Ukratko o disertaciji: „Etnopedagoški značaj tradicijske kulture u obrazovnoj integraciji nacionalnih manjina“

Bosna i Hercegovina je jedna od kulturološki, etnički i jezički bogatih i raznovrsnih zemalja u Evropi. Nakon ratnih dešavanja i perioda uspostave mira u našoj zemlji, došlo je do povećane svijesti između istraživača i pedagoških djelatnika o potrebi da se ulože dodatni napori za osiguravanje programa i usluga koji odgovaraju kulturnim, religijskim i jezičkim potrebama ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini kao multietničkoj državi. Smatramo da bi se na ovakav način djelomično (ako ne potpuno) smanjile: predrasude i stereotipi prema drugima; ksenofobija; da bi etnocentrizam izgubio na (samo)značaju; da bi se smanjila diskriminacija predstavnika manjinskih naroda u Bosni i Hercegovini i da bi uvrštavanjem etnopedagoških odrednica u školske kurikulume, učenici mogli razvijati socijalne i interkulturalne kompetencije kao ključne kompetencije za život u 21. stoljeću.

Ruski obrazovni sistem je među prvima u svijetu prepoznao značaj etnopedagoškog potencijala u uslovima sveopšte krize odgoja i života mladih uslovljenim globalizacijskim procesima. S tim u vezi, Rusija je prva zemlja čija je akademska zajednica naglasila značaj korištenja pedagogije drugih naroda u kontekstu savremene edukacije nastavnika, nastojanjem da se etnopedagoška dostignuća stave u praktičnu upotrebu u učionici. Tradicijski odgoj bi tako postao neophodan odgojno-obrazovni alat, kojim bismo razvijali humanije odnose među učenicima koji žive u multikulturalnim uslovima. Ovim bismo kod učenika razvijali interkulturalne kompetencije bez kojih danas ne možemo zamisliti život u vremenu globalizacije i migracije ljudi, koja se dešava iz najrazličitijih razloga.

Etnopedagogija je tvorbena grana pedagogije i kao takva predstavlja samostalnu pedagošku disciplinu, koja „sakuplja i sistematizira narodna znanja, vjerovanja i svu narodnu mudrost o odgoju i obrazovanju, koja se odražava u narodnom usmenom stvaralaštvu (zagonetke, poslovice, izreke, bajke, pripovijetke, pjesme), narodnom načinu života u porodici i široj zajednici, narodnim tradicijama, narodnim filozofsko-etičkim gledištima, religijskim učenjima“ (Tufekčić, 2012: 23). U sistemu pedagoških nauka „[…] ona proučava onaj dio odgojnog fenomena koji se odnosi na iskustvo različitih etničkih skupina u sferama odgoja i obrazovanja. Pri tome, ona proučava onaj dio (sastavnicu) narodne kulture koji možemo nazvati pedagoškom kulturom ili kulturom odgajanja. Zbog toga je ona i interdisciplinarna grana znanosti koja nužno integrira spoznaje koje dolaze iz područja pedagogije, etnologije, antropologije, sociologije, socijalne geografije, socijalne psihologije, etnopsihologije, a koje se odnose na odgoj i obrazovanje“ (Tufekčić, 2009: 268).

Etnopedagogija kao naučna disciplina ima značajno područje koje se naziva etnopedagogizacija savremenog sistema obrazovanja, koja podrazumijeva istraživanje i praktično korištenje tradicijske kulture, posebno u dijelu iskustava različitih etničkih i kulturnih skupina na polju odgoja kao društveno-historijskog fenomena u strukturiranju savremenog odgojno-obrazovnog sistema. Poseban značaj ima u razvijanju inkluzivnog školskog sistema. U današnjem globalnom i informatičkom dobu posebna pažnja je usmjerena prema interkulturalnom odgoju, koji za opći cilj ima zajednički i miran život ljudi koji dolaze iz različitih kultura sa svim svojim raznolikostima, koje u svojoj ukupnosti čine jedinstvenost („jedinstvenu različitost“) svijeta (Tufekčić, 2009; 2012). Punovrijedne inkluzije u školstvu nema bez upoznavanja svih posebnosti svakog pojedinca (u našem slučaju posebno kulturalnih posebnosti) i uključivanja elemenata te posebnosti u školski sistem. Dakle, uz upoznavanje kulturalnih posebnosti vlastite nacionalne zajednice, mišljenja smo da bi nacionalni, regionalni i lokalni školski kurikulumi trebali usmjeravati učenike na razumijevanje i poštovanje pripadnika drugih naroda, na lakše prihvatanje razlika proizašlih iz uticaja različite sredine, senzibiliziranje za posebnosti, potrebe, istosti (jednakosti), sličnosti i razlike s drugima i na usvajanje osnovnih ljudskih prava. S tim u vezi, temeljni napor etnopedagogije u dijelu koji se odnosi na etnopedagogizaciju savremenog obrazovnog sistema bio bi postizanje sklada između pojedinaca, društvenog stanja i prirodnog okoliša. Usklađivanje ovoga odnosa podrazumijeva razvoj i očuvanje svih univerzalnih, grupnih i individualnih posebnosti djece i mladih, posebno na kulturalnom području, tj. u području temeljnoga učenja kulture (Tufekčić, 2017).

