Pjesnikinja i spisateljica za Prometej govori o svojoj netom objavljenoj zbirci kratkih priča ‘Ne lažem, Tita mi’, o tome što znači pisati iz ženske perspektive, patrijarhatu, životu i smrti, te nemilosrdno demistificira vlastiti književni postupak
Izvor fotografije: Dženat Dreković/NOMAD
Eldin Hadžović, Prometej.ba: Ne mogu se oteti utisku da je Vaša posljednja knjiga Ne lažem Tita mi pisana kao svojevrsno pismo – i to sebi. Je li mi utisak varljiv, i ako jeste, evo pitanja: kome je namijenjena?
Ferida Duraković: Nisam o ovoj knjizi razmišljala kao o pismu sebi, vaše opažanje je interesantno i meni samoj baca novo svjetlo na tekst, ali jeste neka vrsta književnog obračuna sa samom sobom i svijetom. Nisu moje godine još tako brojne i konačne (nadam se!) da bih napisala nešto kao “Račun svodeći” (Ilija Ladin, op. aut.), ali jesu zrele i prilično bogate životnim i književnim iskustvom – možda je to razlog za prozni iskaz? Nije mi nevažno to što će se ove godine navršiti 44 godine od moje prve objavljene knjige, dakle dvadesetogodišnja djevojčica pjesnikinja u meni porasla je do romana, koji neću da nazovem romanom jer mu treba još pet priča da to postane. No, ko zna – ni teoretičari književnosti ne mogu objasniti imperative po kojima nastaje književnost.
Na jednom mjestu u knjizi kažete: “Možda je i smrt takva: strašnija onome ko gleda nego onome ko umire”. Motiv smrti i smrtnosti provlači se kroz cijelu knjigu, a na drugom mjestu kažete kako ste napisali tekst “Smrt u Sarajevu” za Dane, ali da ga niste sačuvali. Dakle, bježali ste od smrtne tematike. Otkud sad ta, da kažem, “smrtna ozbiljnost”?
Mislim da su umjetnici – a pjesnici posebno jer su ranjivi i lirski suprotstavljeni svijetu u kojem se ne osjećaju lagodno i sigurno – opsjednuti smrću jer su opsjednuti sobom i rovarenjem po vlastitoj duši. Čak i religiozni umjetnici imaju strah od smrti – ili strah od kazne za grijeh? – i pokušavaju se zavarati mogućnošću da smrt nije i dokidanje svijeta koji poznajemo (nego “dugo putovanje od gnijezda do zvijezda” kako kaže veliki Mak) ma koliko taj svijet bio bolno mjesto za boravak osjetljive pjesničke dušice… Patetika, da? Da, ali ako pomaže, ne branim se od patetike, naprotiv! Osim toga, s godinama koje vas poklapaju sve više shvatate koliko je život krhak i da vas jedne sekunde može biti a druge ne biti. Iskustvo rata i opsade pametno posloži spisateljske prioritete, barem kod mene – jer osim ljubavi, na ovome svijetu šta ima važnije od smrti? To pripitomljavanje smrti kroz književni tekst ma koliko uzaludno toliko je i izazovno – jer pišući o smrti u stvari bosom nogom hodite po oštrici mača: krv vam je zagarantovana, ali rana može biti manje bolna ako smrt bude “sasma nešto ljudsko” kako kaže A.B. Šimić. Meni je 1992. godine smrt postala bliska – mada jednako neželjena. Taj tekst u Danima pamtim jer sam pisala o tome da bih usred apokaliptičnog užasa sarajevske opsade voljela imati običnu, malu, civilnu, malograđansku smrt, a ne da umrem tj. poginem javno, raskomadana, pred kamerama svjetskih medija, nedostojanstveno i ružno. U stvari, s ratnim iskustvima i nema više bježanja od smrti – sad joj treba izaći ususret, ako se može dostojanstveno – ali gdje živimo, kako i s kim živimo, ko nas vodi i ko nam određuje život, a meni starost – teško da ćemo dostojanstveno okončati.
“Volim svoju zrelost. Drago mi je to osjećanje da više nikome, ni u svakodnevnom životu ni u književnosti, ne moram polagati račune osim samoj sebi, i da nikom ništa nisam dužna. I ova knjiga je u stvari dug samoj sebi – zato mi je važna”
Jednom ste izjavili da više nećete pisati lahoraste pjesme koje se ne dotiču stvarnosti, da nećete više biti sama sebi poetička meta i domet, te da posebno ne možete ili ne smijete više živjeti izvan društveno-političkoga konteksta. Naš politički kontekst konfuzan je i košmaran; kako se u njemu snalazite?
Jednostavno, ne snalazim se. Jer da se snalazim, sad bih već bila ili gospođa ministarka ili savjetnica u nekom državnom organu, možda ambasadorica?! Umjesto toga, mene je “sklonilo” u prijevremenu penziju. Ali ne, ne žalim se: zato imam slobodu da govorim – sve što u mladosti nisam mogla reći, sve što sada imam reći, sve što sam kao nadobudna mlada intelaktualka s prezirom odbijala da kažem, sve što mi je patrijarhat tovario na leđa a to nisam do sada mogla osvijetliti i osvijestiti – neprocjenjivo je. Volim svoju zrelost. Drago mi je to osjećanje da više nikome, ni u svakodnevnom životu ni u književnosti, ne moram polagati račune osim samoj sebi, i da nikom ništa nisam dužna. I ova knjiga je u stvari dug samoj sebi – zato mi je važna. Ostalo što uz knjigu ide samo je bonus. E, ovdje bi trebalo da ubacimo malo književnoteorijskih postavki za tekst koju ispisujem, etc. Neće biti. Moj dragi profesor i prijatelj Zdenko Lešić je, uz brojne književnoteorijske i književnoistorijske knjige i tumačenja književnosti kojima je posvetio 45 godina predavačkog života, napisao i dva sjajna romana, Sarajevski tabloid i Knjigu o Tari. Pitala sam ga jednom je li pisao u skladu s nekim teorijskim postavkama koje je predavao, a on se nasmijao i rekao: Ma kakvi, pustio sam da me priča vodi i nije mi padalo na pamet da pratim neki nametnuti književni prosede!
Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba