Državom protiv države: Sarajevo, Laibach i Dayton

Prije tačno dvadeset i šest godina, potpisan je Daytonski mirovni sporazum – na isti dan kada je kultni Laibach nastupio u tada još uvijek opkoljenom Sarajevu i zajedno sa kolektivom Neue Slowenische Kunst, u Narodnom pozorištu simbolično proglasio NSK Državu Sarajevo

Foto: Zoran Kanlić

„Sarajevo je grad u kome je kobni hitac potjerao Europu u svjetski rat koji je završio doba velikog carstva i uspostavio novi svjetski poredak. Na tom mjestu europska politička historija traumatično čisti svoje simptome (…) To je zato jer je istina Europe zlo samo.“

– Peter Mlakar (NSK/Odjel za čistu praktičnu filozofiju): Sarajevo, novembar 1995.

Mlakarove riječi izgovorene u Sarajevu prilikom proglašenja NSK Države Sarajevo 21. novembra 1995. godine, ironično su odjeknule buku koju je aktivno proizvodila europska šutnja unutar bosanskohercegovačkog političkog vakuuma. NSK Država u vremenu ostvarila se na način svoje privremene materijalizacije u konkretnom prostoru nabijenom nacionalnom simbolikom, kao što je to bilo Narodno pozorište. U vremenu kada su različiti nacionalizmi nastojali osporiti postojanje ili prije, postajanje Bosne i Hercegovine kao moderne nacionalne države, to nije bila samo simbolička manifestacija umjetničke penetracije u političku stvarnost, već i cinična instalacija parazitske, iako transnacionalne i bezgranične – države. Ono što je djelovalo kao podrška, također je bio i poziv na razum i upozorenje. Manipulirajući sa konceptima oprosta, pobjede i poraza, Mlakar uokviruje paradoksalnost izgradnje zajedničke budućnosti kroz ratnu realnost:

“Patnja i smrt onome ko je napravio zločin, to je u redu. Ali tek kroz praštanje ćete preraditi zločinca u ćevapčiće i pljeskavice, tek u opraštanju najgoreg straha osjetit ćete pravu sreću. Bit ćete poklik slobode. Bit ćete gospodari mira. Tada će poraženi biti konačno poražen, vaš prijatelj bit će Bog, pobjednik će nositi vaše ime”.

Ostvarenje NSK Države u vremenu događa se u periodu u kojem su postmoderne iluzije poslije kraha komunizma i stvaranja transnacionalne i bezgranične Europske unije u Maastrichtu postale novi narativ Zapada.

Razgradnja kao izgradnja

On, istovremeno, biva propitivan kroz buđenje historije stvaranjem novih nacionalnih država izronjenih iz zakašnjele jugoslovenske moderne. NSK Država bila je država između disolucije Jugoslavije i transnacionalnih integracija. Kao NSK Država u vremenu (NSK Država v času) ona je u svoje sopstveno postojanje spajala apsurdnost obje nove ideje koje su se međusobno isključivale. Kao prostor isključivanja, NSK Država u vremenu funkcionira poput postmoderne konstrukcije koja ne daje odgovor – već propituje stvarnost.

Instalacija modernog unutar postmodernog prostora najekstremnije se približava svojoj manifestaciji 1995. godine, proglašenjem NSK Države Sarajevo u okviru Laibachove Occupied NATO turneje (referirajući se na Laibachov album NATO) posvećene ratu u Bosni i Hercegovini. Rekapitulirajući NATO kao ideološki režim i njegovu vezu sa nastajućim sistemom, Laibach je stvorio savršen soundtrack nove realnosti rekonstruirajući popularne, većinom zapadne pop klasike u militarističke ratne pjesme. Raspeta između modernizma i postmodernizma, izvana se doimajući kao tipični konstrukt postmoderne, iznutra, NSK Država nije bila utopijska država koja bi se trebala ostvariti. Ona služi više kao znak pitanja propitujući nove konstrukcije totalitarnosti – kako one koje se suprotstavljaju ideji teritorije i nacije, tako i uspona nacionalizma i nacionalnih država. NSK Država u vremenu bila je simbolički, skriveni znak jednakosti, koji je dekonstruisao intenciju globaliziranog svijeta spram novih tržišta i nacionalnih država kao glavnih globalnih ekonomskih igrača.

