Foto: pexels. com i pixabay.com
Većina ljudi će kao prvu asocijaciju na ove reči imati neke motive naše društveno-političke realnosti, tj. realnosti ove civilizacije.
Kad govorimo o priznanjima i dragocenostima, mi pre svega pomislimo na društveno pozicioniranje i na materijalno blago.
Tu i tamo provučemo onu prežvakanu frazu da je „zdravlje najveće bogatstvo“, koja je u surovom kapitalizmu počela da bledi, jer svakodnevno posmatramo kako (ne uvek, ali često) pare kupuju i dugovečnost i večitu mladost i zdravlje.
Čitav naš pojmovni aparat pomoću kojeg obuhvatamo i označavamo svet, bazira se na moći i kapitalu. Mozgovi su nam podešeni tako da „vrh sveta“ interperetiramo kao Tajms Skver, „uspeh“ kao držanje zlatne statue u Kodak teatru, „privilegiju“ kao pristup tajnim odajama i klubovima džet seta i „luksuz“ kao dijamante, jahte, visoku modu.
Što si udaljeniji od tih ideala, to si marginalniji, nebitniji, ništavniji i siromašniji. Vrednosni sistem potrošačkog društva je okrutan prema onima koji nemaju.
A većina svetskog stanovništva nema i uprli su poglede prema tabloidima, instagram profilima slavnih, televiziji, neprestano se upoređujući sa šačicom onih koji imaju. To izaziva frustraciju i jad. Ovo su jadna vremena.
Ljudi su zarobljeni u diskurs jednog materijalističkog sistema i ne vide izlaz iz njega. Ne vide da je to samo jedna mogućnost, jedan način za posmatranje sveta. Oni misle da je to sve.
Hiljadama kilometara daleko od Njujorka, u jednom selu u Indoneziji, živi dečak koji roni na dah po okeanu. Gledala sam ga u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Svet spokoja“ (A World of Calm). Taj dečak ima ručno napravljen mali čamac i jedno veslo.
Odveze se do koralnih grebena i onda roni. Podvodni svet u tim delovima zemaljske kugle je nešto najlepše i najčarobnije što postoji.
Boje, oblici, stotine različitih, šarenih riba i milijarde korala koji izgledaju kao najlepši nakit, kao umetničko delo na dnu okeana, tu se ovaj dečak igra.
To je njegova igraonica. Njegovi preci hiljadama godina unazad rone na dah u tim vodama. Genetske predispozicije i način života omogućuju dečaku da bude pod vodom nekoliko minuta, bez ikakvih problema. Okean je njegovo prirodno okruženje.
On odlazi do samog dna, dodiruje korale, igra se sa ribicama, posmatra sav taj raskoš oblika i boja koji je dizajnirala priroda, lepši od svake umetnosti.
Dečakova čula su svakodnevno izložena jednom čudesnom svetu, dalekom i nedostižnom svima nama koji živimo uglavljeni u beton, čelik, staklo, zidove i ekrane, u lajkove i folovere, bankovne račune i rasprodaje.
Taj svet je nedostupan čak i onima koji imaju mogućnost da se odvezu tamo na svom brodu. Njihova deca ne znaju da rone na dah, njima okean nije dnevna soba. Oni tu mogu doći kao gosti, kao uljezi i prolaznici. Njihov život je drugde. A ovaj dečak i njegovi sunarodnici su u simbiozi sa tim svetom.
U njihove rožnjače se utisnula neprikosnovena lepota koralnih grebena. Oni žive taj jednostavan život, koji bi naš kapitalistički jezik nazvao „siromaštvo“.
Tamo negde na kraju sveta, ljudi nemaju ništa od onoga što bogovi zapadne civilizacije nalažu kao vredno i bitno. Iz perspektive našeg sistema vrednosti oni bi trebalo da su potpune nule i očajnici. Međutim, za razliku od nas, oni imaju mir.
Oni dišu zajedno sa prirodom i priroda ih daruje ogromnom privilegijom – da budu svedoci, prijatelji i uživaoci najlepšeg mesta na svetu. Da budu deo raja, čijeg postojanja mi najčešće nismo ni svesni. Ne postoji novac koji može da izgradi takvo dečije igralište, ni da kupi pluća koja rone na dah po nekoliko minuta. Ta deca i ti ljudi su najbogatiji na svetu. Njihovo bogatstvo je neprocenjivo.
Sigurna sam da u životu svakog običnog čoveka ima bar jedna takva neprocenjivost, koju on i ne vidi, jer je živ sahranjen u simbole novca i moći. Možda naše dragocenosti nisu tako živopisne i rascvetane kao koralni grebeni, možda su jednostavnije i svedenije, možda nisu spolja, već unutra u duši.
Svako ima nešto neprocenjivo. Mi ljudi nismo škart prirode, mi smo njen deo, njen „proizvod“. Bilo bi suludo da ta velika, prepametna, prelepa priroda, koja u svakom svom atomu funkcioniše harmonično i smisleno, baš čoveka napravi pogrešno. Mi nismo greška, niti otpadnici prirode. Mi smo se samo otuđili od nje.
Govorimo jezikom koji prirodu zanemaruje i počinjemo da budemo slepi za činjenicu da su sve kule i gradovi, sve krune i prestoli, samo produkt kulture i načina života, a da pravo blago, vrednije od svih zlatnih poluga, leži negde drugde, izvan našeg vidokruga.
Sa Empajer Stejt bildinga ne vidi se koralni greben u Indoneziji. Niti se sa koralnog grebena vidi bilo koja zgradurina. Dok milijarderi naručuju dijamantske zvečke svojim bebama, jedan dečak u Indijskom okeanu svaki dan posmatra najlepšu galeriju na svetu, potpuno besplatno. Gledajući ga kako roni, učinilo mi se da je taj dečak kralj ove planete.