga zbog tog čina mučiti savjest. Jedino moguće pravedno rješenje za njega je samosabotaža, kojom kažnjava oca, a sebe iskupljuje. On piše podrugljivi CV za radno mjesto koje mu otac sređuje, spas traži u prostorima gdje idu društveno poniženi, “mjesta, zapravo, na koje dolaze ljudi koji nisu moj stari.” Pošto otac smatra da mu Nećko kalja obraz, a maćehi bi, kako kaže, najdraže bilo da ga cijelog otkuha i tako potpuno očisti “krštenjem u veš-mašini,” Nećko bježi od hinjene čistoće u vlastito poniženje: “Da se očistim kroz poniženje kao svetac. Da vidim koliko je duboka moja čistoća, moja moralnost.” Dvadeset i osmi rođendan i Jakovljev odlazak suočavaju Nećka sa uzaludnostima vlastitih pokušaja. Svijet ne postaje pravedniji, ma koliko on sebe ponižavao. Društvo iz Delbojeve kafane se Jakovljevim odlaskom raspada. A sve i da se Nećko uspije dovoljno kazniti i time postati poput drugih, još jedan u redu za pečat na Birou, još jedan čovjek u mokroj i blatnjavoj odjeći ispred kafane, još jedan alkoholičar koji utapa tugu u čaši, on će ostati nesrećan, jer, kako i sam primjećuje, poniženi održavaju taj nepravedni sistem na snazi. Fini čovjek koji radi na Birou, pred Nećkom će okrenuti glavu i proći bez pozdrava, kada ga sretne na ulici, te time otkriti da na njega gleda kao na društvenog parazita. Uljudnost će se tako pokazati samo kao još jedna maska neljudskosti.

U prva dva poglavlja romana, Delboj je prikazan kao “pragmatičan tip,” kako primjećuje Maša ili kao poštenjačina i “prava komadina stvarnog života,” viđen iz Nećkove perspektive, u kojoj se često krije i Nećkov intelektualni elitizam i cinizam, pa će on stoga primjetiti da se Delboj čini “preglup za depresiju. Preglup, u najboljem smislu.” No, kada čitalac dođe do trećeg poglavlja u kojem susreće Delbojev tok svijesti, roman će otkriti mnogo kompleksniju ličnost, koja se ne razlikuje od prve dvije po odsustvu sumnje, osjećajima društvenih nepravdi, ili po dubini promišljenosti, već po načinu na koji se nosi sa egzistencijalnim pritiscima. U skladu sa svojim nadimkom po liku iz kultne humoristične serije Mućke, Delboj je u vječnoj potrazi za brzim novcem, a često je tome s druge strane zakona. Njegova improvizovana kafana je, zapravo, podrumska garsonjera iskorištena i kao skladište za ukradenu robu. Komične situacije, poput preprodaje deset aparata za gašenje požara, vrećica za usisivače, neispravnih fenova, ili planova o kopanju kristala ili spremanju kornišona, zaista podsjećaju na razbijanja pekamovskog sivila humorom apsurda. Međutim, između lika iz britanske serije i lika iz romana postoji bitna razlika. Ovaj Delboj redovno sanja isti san, kviz Ko želi biti milioner u kojem promašuje zadnje pitanje, te se probudi samo da bi shvatio da je tu noć “opet prokockao million.” Njegov optimizam je prividan, prožet strahovima i pomiješan s nesigurnostima što ih osjećapred Mašom i Nećkom. Jedna od Delbojevih šema za laku zaradu je i ta da radi kao takozvani tajni kupac, gdje provjerava da li trafikanti mušterijama zaboravljaju da ponude akciju za Ronhillove cigarete. Pošto mu njegova dobroćudnost i empatija ne dopušta da živi od tuđe muke, Delboj već unaprijed računa da će dobiti otkaz kada mu nadzornik otkrije besprijekornu evidenciju. Upravo ta epizoda otkriva uzroke njegovog neminovnog neuspjeha. Njegova ambicije u svoj suštini su altruistične, a ne materijalističke ili pragmatične prirode. On Mašinu dobrobit stavlja ispred svoje nesretne i prema njoj neuzvraćene ljubavi, zatim dobrobit svoje tetke ispred vlastitog komfora, a nesreću trafikanta ispred vlastite zarade. Stoga je osuđen na neuspjeh u nepravednom društvu. Takav Delboj će dostojanstveno odbiti da naplati ceh od Nećkovog oca, bez obzira što mu je novac potreban. Otpor bogataškoj bahatosti, otpor je društvenoj nepravdi u kojoj on traži osnovno pravo na dostojanstvo. “Kao da je stao u govno. i to neko siromašno govno.”, kaže za Nećkovog oca, nakon čega gleda kako on baca stotinu maraka u Nećkovu povraćotinu. Nakon što Nećko opet povrati, Delboj će primijetiti, da mu “nikad nije bio draži”. Kao i svi prethodni protagonisti, Delboj je u intimi prijateljstva pronašao bijeg od društvene zbilje. Ali iako duboko pogođen Jakovljevim odlaskom, on će za jedino rješenje egzistencijalnog smisla ponuditi neposrednost vlastitog altruizma skrivenog u, sada već višeslojnoj životnoj maksimi: “Treba posaditi voćnjak, opet. Mora biti tu i neke ljubavi, majku mu. Bez toga smo propali.”

