No, ovdje nije riječ o brojkama i zarazi, već o procjeni ambasadora EU, koji smatraju da taj kriterij od famoznih 16 u regionu trenutno ispunjavaju samo Crna Gora i Srbija.
Piše Vildana Selimbegović za Oslobođenje
Čudan smo mi svijet. Tokom vikenda, dok su se obarali dnevni rekordi novozaraženih Covid-19, daleko više se raspravljalo o mogućnostima da nam Hrvatska otvori samo koji dan prije svoje zatvorene granice, nego o epidemiji. Zapravo se na zarazu tek rijetki osvrću: dr. Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a, upozorila je da Sarajevo nema izolatorij, a kapacitet bolnice Podhrastovi, gdje je još jedan sprat otvoren za oboljele, ravno je 100 pacijenata. To je, u ovom času, brojka kojoj se približavamo brzinom dnevnog testiranja na razini Federacije, a sa svojih 30 novih slučajeva ni Kanton Sarajevo nije daleko. No, i dalje nam je – čini se – mogućnost putovanja daleko veća briga, zato debata o tome hoće li i kada Hrvatska otvoriti granice Bosancima i Hercegovcima ne posustaje, a od jučer je u opticaju i mogućnost reciprociteta. S obzirom na to da nam je prolazak kroz Hrvatsku zabranjen i u tranzitu do Neuma, ministrica spoljnih poslova BiH Bisera Turković najavila je da će već danas predložiti uzvratnu mjeru: to znači da bi i Bosna i Hercegovina zabranila državljanima Hrvatske tranzit kroz Neum. Što je sve skupa mnogo više politička priča nego briga o zdravlju, a dodaju li se tome odluke Komiteta Evropske unije ko sve (ne) može zakoračiti u zonu Schengena, i odluke iz Zagreba postaju jasnije.
Komitet koji je zasjedao u Bruxellesu, negdje kasno u petak uveče je, kako prenosi N1, reducirao ranije napravljeni spisak zemalja za čije će građane od 1. jula biti otvorene granice Evropske unije: iz regiona u obzir dolaze tek Srbija i Crna Gora, a na listi od ukupno 14 država tu su još Alžir, Australija, Kanada, Gruzija, Japan, Maroko, Novi Zeland, Ruanda, Južna Koreja, Tajland, Tunis i Urugvaj. Na spisku je i Kina, ali pod uslovom da obezbijedi reciprocitet, odnosno da omogući ulazak građana EU u tu zemlju, što u ovom trenutku nije slučaj. Bosne i Hercegovine nema, kao ni Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. No, nema ni Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Izraela, Turske, Saudijske Arabije: utješna za sve pobrojane, a nedobrodošle je što spisak država čijim građanima će biti dozvoljen ulazak u EU nije definitivan i njega su tokom vikenda razmatrale države članice EU, a konačna odluka se očekuje danas. Kakav god rezultat bude, spisak će biti ažuriran svake dvije nedjelje, u skladu sa epidemiološkom situacijom u svakoj državi, učestalošću novoinficiranih, kapaciteta za testiranje, načina prevencije i drugim kriterijima. A ključni kriterij je da država nema više od 16 novoinficiranih na 100.000 stanovnika. I to bi se sve doimalo standardizirano i evropski i valjda niko ne bi ni imao pravo da se ljuti, da nije podatka da i Srbija, pa čak i Crna Gora, po mapi američkog Univerziteta “Johns Hopkins” nisu iznad traženih 16, s obzirom na to da Srbija ima 20 novozaraženih na 100.000 stanovnika, a Crna Gora 19. Nije nikakva utjeha, ali recimo Velika Britanija ima 25 na istoj tablici, a Švedska čak 151. No, ovdje nije riječ o brojkama i zarazi, već o procjeni ambasadora EU, koji smatraju da taj kriterij od famoznih 16 u regionu trenutno ispunjavaju samo Crna Gora i Srbija: da li je, zapravo, ta procjena na skali evropskih vrijednosti iznad istraživanja američkog univerziteta ili se pak radi o onim “drugim kriterijima” koji su, barem kada je Evropa u pitanju, uvijek i iznad svega politički? I šta to, zapravo, znači za odluku susjedne Hrvatske da građanima svih zemalja regiona (izuzev Crne Gore) ulazak omogući uz uvjet samoizolacije? Da će od 1. jula dozvoliti nesmetan dolazak državljanima Srbije, a i dalje ostati na obaveznoj samoizolaciji od 14 dana za državljane BiH čak i ako imaju pasoš Hrvatske? Tu je, valja to priznati, Hrvatska bila posve jednaka prema svima koji dolaze iz naše zemlje.