Kako navodi Tufekčić (Tufekčić, 2012), savremena pedagogija je ponudila neka od mogućih rješenja za problem asimilacije, oslanjajući se na spoznaje koje je dobila iz narodne pedagogije, što govori u prilog činjenici da temeljne kulturne vrijednosti svakog naroda nisu zasnovane na diskriminaciji drugih i njihovoj isključivosti. Osim toga, „prvi i najvažniji uvjet opstanka tradicionalne kulture odgoja je bezuvjetno ukidanje svih mjera ograničenja na maternji jezik“ (Tufekčić, 2012: 77). Jezik je važan segment identiteta svakog čovjeka i izražava iskustvo i spoznaje kako individualne, tako i svih drugih ljudi, pri čemu dolazi do zajedničke razmjene informacija i „približavanja“ drugim ljudima. U „Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima” iz 1948. godine u članu 26 ističe se da “svako ima pravo na odgoj i obrazovanje“. Odgoj i obrazovanje moraju biti usmjereni ka punom razvoju ljudske osobe i jačati poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. “Okvirna konvencija Vijeća Evrope za zaštitu nacionalnih manjina u čl. 14 određuje da svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini ima pravo učiti na svom manjinskom jeziku. Na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju nastanjenom osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama (ako postoji interes), potrebno je omogućiti pripadnicima manjina da imaju odgovarajuće mogućnosti da uče manjinski jezik ili da ih se poučava na manjinskom jeziku. Glavna svrha „Haških preporuka o pravu nacionalnih manjina na obrazovanje“ je što jasnije objasniti šta sadržavaju prava nacionalne manjine na obrazovanje. Kao prva preporuka navodi se kako se pravo pripadnika nacionalnih manjina na očuvanje svog identiteta može u potpunosti ostvariti jedino ako kroz obrazovni proces steknu pravo znanje svog maternjeg jezika. Također, navedeno je kako su prve godine obrazovanja od najvećeg značaja za razvitak djeteta i u tom smislu poučavanje maternjeg jezika dobija na još većem značaju. Istraživanja obrazovanja ukazuju na to da bi idealno sredstvo poučavanja na razini predškolskog odgoja morao biti maternji jezik, te da bi se u osnovnim školama nastavni program trebao poučavati na jeziku manjine, tako da bi jezik manjine bio redovni predmet, a ne izborni. Jedna od preporuka je i da se kroz cijelo razdoblje obrazovanja postepeno povećava broj predmeta koji se poučavaju na službenom jeziku države, jer istraživanja pokazuju da što je postupnije povećanje, to je bolje za dijete.

Nastojanje da se prikupi etnopedagoška građa kod pripadnika nacionalnih manjina i time omogući stvaranje cjelovitije slike o najvažnijim etnopedagoškim karakteristikama pojedine nacionalne skupine, predstavlja osnovno polazište našeg istraživanja koje u konačnici treba da doprinese što boljem i funkcionalnijem uključivanju elemenata tradicijske kulture u sistem formalnog obrazovanja. Svjesni da u našoj kulturnoj i odgojnoj djelatnosti ne postoji sistematski i naučni pristup i obrazloženje odgojne uloge sredstava narodne pedagogije, nastojali smo da doprinesemo kvalitetnijoj i sveobuhvatnijoj inkluziji pripadnika nacionalnih manjina u formalni obrazovni sistem kroz otkrivanje načina omogućavanja iste uz pomoć saznanja koja smo dobili iz etnopedagoških istraživanja. U istraživanju se koristio i postojeći etnopedagoški materijal o narodima u Bosni i Hercegovini u smislu komparacije i stepena akulturacije pripadnika nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini kao i njen uticaj na kulturu naroda Bosne i Hercegovine. Također, možemo konstatovati da se etnopedagoška proučavanja narodnosti i nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini skoro nisu ni provodila.

