I migrante ubijaju, zar ne?

Nilufer Demir/Dogan News Agencyia Agence France-Presse

Sa preko 3.770 procijenjenih smrtnih slučajeva, 2015. godina je bila najsmrtonosnija godina za migrante i izbjeglice koji prelaze Sredozemno more, pokušavajući doći do Evrope. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) poređenja radi, navodi, u Sredozemlju je 2014. godine zabilježeno oko 3.270 smrtnih slučajeva na globalnoj razini, IOM procjenjuje da je u 2015. godini umrlo preko 5.350 migranata. Najsmrtonosniji mjesec u 2015. bio je april, kada je umrlo skoro 1.250 migranata, uglavnom zbog najgore tragedije u historiji migracija, kada je na Sredozemnom moru potonuo brod koji se kretao iz pravca sjeverne Afrike, u njmu se nalazilo oko 800 migranata kada je njihov prenapučeni brod napustio obalu Libije. Samo 28 preživjelih spašeno je i dovedeno u Italiju.

Već sedmu godinu IOM na globalnom nivou sprovodi projekat nestalih migranata (Missing Migrants Project), koji je do danas zabilježio smrt 35.720 ljudi, uključujući 464 smrtna slučaja do 19. marta 2020. Podaci prikupljeni kroz ovaj projekat mogu se posmatrati samo indikativno i kao rizici povezani sa migracijama, ali ne i kao stvarni pokazatelji smrtnih slučajeva. Prema IOM-u, u kontekstu neregularnih migracija, izračunavanje ove brojke izazovno je iz dva glavna razloga – temeljni podaci o smrtima tokom migracije i migracijskih tokova vrlo su nepotpuni, kao i zbog samih posljedica izbora koji se napravi prilikom izrade samog izračuna te zato mogu značajno odstupati od konačne stope smrtnosti.

U saopštenju od 20. marta 2020., IOM izvještava da je 14.854 migranata i izbjeglica ušlo u Evropu morskim putem sredinom marta 2020. godine. Ovi podaci predstavljaju povećanje od gotovo 50 posto u odnosu na dolaske kroz tri migrantske rute koje prolaze kroz Sredozemno more, kad je IOM zabilježio 10.771 neregularnih dolazaka u Evropu morskim putem. Broj smrtnih slučajeva do 18. marta smanjen je na 219 u odnosu na 299 od prošle godine.

Nedostatak pouzdanih i potpunih podataka o smrti i nestancima migranata, dodatno otežava procijeniti tačan broj smrtnih slučajeva migranata u svakoj državi, kako zbog nedostatka informacija o migrantima (socio-demografskim), tako i zbog nepostojanja evidencije o samim smrtnim slučajevima migranata. Iako postoje evidencije, odnosno samo praćenje broja smrtnih slučajeva migranata, tu dolazimo do kompleksne činjenice da malo službenih izvora prikuplja i objavljuje podatke o broju ljudi koji su umrli tokom nelegalnih migracijskih putovanja na njihovom teritoriju. Kako su godine odmicale tokom ovih neregularnih migracija, tako se čovjek pretvarao u brojku i sva njegova priča, sudbina, želje, postaju još jedan trag na papiru, koji i nije tako jasan, kao njegova želja za boljim životom.

Iako je prema zvaničnim podacima IOM-a, kao i medijskim podacima utvrđeno da se najveći broj smrtnih slučajeva desio zbog posljedica brodoloma, važno je naglasiti da se nedovoljno pažnje posvećuje evidentiranju ubistava migranata od strane drugog lica u državama koje se nalaze na migrantskim rutama. Iako se ti isti brodolomi smatraju kao način ubistva migranata,  nailaze i na osudu, rijetko koja država je odlučila da sankcioniše krijumčare povezane sa tim nesrećama. Međutim, Turska je u martu ove godine osudila trojicu Turaka na 125 godina zatvora zbog sudjelovanja u utapanju dječaka Aylana Kurdi, čija je smrt 2015. postala svjetski simbol patnje prouzročene sirijskim ratom i evropskom izbjegličkom krizom koju je izazvao. Dvogodišnji Aylan je tada poginuo sa svojim petogodišnjim bratom Galipom, njihovom majkom i još dvoje izbjeglica, kada je gumenjak koji je prevozio 14 izbjeglica potonuo.