Puno je pitanja, a najbolji odgovor bi bez sumnje bio poboljšanje epidemiološke slike u Bosni i Hercegovini s tendencijom popravljanja političkih odnosa kako u samoj zemlji, tako i sa susjedima. Evropska unija nam je, šta god mi o tome mislili, tu, u Hrvatskoj, iako se – kako smo se već puno puta uvjerili – odluke (zvanično) donose u Bruxellesu, a zapravo na relaciji Berlin – Pariz. Kad god treba da se odluka ne donese, Bruxelles bruji podsjećanjima kako procedura nalaže da se sve zemlje članice usaglase. Što se obično opisuje onom čuvenom narodnom ne lipši, magarče, do zelene trave, aktuelnom političkom: to usaglašavanje je razlog što je Milorad Dodik, recimo, na crnoj listi SAD-a, ali ne i Evropske unije, a u mojoj svijesti podsjećanjem na godine rata u kojima se golim okom, i iz opsjednutog Sarajeva, vidjelo da – što se Evrope tiče – rat nikada i ne mora završiti. I nije ga zaustavila Evropa, već SAD, dejtonskim mirom kome danas svi pronalaze zamjerke, no niko ne spori da je spasio brojne živote. Sve dalje su domaći rezultati uz podršku međunarodne zajednice o kojoj ovdašnji lideri imaju različite stavove, no svaki ponaosob ih voli koristiti samo u onoj mjeri koja mu odgovara. Recimo, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, toliko je puta najavio kandidatski status BiH za EU da bi – valjda svjestan toga da je najava jedno, a realizacija posve druga priča – zdušno podržao održavanje blajburške mise u Sarajevu, a njegovi kadrovi još ne odustaju od obračuna sa svima onima koji su ustali protiv tog čina koji je, u najmanju ruku, u potpunoj suprotnosti sa temeljnim evropskim vrijednostima kojima se HDZ kiti kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Pa ipak je Sabor Hrvatske, takorekuć na margini EU, bio službeni pokrovitelj blajburške mise u Sarajevu?!
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović
Posve je druga priča progon i maltretiranje Seada Đulića, predsjednika SABNOR-a i njegovih prvih suradnika, zbog održavanja protestne šetnje u Sarajevu, u znak solidarnosti i komemoracije žrtvama fašističkog ustaškog terora tokom Drugog svjetskog rata, no podatak da se taj progon dešava – zarad lokalnih koalicijskih ustupaka ili obračuna – u konačnici je ilustracija odnosa Evropske unije prema BiH. Nemamo pravo zaboraviti da se pod okriljem EU u ovoj zemlji dešava (?!) strukturalni dijalog o pravosuđu. Dobili smo ga u vrijeme sveprisutnog Evropljanina Miroslava Lajčaka, tada visokog predstavnika u BiH, a pod pokroviteljstvom baronese Catherine Ashton, koja je onako lakonski, sve pocupkujući, kumovala dijalogu, a zapravo onako evropski odgodila rješenje problema. Kao rezultat takvog pristupa rješavanju problema danas imamo političko-pravosudnu hobotnicu koja umjesto borbe protiv korupcije vodi bitku protiv svojih i neistomišljenika svojih partija. Federacija ima aferu Respiratori tešku 10,5 miliona maraka, Tužiteljstvo BiH je opet palo na ispitu u RS-u i na jedvite jade prihvatilo da se bavi istragom afere zaštitne maske, a VSTV je cijelu sedmicu proveo donoseći i ispravljajući vlastite odluke o kojima je sudija Branko Perić baš sve rekao u Oslobođenju. Zauzvrat mu predsjednik VSTV-a obećava dalji progon, a mi i dalje s tribina pratimo kako se i društvo i država pretvaraju u tri autokracije i maštamo o odlasku na more. Valjda je vrijeme da shvatimo: Neum nam je i sadašnjost i budućnost i to ne samo zbog ovakve Evrope, već najviše zbog politika koje nas zapravo nigdje ne vode.