Jedan od velikih problema u našoj zemlji, a tiče se prava nacionalnih manjina na obrazovanje na maternjem jeziku, predstavlja neusklađenost propisa između entiteta, neorganizovan pristup unutar pojedinačnih odgojno-obrazovnih institucija, te kompleksna problematika unutar spoljašnjih i vanjskih faktora unutar države Bosne i Hercegovine, koji umanjuju pravo pripadnika nacionalnih manjina da u skladu sa zakonom ostvaruju pravo školovanja na svom jeziku. Sve navedeno je prvenstveno važno zbog potpune integracije učenika pripadnika nacionalnih manjina u obrazovni sistem na kulturološkom polju, ali i razvijanja interkulturalnih kompetencija svih učenika u našem odgojno-obrazovnom sistemu, a koje predstavljaju jedne od temeljnih kompetencija za život u savremenom svijetu. Može se reći da u postojećim školskim kurikulumima u Bosni i Hercegovini gotovo da i nema sadržaja koji bi se odnosili na elemente tradicijske kulture nacionalnih manjina. U takvoj situaciji nameće se pitanje koliko je školski sistem (pogotovo na lokalnom nivou tamo gdje živi najveći broj pripadnika nacionalnih manjina) inkluzivan i koliko školski kurikulumi prepoznaju specifične karakteristike i kulturalne posebnosti učenika – pripadnika nacionalnih manjina. Ovo je prisutno kako u nastavnim planovima i programima na nivou entiteta, kantona tako i u školskim kurikulumima na lokalnom nivou gdje žive pripadnici nacionalnih manjina. Jedini kriterij za postojanje dodatne nastave na maternjem jeziku neke nacionalne manjine još uvijek je puki broj učenika tj. ukoliko ima „dovoljan“ broj učenika, onda se u školskim kurikulumima javlja i učenje maternjeg jezika. Sa aspekta interkulturalizma u odgoju i obrazovanju, brojnost učenika nije kriterij za izučavanje elemenata vlastite tradicijske kulture, nego je to potreba svakog pojedinca i njegovo prirodno pravo.

Kulturna raznolikost u vremenu ekspanzije digitalnih medija ne bi smjela biti zanemarena i kao jedan poseban kulturološki fenomen, koji je u mogućnosti da mijenja cjelokupnu mapu svjetske kulture, zahtijeva budnu pažnju istraživača i praktičara. Pokušavajući se integrisati u društvo, istovremeno nastojeći da sačuvaju vlastiti identitet, manjine su često izložene brojnim predrasudama i nepravednoj netoleranciji. Kulturni identitet je važan kao ljudski osjećaj pri kojem se ostvaruje doživljaj sebe i prema kojem se odnosimo prema drugim ljudima. Međutim, ne treba gubiti iz vida da nijedna kultura nije nikada u potpunosti fiksirana ili izolirana od dodira sa drugim kulturama, a nacionalni identitet nastaje kao proizvod procesa evolucije i interakcije. Dominantan kulturni identitet može doprinijeti neprestanim barijerama između nas i drugih ljudi. Zato se pripadnici manjinskih kultura mogu osjećati isključenim iz društva ako većina onih koji imaju autoritet na tom polju ne dozvoljava manjinskim grupama da slobodno prakticiraju sopstvene kulturalne prakse. S tim u vezi, školska praksa pokazuje da se nastavnici uglavnom bave strategijama poučavanja, a ne pravnim zahtjevima koji se odnose na suzbijanje diskriminacije ili prava pripadnika etničkih manjina u obrazovanju. U Bosni i Hercegovini nema adekvatnih istraživanja vezanih za ovu problematiku, niti postoji posebna politika za poticanje/promovisanje/njegovanje etničke pripadnosti manjinskih grupa koje žive u multikulturalnim sredinama.

