Goran živi u nama: Vidimo se u vječnosti…

Izjeda bol iznutra.Kažu proći će. Vrijeme kažu sve izliječi. Sjenka crnila zamračuje život.Ne znam jeli java ili još sanjamo. Prošlo je više od šest mjeseci .Ne može duša i savjest razumjeti da nekoga nema, tako iznenada.Čovjek se uvuče u svoj hram tišine, spokojno razmišljajući o životu ,o mnogim pitanjaima koja se sada čine tako važnim, a ustvari su jako nebitna.  Hram tišine nas čini svakim danom spokojnijim,smirenijim.Znam sada kada je otišao u vječnost , pitamo se što je to vječnost? Svi znamo da se naše putovanje kroz ovaj svijet mora završiti jednog dana.

Napisala:  Žana Alpeza

Postoje momenti poput sada zime , kiji nas na poseban način povezuju da se posvetimo više razmišljanju o sebi,da razmotrimo puteve kojim smo krenuli.

Bol…kako preživjeti Bože reci ? Žaljenje, ranjeno srce, bol je ta koja uništava tijelo i ugnjetava duh.Znam da smo od kolijevke do groba u raljama patnje koja zna biti nepopustiva.Što je onda život ? Kakav je smisao života? Čovjek je jedino biće koje postavlja ova pitanja! Kakav je smisao da se toliko dajemo u nepotrebnim situacijama rućeći i uništavajući sve pred sobom. Nema odgovora. Samo teorije,svatko po svojoj, i svi su uvjereni da su u pravu.

Blizina kraja života grubo nam otkriva da je naš život na ovoj Zemlji krhak i ranjiv.

Smrt, posljednji korak…

Nije život prekratak,već je smrt preduga. Putovanje na kojega svi idemo i koje nas plaši, putovanje koje zatvara vrata ovoga života ,iza nas stavlja na prag pitanja misterije. Uloga religije /crkve je da nas uči kroz život da nam da duhovnu hranu,snagu. Neki od nas čekamo na smrt kao na izobilje, dok se drugi plaše sa osjećajem praznine u skladu sa svojim životnim odgojem, životnim stavom,i tako dalje. Najveći strah koji imamo je onaj kada se pitamo što „slijedi poslije smrti“. Kroz čovječanstvo čovjek je pokušavao i pokušava da „ukroti smrt“,da je razumije ,da je učini što prihvatljivijom. Nema dokaza da se sve završava kad odemo iz ovoga zemaljskog života.

Opraštanje od ovoga života je težak zadatak, nitko ga ne može dovoljno opisati riječima. Većina ljudi kažu da bi voljeli da umru, nesvjesno,brzo i bezbolno. Nema tog čovejka koji se ne boji smrti, koji se ne boji straha od nepoznatoga, ali često znamo u razgovorima čuti kako je patnja ta koja je najteža, patnja koja sve oko sebe razara.

Znamo da je smrt posljedji korak u ovome našem putovanju zvanom život.

Reći posljednje zbogom….

Reći posljednje „zbogom“, ne može se čovjek na to privuiknuti. Netko se osjeća bolje kada se oprosti ,netko gore. Sa religijske strane točke gledišta, oni koji su jako bolesni i koji se pate i žele da odu,da patnja prestane, ne može biti protiv Božje volje, pošto On može samo da želi ono što je dobro za nas. Ne željeti živjeti kada se radi o namjernom odbacivanju života sasvim je druga stvar.

Za posljednje zbogom čovjek se ne može da pripremi.Ali nas tješi da naše putovanje kroz ovaj svijet završava jednog dana. Bacamo puno vremena i energije na odbacivanje ove stvarnosti. Postoje trenuci u našim životima kada na poseban način počnemo razmišljati o sebi, da razmotrimo puteve kojima smo krenuli i kako živimo..

Zbogom znači sada na ovozemljaskom svijetu, vidimo se u vječnosti

Zadnja stanica putovanja nije groblje…

Za vjernike posljednja stanica u našem životu nije groblje. Vjera nas uči da moramo da prođemo kroz „ dolinu sjene smrtnosti“. Nada, vjera da ćemo jednog dana biti sa svojim voljenim nam daje ogromno olakšanje. Groblje je grad koji u tišini počivaju, groblje je mjesto gdje dolazimo, groblje je mjesto koje je samo naš dragi Goran i svi drugi ljudi otišli na privremeni boravak. Mjesto gdje nam bude lakše, mjesto gdje možemo pričati,plakati, izjadati se, doći,posječivati. Groblje je mjesto koje nam pruža utjehu da je naš dragi Goran tu zajedno sa scima koji svakim danom odlaze,koji nas gledaju sa neba. Prilikom smrti prah se vraća u zemlju, a duh Bogu koji ga je dao.

Prihvaćanje stvarnosti…

Prihvatanje stvarnosti dolazi kada smo spremni da prihvatimo da je gubitak konačan, i da je , koliko god nas to boljelo,ljudski želimo vratiti da bude kao nekada. Kako doći do prihvaćanja znam da mora proći vremena, znamo da moraju proći faze žalovanja. Prihvaćanje stvarnosti mislim da znači da ne trebamo zavisiti od ponašanja drugih da bismo bili sretniji Svatko svoju tugu i fazu žalovanja prolazi na svoj način. Netko ide svaki dan na groblje da mu bude lakše, netko počne pisati i zapisivati misli,osjećaje, ono što je mogao reči a nije tokom života. Znati i biti svjestan činjenice da je Goran  učinio sve najbolje sa svim svojim usponima i padovima. Prekrasne si uspomene ostavio,  i dok smo živi  veliko  Hvala ti što si bio dio nas!

Utjeha u tugovanju…

Što reči ili uraditi kad sada tugujemo. Prijatelji će reći, sve je to normalno, prirodno je ,tako je moralo biti, neki ljudi čak i kažu život se nastavlja nakon sahrane i tako dalje.Ako netko nije prošao u životu proces tugovanja žalosti bolje da ništa ne kaže.Zašto? Jer ne može razumjeti koji je to razarajući osjećaj tuge, žalosti, gubitka.

Tuga i žalovanje koje nosi bol znam da je dugotrajan proces, jako bolan ,posebno u trenucima kada je čovjek sam ,u trenucima kada dolazi Božić, rođendani, obljetnice i slično. Tada se duša kida okovana lancima tuge .Ali imamo Boga u svome životu i lakše nam se lanci kidaju.

Gorane, vječno živiš u nama ! Vidimo se u prostranstvima svemira!

Stavovi i mišljenja iznešena u ovom članku su potpuna odgovornost autorice i njezine perspektive načina na koji iznosi ovaj članak!

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.