Izgubljeni životi u tuđini

Eskalirajući broj ilegalnih prelazaka zadnjih godina je ukazao i na nedovoljnu pripremljenost i nedostatak koordinacije međunarodnih organizacija, vlada i relevantnih institucija u regionu. Populizam, desničarski ekstremizam, zloupotreba migrantske situacije u dnevno-političke teme, te sama dehumanizacija migranata dovela je do stvaranja mržnje i neprijateljstva prema migrantima i izbjeglicama i do pojava masovnijeg nasilja nad osobama u pokretu. Većina incidenata je prošle godine zabilježena u Srbiji i Hrvatskoj, da bi se počeli dešavati napadi na migrante i u Bosni i Hercegovini. Pošto se nije na vrijeme reagovalo, nasilje nad migrantima je bilo sve učestalije te je eskaliralo kada se u oktobru 2019. godine desilo ubistvo migranta u Bileći.  Ubijen je dvadesetogodišnji Seid Adu iz Maroka, koji se kretao sa grupom migranata. Njega je ubio iz puške M-48, Milorad Čomić (49), koji živi u selu Todorići u bilećkoj regiji Vranjska. Čomić je priznao ubistvo, te je pušten iz pritvora i braniće se sa slobode.

Foto: Anadolija

Nakon ovoga ubistva došlo je do reakcije lokalnog stanovništva, ali ne u smislu da se ne dozvoli nošenje nelegalnog oružja i da se ne dopušta da građani mogu uzeti pravdu u svoje ruke i pucati na ljude, u ovom slučaju na migranta, već se ta reakcija ogledala u tome da se organizuju neke seoske straže i slično. Na žalost ta aktivnost je dobila i podršku lokalnih vlasti, ali i vlasti sa entitetskog nivoa, te je stvoren neopravdani strah od migranata da su oni napadači i da su spremni na nasilje. Ovako zasnovane reakcije nemaju uporišta, ne postoje dokazi od strane Granične policije BiH niti od nadležnih policijskih uprava da su migranti u većini nasilni.

Završavajući ovaj tekst istovremeno je objavljena informacija o novom smrtnom slučaju među migrantima. Naime, u želji za boljim uslovima života i donekle humanog postupanja, neienovani migrant je 14. maja 2020. godine,  smrtno stradao pri pokušaju ilegalnog ulaska u prihvatni centar u Velikoj Kladuši. Uviđajnim radnjama je utvrđeno kako je osoba pokušala ilegalno ući u kamp, te da je provlačeći se kroz ogradu nesretno izgubio život. Uzrok smrti je najvjerovatnije gušenje, navodi portal Klix.

Dehumanizacijom migranata oduzimamo im njihovo dostojanstvo

Još 2015. godine, Amnesty International u izvještaju o evropskim granicama i kršenju ljudskih prava protiv migranata u Makedoniji, Srbiji i Mađarskoj upozoravali su na nasilje nad migrantima i prekomjernu upotrebu sile od strane granične policije. “Balkanska ruta nije sigurna. Na granici Makedonije s Grčkom i na granici Srbije s Makedonijom, migranti rutinski podliježu nezakonitim pritiscima i zlostavljanju od strane granične policije. Osim kršenja ljudskih prava od strane vlasti, izbjeglice i migranti podložni su eksploataciji od strane krijumčara, koji u nedostatku sigurnih i redovnih ruta omogućavaju migrantima nelegalna putovanja. Krijumčari mogu ne ispuniti svoja obećanja, podići već dogovorenu naknadu ili napustiti ljude u udaljenim područjima. Izbjeglice i migranti dodatno su osjetljivi na napade i pljačke od strane oružanih skupina, ali zbog oštrog postupanja od strane vlasti vlasti, boje se da takve napade prijave policiji”, navodi se u datom izvještaju.

Amnesty International kontinuirano prati stanje na području Zapadnobalkanske rute, te u okviru svojih izvještaja upućuje i preporuke nadležnim vlastima i institucijama. Prilikom izrade izvještaja, sprovodi se desk istraživanje, terensko, kao i intervjuisanje migranata, koji svojim ispovijestima nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jedna od nehumanih i neljudskih izjava jeste “ako ovdje i umreš, nikoga nije briga”.