Savremena pedagogija, posebno u dijelu koji se odnosi na interkulturalni odgoj, pedagošku antropologiju i etnopedagogiju, pridaje veliki značaj grupnim i individualnim kulturalnim posebnostima djece i mladih u obrazovanju u osmišljavanju obrazovnih politika, školskih sistema, razvoja i evaluacije kurikuluma i razvijanju društvenih veza i društvene kohezije. S obzirom na globalizacijske procese u društvu, možemo zaključiti da društveni progres nije moguć bez susreta kultura i razvijanja interkulturalnih kompetencija, posebno unutar obrazovanja.

U kontekstu svega navedenog, disertacija je tematizirala i obrađivala najsavremenija teorijska pitanja iz područja interkulturalnog odgoja i obrazovanja, inkluzije i integracije, ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u obrazovanju, globalizacijskih procesa u obrazovanju, itd.

Predmet istraživanja bio je etnopedagoški značaj tradicijske kulture u odgojno-obrazovnoj integraciji pripadnika italijanske, ukrajinske i češke nacionalne manjine na području Opštine Prnjavor (Republika Srpska) u Bosni i Hercegovini, odnosno značaj sadržaja i formi kulturoloških karakteristika nacionalnih manjina u razvijanju inkluzivnog školskog sistema na lokalnom i regionalnom nivou i njihov značaj za razvijanje interkulturalnih kompetencija kod djece, te promovisanje interkulturalnog učenja.

Rezultati mog istraživanja su ponuđeni kao okvirni model obogaćivanja savremenih kurikuluma (4 nivoa kurikuluma), gdje bi se saznanja i spoznaje o tradicijskoj kulturi Čeha, Italijana i Ukrajinaca mogle iskoristiti u cilju promocije interkulturalnog odgoja i obrazovanja, odnosno razvijanja interkulturalnih kompetencija kod djece od najranije dobi. Također, tabelarno smo dali prijedlog inkluzivnih sadržaja za pojedine nastavne predmete.

Analizirajući nastavne programe, smatramo da su nastavni predmeti koji bi mogli biti temeljni u procesu uključivanja sadržaja vezanih za nacionalne manjine u Bosni Hercegovini, sljedeći: Bosanski/srpski/hrvatski jezik i književnost, Maternji jezik i književnost pripadnika nacionalnih manjina, Historija/Istorija/Povijest, Geografija, Vjeronauka/Vjeronauk (islamska, katolička, pravoslavna), Muzička kultura/Glazbena kultura/Muzičko vaspitanje, Likovna kultura/Likovno vaspitanje, Tjelesni i zdravstveni odgoj/Fizičko vaspitanje, Kultura življenja, Religijska kultura. Ti nastavni predmeti mogu pružiti učeniku osnovne spoznaje o kulturi naroda kojem pripada kao i drugih naroda koji žive u našoj zemlji (u ovom slučaju su to nacionalne manjine), odnosno o njihovoj historiji i geografskim obilježjima teritorija na kojem ti narodi žive. Veoma je važna i stalna edukacija nastavnika iz oblasti interkulturalnog odgoja i obrazovanja, a posebno treba istaći važnost i potrebu da se obrazuje jedan dio nastavnika od pripadnika nacionalnih manjina. Uz upoznavanje kulturnih posebnosti vlastite nacionalne zajednice, ovi predmeti mogu usmjeravati učenike na razumijevanje i poštovanje pripadnika drugih naroda, na lakše prihvatanje razlika proizašlih iz uticaja različite sredine, senzibiliziranje za potrebe drugih naroda i na usvajanje osnovnih ljudskih prava.

Na temelju analize planova i programa ponuđen je jedan okvirni model koji bi se mogao detaljno didaktičko-metodički razrađivati za svaki predmet posebno. Ova razrada treba ići do najmanjih dijelova nastavnih programa, tačnije – do nastavnih jedinica. Etnopedagoški potencijal mnogih elemenata tradicijske kulture nacionalnih manjina kao što su: narodne igre i pjesme, običaji, zanati, predanja, usmeno narodno stvaralaštvo i dr., izrazito je velik, ali se njegov značaj ne oslikava u postojećim nastavnim planovima i programima. Navedeni sadržaji, koji se odnose na tradicijsku kulturu nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, također mogu biti integrisani i u programe vannastavnih aktivnosti na nivou škola.

Šejla I. Kadribašić (1976), doktor odgojnih nauka, komparativista i bibliotekar. Polje naučnih interesovanja: etnopedagogija, komparativistika i bibliotekarstvo, interkulturalni odgoj i obrazovanje.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.