U društvu koje je oskrnavljeno na razne načine nada je važna jer stoji kao apsolutna suprotnost nasilju. Nada je u srži marginaliziranih politika. To bar mi u Bosni znamo. Nije nam ostalo mnogo šta drugo, pa me uvijek iznenadi koliko su ljudi spremniji prikloniti se fašizmu i ideologijama koje nadu razvaljuju u 700 malih dijelova, kaže Ćurak
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
Sociologinja i politologinja mlađe generacije Hana Ćurak, koja živi i radi u Berlinu, aktivistički djeluje kroz platformu Sve su to vještice.
Interview: Ko su te vještice, šta su one danas, gdje su?
Ćurak: To su žene koje se ne uklapaju u patrijarhalna očekivanja, a patrijarhalna očekivanja su tolika da se niko na ovom svijetu u njih ne može uklopiti! Dakle – sve smo mi vještice. Nađe se tu pokoji praktikant-vještac, ali oni moraju mnogo da uče i budu pod nadzorom iskusnijih kolegica. Inače, cilj platforme Sve su to vještice je da obuhvati žensko iskustvo, da subvertira ili dekonstruiše narative i sisteme koji ga trivijaliziraju, kao i da pokaže će vještice uvijek postojati, ma koliko ih pokušavali ignorisati ili skrajnuti. Ukratko – Sve su to vještice je subverzija te šovinističke izjave. Također je hommage Vješticama iz Rija i drugim intelektualkama iz Jugoslavije koje su prognane, ismijane ili ignorisane zbog njihovih antiratnih i antinacionalističkih stavova.
Turobna interpretacija metle
Interview: Da li sam ja dobro razumjela da je vješticina metla – simbol slobode?
Ćurak: U crtiću Kiki’s Delivery Service studija Ghibli od djevojčica se očekuje da sa trinaest godina naslijede metlu svoje mame-vještice i otisnu se u svijet, nađu svoj grad i postanu vještica tog grada koja njegovim stanovnicima i stanovnicama vrijednim radom pomaže da vode bolje živote. Kiki, vještica čije odrastanje posmatramo, metlu koristi i da očisti svoju prašnjavu podstanarsku sobu u potkrovlju, da spasi bebu koja pada u provaliju, ali i da odvede dečka koji joj se sviđa na romantično razgledanje grada. To je metla 21. stoljeća i meni se sviđa ta interpretacija! Mislim da u metlu možemo upisivati i turobne interpretacije kao što su činili muškarci u proteklim stoljećima koji su žene proglašavali vješticama, ali metla kao simbol slobode čini cijelu stvar čarobnom, afirmativnom i osnažujućom.
Interview: Zašto to ljudi ne znaju ili ne razumiju?
Ćurak: Historija motiva i lika vještice veoma je kompleksna. Iz kojeg god ugla da je posmatramo, bio on teoretski, aktivistički, umjetnički, feministički ili šovinistički… dobit ćemo sliku o patrijarhatu i ženi koja odlučuje da, usprkos njemu, svoj život živi autentično. Za mene je vještica primarno politička kategorija, ali ona nikada nije nužno bila predmet mog akademskog istraživanja. Taj pojam ja koristim kao signal, kao preuzetu riječ kojom signaliziram moramo afirmirati žensko iskustvo bez nužne relacije ka muškom.
Interview: U Americi na jednom univerzitetu postoji predmet vještice ili tako nekako?
Ćurak: Ma da! Tema vještica je iznimno zastupljena u akademskim, aktivističkim i feminističkom djelovanja i mišljenju. U posljednje vrijeme globalni medijski prostor je čak i prezasićen tom temom, ona je već veoma dobro kanonizirana, toliko dobro da u posljednjem video-spotu koji je objavila Dua Lipa glumi vješticu. Tema vještice kao društvene i političke kategorije oduvijek je zanimljiva i o njoj se mnogo pisalo, ali u posljednjih 10 godina posvećuje joj se posebna akademska pažnja, pa tako mlade akademkinje poput Kristen J. Sollee na The New School for Social Research stvaraju kurikulume koji se bave ovom temom. Njena knjiga Witches, sluts and feminists na osnovu koje je napravila taj predmet je veoma čitljiv i privlačan uvod u temu vještice. Na nekim drugim mjestima izučavaju se vještičje prakse, pa tako na primjer postoje mlade žene koje nude online kurseve iz čitanja tarota, otkrivanja svoje seksualnosti, prilagođavanja svakodnevnice menstrualnom ciklusu, ali to nije isto, praktična magija ipak nije na univerzitetima, a time se ni ja ne bavim.