Ponovo 2019. godine, u izvještaju o nasilju nad migrantima duž balkanske rute pokušava se rasvijetliti kršenje ljudskih prava, fokusirajući se na dio rute koji prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju. Međutim, Amnesty International napominje da “push-back” metode (mjere vraćanja migranata), kolektivno protjerivanja i nasilje na granicama nisu samo nusproizvod jednostrukih antimigracijskih praksi tih zemalja. Ova međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava napominje da su takve prakse upravo posljedice šire politike Evropske unije za smanjivanje neregularnih prelazaka i zadržavanje ljudi izvan EU i to pooštravanjem granične sigurnosti i kreiranja migracijskih procesa.

Malo nasilja, malo “push-backa” i malo ksenofobije

U oštroj osudi hrvatske prakse “push-backa” kao rezultat prioritiziranja graničnog nadzora nad poštivanjem međunarodnog prava, evropske vlade ne zatvaraju samo oči pred zlobnim napadima hrvatske policije, već i finansiraju svoje aktivnost, podsjeća Amnesty International. Osim porasta nasilja nad migrantima i stigmatizacije, ova migrantska situacija je premašila vlastite okvire i prešla u humanitarnu.

Nihad Suljić, građanski aktivista, u razgovoru o nasilju nad migrantima i odnosu policije prema migrantima, kaže da je svjedočio nasilju policije. “Odnosno sve izbjeglice i migranti za hrvatsku graničnu policiju kažu isto. Nasilje, kršenje prava, neljudsko ponašanje, ponižavanje i pljačkanje. Uzimanje novca, razbijanje telefona, spaljivanje odjeće, obuće, stvari. Sve vrste nasilja ukratko. Svi oni koji su išli u “game” (pokušaj prelaska granice BiH i Hrvatske), kažu isto. Volonteri u Velikoj Kladuši i Bihaću posebno svjedoče tome. Mada ni policija u Srbiji i Bosni i Hercegovini nije baš zlatna”, kaže Suljić.

Da ovaj način odnosa vlasti i graničnih policija samo doprinosi širenju netolerancije i netrepeljivosti, a u konačnici i islamofobije svjedoči ispovijest aktiviste Suljića. “Neki dan su mi momci koji su pješice krenuli iz Tuzle prema Krajini rekli da su stigli do bosanskohercegovačkog entiteta, Republike Srpske, te da su im policajci rekli ‘No Muhamed, go back in Tuzla’, pa su bili prinuđeni da se vrate.”

Da islamofobija uzima maha među ljudima, potkivajući netrepeljivost i mržnju, svjedoči i slučaj od 07. maja u Srbiji, gdje je dvadesetogodišnji Filip Radovanović, inače predsjednik Odbora desničarskog pokreta Levijatan u Obrenovcu, automobilom probio ulaz Prihvatnog centra za migrante. Poražavajuća I neprihvatljiva je činjenica da je čitav incident emitovan uživo putem Facebooka. Radovanović je pokušao najprije ući u migrantski centar u dijelu gdje je postavljena žičana zaštitna ograda, te je u videu poručio da ne želi muslimansku državu, ne želi da njegovu djevojku napadaju migranti i da ne želi to trpiti. “Kazna će da bude velika, sigurno. Ne želim da pravoslavlje dam muslimanima, i neću ga dati. Vjeruj mi.” Prema pisanjima medija, Radovanović je predsednik Komisije vijeća opštine Obrenovac za saradnju sa omladinom i udruženjima i aktivista je Srpske napredne stranke.

Iako je sam napad bio osuđen od strane javnosti i medija, ozbiljne reakcije na državnom nivou još nema. Jasnu poruku o tome šta ovaj napad može predstavljati rekla je za Danas, Katarina Golubović, predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava – Jukom, nasilnički upad automobilom u prihvatni centar je “opasan zločin iz mržnje u službi izborne kampanje”. Posljedice koje pojedinci svojim ekstremnim ponašanjem mogu izazvati su zasigurno jako štetne za društvo i teško predvidive. Nekoliko dana nakon incidenta Radovanovića, ponovo je došlo do djelovanja desničarskih ekstremista, ovaj put oko 50 pripadnika pokreta Levijatan, Četničke omladine, Nacionalnog korpusa i pokreta “Živim za Srbiju”, protestovalo je ispred migrantskog centra u Obrenovcu, navodi Nova.rs. Ovo okupljanje je uslijedilo nakon hapšenja Radovanovića, a pripadnici ultradesničarskih pokreta okupili su se da ukažu na problem migrantske politike u Srbiji. Oni su poručili da Radovanović nije terorista, kao i da je samo “emotivno reagovao”.