Šta se krije, naposljetku, iza značenja Bajramovićevih Itaka? Pored univerzalne teme romana o migracijama i njihovim posljedicama, u Itakama se krije i roman o metafizičkim putovanjima njegovih protagonista. Kada Miki recituje Kavafijevu istoimenu pjesmu, autor taj momenat koristi za stilizirano ponavljanje teksta i ispitivanje različitih efekata koje ta pjesma ostavlja na likove. Ali, više od toga, Itaku, kao metaforički cilj iz Odiseje, Kavafi u svojoj pjesmi individualizira. Ne postoji jedna Itaka, jedna kolektivna utopija, već mnoštvo individualiziranih, a njihova svrha je u samom putovanju. Itake su dostignute onog trenutka kada su pokrenule mnoge Odiseje na njihova putovanja. Bajramovićeve Itake stoga postavljaju problem: kako pronaći Itaku, ako se pokazuje da je nemoguće isploviti? Jakovljev odlazak nije avantura, niti spas, već zadnji pokušaj da se pokrene kakva-takva odiseja, ona daje bar neku šansu za Itakom. To znači da ostali likovi nemaju ili bar ne osjećaju ikakvu šansu za rješavanjem vlastitih egzistencijalnih i etičkih dilema. Njihove Itake su potpuno odsutne, jer njihovi brodovi nemaju šanse ni da isplove u datim društvenim uslovima. Stoga je metafizičko putovanje suprotno bukvalnom putovanju u Njemačku, jer odlazak u Njemačku nije utopija, već kompromis. Robovanje društenim ulogama u nepravednom sistemu zamijenjeno je robovanjem u ulozi jeftine radne snage velikom neoliberalnom kapitalističkom projektu. Jakovljev odlazak, njegovo metaforički prikazano novo rođenje i ironično unakaženo pravopisnom greškom slavljenja Nećkovog rođendana, spajaju se u istom motivu. Novo rođenje, nova odiseja nije moguća, ma koliko likovi žudili za njom. Roman nosi upravo ovaj naslov da bi se njime ukazalo na nemogućnost postojanja egzistencijalnih Itaka. Pored toga, ovim romanom Bajramović je otvorio temu nove egzistencijalne i društvene krize i pokazao postdejtonsku i postratnu društvenu dramu, dramu nove generacije. Slika Nećka dok kida papire iz sveske, pljune u njih, zgužva ih i baci na poster Zdravka Čolića u Delbojevoj kafani, koji stoji preko puta njih, polijepljen i upljuvan Nećkovim papirićima, jeste savršena metafora ambivalentnog odnosa te postratne generacije naspram one starije. Mnogo puta dosad su u ovdašnjoj književnosti viđene traume i nostalgija genaracije njihovih očeva i majki, dok je veliko pitanje na koje ovaj roman nudi vlastiti odgovor kakve su to nostalgije i traume generacije već formirane u poratnom vremenu. Upravo ovi likovi vječnih studenata, sinova ratnih profitera, mladih koji sreću traže u Njemačkoj, mladih opterećenih tuđom, refleksivnom nostalgijom, nedoživljenom jugonostalgijom, traumom postratnog društva i vječno obnavljajućih narativa o ratu, jesu arhetipovi jednog dosad neopisanog vremena.


Autor: Kenan Muminagić, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.