Da, suština je u feminizmu
Interview: Suština je zapravo u feminizmu – koliko njega danas ima u BiH? Zašto je feminizam važan i potreban?
Ćurak: Da, suština je u feminizmu. Mislim da se feminizam ne može kvantificirati, kategorizirati ili opisati u deset jednostavnih izjava… U Bosni i Hercegovini, feminizam je važan jer je nasilje nad ženama iznimno prisutno i normalizirano, a bez njega ne bi bilo sigurnih kuća. Bio je skoro pa jedino utočište autentične prekogranične solidarnosti tokom posljednjeg rata u BiH, stvorio je bosanskohercegovačku antifašističku historiju i mislim da je najzaslužniji za masovno opismenjavanje žena koje su organizirale pripadnice Antifašističkog fronta žena. Veoma je važan i zbog toga što u BiH ima iznimno bogatu historiju koja je veoma drugačija od historije zapadnog feminizma.
Interview: Šta bi onda uopšte danas značilo biti feministkinja – nekada je to bilo borba za pravo na rad, za nenošenje grudnjaka, opismenjavanje žena….
Ćurak: Za mene su feministi i feministkinje sve osobe koje kritički razmišljaju, adresiraju reproduktivni rad, te odlučuju živjeti svoj život autentično, lišeni iznimno zahtjevnih patrijarhalnih društvenih konvencija zasnovanih na toksičnoj muškosti i potlačenosti žene. Feminizam je činjenje stvarnosti i svakodnevnih odnosa queer. Isitna, često se pogrešno posmatra kao neosnovan zahtjev za udobniji život, mnoge osobe smatraju feminizam upravo time, ali te interpretacije funkcionišu samo unutar patrijarhalnih okvira što znači da nisu feminističke.
Interview: Čini mi se da su žene su prije 100 godina ili poslije drugog svjetskog rata bile bolje organizovane, solidarnije, glasnije… Ako sam u pravu šta se desilo s tim danas ili je ta povezanost samo promijenila oblik i šta misliš s čim ta promjena ima veze – sa slobodom, obrazovanjem, ratom, tranzicijom….
Ćurak: Repatrijarhalizacija društva je dio post-konfliktnog tereta, i, nažalost, čini mi se, jedan od najuspješnije ostvarenih dugoročnih ciljeva ubilačkih i nacionalističkih politika. Žene Bosne i Hercegovine žive blizu smrti. Veoma mnogo žena je izgubilo bližnje osobe prerano, doživjele su bolne traume i izložene su nasilju u svim poljima njihovih života. Zato je veoma bitno ozbiljno, temeljito i s odgovornošću pristupati ženama u BiH. Prvi korak je učiniti javni prostor dostupnim ženama, a ne trpjeti žene ili im davati prostor kao da ga one same ne mogu osvojiti. To trenutno nije slučaj – svaka žena koja u BiH istupi u javnost izložena je nasilju na različite načine i naravno da je onda teško biti aktivna ili željeti učestvovati van matrica koje život čine podnošljivim, a koje su patrijarhalne.
Interview: Gdje su u ovoj priči ili koja je uloga muškaraca?
Ćurak: Muškarci mogu biti feministi prepoznajući svoju privilegiju i djelujući aktivno kako bi je adresirali. Praktično, to za početak znači adresirati opušteni šovinizam svojih prijatelja i kolega, pravično obavljati emotivni, organizacijski, kućanski i svaki drugi reproduktivni rad unutar domaćinstva.
Interview:U jednom od podcasta govoriš o fenomenu uvrede – jesu li one danas u javnom prostoru prisutnije nego prije i da li su gorče one na račun žena ili…
Ćurak: Govorile smo o uvredi sa Svetlanom Slapšak, kandidatkinjom za Nobelovu nagradu 2005. godine, koja analizira diskurzivni život uvrede. Tu smo se dotakle i humora jer uvreda na osnovu gluposti je uvijek diskriminatorna, ali postoje jezički oblici u kojima ona ima svoju funkciju. Na primjer u satiri, u Vješticama… Uvreda može da ima svoju efektnu funkciju u javnom prostoru, no kod nas su one često samo šovinizam ka drugom i drugačijem. Mislim da je u BiH najproblematičnije što neopaženo prolazi takozvano doxxovanje ili ugrožavanje nečijeg privatnog života s ciljem antagoniziranja, uglavnom motivirano ideološkom, političkom ili drugom mržnjom. Često čak i mediji učestvuju u činjenju ovog zločina koji se u Bosni i Hercegovini uopšte ne smatra zločinom. Mislim da su u BiH najpopularniji ljudi koji to aktivno rade na Twitteru i Facebooku i za njih nema posljedica, a to je veoma opasno.
Ostatak intervjua pročitajte ovdje