Bosna i Hercegovina na ispitu ljudskosti i vladavine prava

Nehumano postupanje, uskraćivanje ljudskih prava i dostojanstvo, kao i samo nasilje nad migrantima iz dana u dan raste. Prema svjedočenjima migranata i aktivista, ljudi u zemljama koje su prošli ili u kojima se trenutno nalaze, postaju agresivni prema njima i pokazuju sve manje empatije. Mediji su izvještavali o razdvajanju oca i djeteta u Hrvatskoj, odnosno porodica u različitim državama, razdvajanjima u kampovima, pojedinačnim ubistvima i sahranama sa grobovima N. N. oznaka, međusobnim tučama u kampovima, što govori da još uvijek migrantska situacija nije stavljena pod kontrolu.

O samoj pojavi mržnje i ksenofobije naspram migranata, Suljić kaže: “Znate izuzetaka nema, to jesi li čovjek koji nije rasista i fašista nema pravila sa nacijom i religijom. No, da se ne lažemo mnogo građana i građanki Srbije i Hrvatske nikada se nisu odrekli mržnje prema svemu što nije srpsko ili pak hrvatsko. Migranti koji su u svom proputovanju prošli kroz Srbiju upravo su mi prepričavali takve stvari. Stvaranje mita i klime da oni žele islamizirati Srbiju ili pak Evropu odgovara vlastodršcima da bi pokupili političke bodove tako što će navodno “štititi” svoje građane od migranta i izbjeglica koje predstavljaju kao radikalne islamiste.

Da, nije samo u Srbiji i Hrvatskoj takva situacija, Suljić dalje navodi da ni Bosna i Hercegovina nije odmakla od sličnog modusa ponašanja. “Poslušajte samo izjave nekih političara u BiH, oni mogu parirati Viktoru Orbanu.”

Samom populističkom retorikom dehumanizacije migranata želi se nametnuti javnosti i osobama pojedinačno, da se distanciraju od same osobe, u ovom slučaju migranata. Na taj način pokušava se  stvoriti opravdanje za takva ponašanja, policije i/ili vlasti, prema ljudima koji imaju svoja ljudska prava zagarantovana međunarodnim dokumentima, te kao takva, moraju i trebaju biti uvažena. “Nasilje nad ovim ljudima je nešto na što se javnost navikla, što je na žalost užasno. Dakle kada se njihova prava krše, kada ih se premlaćuje, ubija i šta sve ne, ljudi su ili ravnodušni ili mnogo puta čujete izjave tipa ‘zašto su uopće kretali ovamo'”, poručuje Suljić.

U razgovoru sa migrantom kojeg smo zatekli u parku kod džamije, Azhar iz Sirije, kaže da je na svom proputovanju osjetio razliku u odnosu i ljudi i policije. “Ljudi u Srbiji se mnogo lošije odnose prema nama, za razliku od ljudi ovdje u Bosni. Ja lično nisam bio pretučen, samo jer sam imao sreće.  Prilikom pokušaja prelaska granice sa Hrvatskom, čuli smo pucnje upozorenja. Prvi put kada sam pokušao preći sa nekoliko prijatelja, uhvatili su trojicu i počeli ih tući, bez ikakvih pitanja”, navodi on i dodaje da ih makar manje tuku u Bosni i Hercegovini.

Preporuka Amnesty Internationala za vlasti Bosne i Hercegovine povodom unapređenja odnosa prema migrantima jeste suzdržavanje od nepotrebnih ograničenja slobode kretanja migranata i izbjeglica. Takođe je potrebno poduzeti konkretne korake kako bi se osigurala bolja priprema države za adekvatno reagiranje na potrebe izbjeglica i migranata koji prolaze kroz ili borave na teritoriju Bosne i Hercegovine, uključujući pružanje adekvatnog i sigurnog smještaja, sanitarne zaštite, medicinske njege i pravnu pomoć, kako to zahtijeva domaće i međunarodno pravo, posebno sada u vrijeme pandemije COVID-19.

Piše: Safet Musić za IMEP/GlobalAnalitika

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.