Dvije su kategorije ljudi koji govore kroz „mi“, i to nikad nije samo nacionalistička nego i klasna stvar
Foto: Ronald Goršić/Hanza Media
Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, a odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Godine 2010. obranila je doktorski rad pod naslovom Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, posebice poeziju.
Vanja Šunjić, Prometej.ba: Ovih dana je u izdanju Centra za kritičko mišljenje izašlo dopunjeno, bosansko izdanje Vaše prve zbirke priča Fafarikul. Po čemu se ono razlikuje od hrvatskog i koliko Vam znači da ste objavili knjigu u izdavačkoj kući u kojoj objavljuju Drago Bojić, Ozren Kebo, Darko Cvijetić?
Đurđica Čilić: U Bosni i Hercegovini je moja knjiga kod kuće i bit će joj dobro jer je i u toj zemlji i među tim autorima, zapravo među svojima. Mostarsko izdanje drukčije je od zagrebačkog jer su u njemu tri nove priče, sve tri vrlo bosanske po svojoj temi i po svojoj slatko-gorkoj melankoliji.
Priče ste prvobitno objavljivali na Facebooku. Kako ste krenuli s tim i zašto? Jeste li tada bili svjesni da ispisujete književnost ili ste samo željeli podijeliti neku misao, moment iz vlastite prošlosti?
Ni sada, nakon što su izašli hrvatsko i bosanskohercegovačko izdanje, a srpsko samo što nije, sebe ne smatram književnicom, ali drago mi je da su priče koje sam pisala neambiciozno, spontano, bez predumišljaja, iščitane kao književnost, a i da je linija između onog što je u njima dokumentarno i onog što je potpuna fikcija, pred čitateljima posve izblijedjela. Nastojim ne shvaćati ozbiljno ni sebe ni svoje pisanje, to mi daje lakoću da pišem još, ako poželim, i slobodu da ne pišem ako mi se ne da.
Zašto je jednu Bosanku toliko dojmilo drvo fafarikula?
Ma ja nisam imala pojma kako fafarikul izgleda u trenutku kad sam odlučila da će mi se knjiga tako zvati. Sve interpretacije naslova i njegovo dovođenje u vezu s razlistanim pričama, došle su kasnije, od mog dobrohotnog autora pogovora Sinana Gudževića i maštovitih čitatelja. Meni se riječ fafarikul sviđala. A sviđanje je uvijek dobar razlog. Za sve.
Odrasli ste u Vitezu. Vaše priče iz djetinjstva govore o bakama, ljetovanjima, putovanjima, muzici, simpatijama, a onda odraslost i susreti sa važnim piscima, djeca, komšije… Kako napraviti distinkciju između autorice i pripovjedačice i da li Vas je ikada uplašilo podastiranje intime čitateljima, osjećate li se ogoljeno? Previše je toponima, datuma, imena poznatih svima nama… Na poleđini knjige piše: „Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano, ne pripada više nijednoj od njih, nego čitatelju. Tko čita priču, njezin je gospodar.“ Amnestira li Vas ovo ičega?
O književnom djelu uvijek razmišljam kao o entitetu koji je autonoman u odnosu na autora, na njegove ciljeve i namjere. Te priče nisu autobiografske nego autofikcijske, utoliko se ne osjećam nimalo ogoljeno, dapače. I imena poznatih i nepoznatih, toponimi, datumi, sve sam to ukrala iz zbilje i ugradila u tekst. Ta knjiga najviše govori o meni i o mom svijetu tamo gdje o tome ne govori.
Osim priča, zapisa i crtica, Vi i mnoge prevode objavljujete na društvenim mrežama i stvarate fejzbučku antologiju poljske poezije. Zahvaljujući Vama, mnogo ljudi spoznalo je poljsku književnost – zašto ne reći: veliku svjetsku književnost – ali koja je na margini našeg obrazovnog sistema. Zašto?
To što radim s poljskom poezijom jako mi je važno jer je predstavljam ljudima koji njezinu vrijednost znaju prepoznati iako im nijedan autoritet (učitelj, kritičar, profesor) nije rekao da je dobra. Oni je čitaju bez prisile i sviđa im se. To me kao osobu koja je na fakultetu plaćena da se bavi književnošću, podsjeća gdje književnost nastaje, kome je namijenjena i iz kojih razloga se čita. Ne umanjujem time važnost akademskog čitanja i kompetentnog proučavanja književnosti, samo nastojim ne zaboraviti da postoji, pred nama profesorima književnosti, i jedna lijepa zadaća vraćanja duga onima koji smo bili kad smo se tek nevino zaljubljivali u čitanje.
Ostatak intervjua pročitajte na prometej.ba