Bivajući militantniji na albumu nego što je to NATO u stvarnosti, Laibach je predstavljao buku novog nastupajućeg svjetskog poretka. Balkanski nacionalizam, kao posljedica velikih svjetskih igara, uspostavio je novi svjetski poredak, koji se na istom mjestu i srušio – u Sarajevu. Osvajajući nacionalizirani prostor – Narodno pozorište u Sarajevu koje je još uvijek bilo pod opsadom, NSK Država se privremeno materijalizirala u prostoru neutralizirajući nesposobnost globalizacije da riješi sukob. S druge strane, nacionalna simbolika pozorišta demaskirala je iluziju denacionalizacije. Korištenje postmodernističkih metoda i tehnika čini osnovu strategije Neue Slowenische Kunst-a, istovremeno djelujući kao totalitarni umjetnički projekt, ne usvajajući estetske i simboličke elemente totalitarne organizacije samo u svom radu, već i putem manifestnog rječnika kojim komunicira s javnošću.

Potisnuto mjesto Europe

Uzevši Laibachovu ideološku osnovu kao jednu od svojih komponenti, Neue Slowenische Kunst zajedno sa vizuelnim umjetnicima Irwinom i Novim kolektivizmom, pozorišnom grupom Gledališče sester Scipion Nasice i Odjelom za čistu praktičnu filozofiju nastojao je propitati totalitarnu prirodu svakog sistema, pa i onog u kojem je primarno djelovao – u sistemu raspadajućeg socijalističkog programa u Jugoslaviji. Govoreći kroz ironične imitacije totalitarnih rituala, oni uspijevaju razotkriti ono što Slavoj Žižek naziva „opscenim super egom njihovog viška“. Da bi delegitimirali Jugoslaviju kao politički projekt, njihovi su totalitarni rituali osvijetlili različite oblike kolaboracionističkih ideologija koje su bile skrivene unutar antikomunističkih nacionalizama na čijem je porazu izgrađena Jugoslavija. Koristeći se oblikom države kao prostornog artefakta par excellence u globaliziranom svijetu „bez država“, NSK nastoji locirati konačno odredište u koje je vodio raspadajući socijalistički program u Jugoslaviji.

Sa njim, percepcija Bosne i Hercegovine kao nekoć „Jugoslavije u malom“ pomjerena je u ravan paradigmatskog primjera podijeljenog društva i nemoguće političke zajednice – studije slučaja vjekovne mržnje i etničkih tenzija, institucionalne i društvene tranzicije te state-buildinga. Bosnu i Hercegovinu je zato potrebno europeizirati kako bi se stalo u kraj tinjajućem balkanizmu, a cjelokupni je (Zapadni) Balkan potrebno debalkanizirati njegovim pomjeranjem ka Zapadu, tj. njegovom europeizacijom. Služeći se Nietzscheovom alegorijom Nadčovjeka – Zapadni Balkan (čovjek) je uže od primitivnog i arhaičnog Balkana (životinja) do civilizirane Europe kao ne-Balkana (nadčovjek). Balkan treba da umre s Balkana kako bi se u njegovom prostoru mogla izroditi Europa. Ali, nije li – i na to nas parodijski momenat NSK Države podsjeća – Balkan zapravo europeiziran upravo kroz „balkanizaciju“? Sa stvaranjem nacionalnih država na osnovama rata, nasilja, etničkog čišćenja i počinjenog genocida – (Zapadni) Balkan se istinski europeizirao u izvornom, za Europu potisnutom, značenju. Naslijeđe stare Europe progovara sa zgarišta Balkana na kojem Europa „traumatično čisti svoje simptome“ koji su morali biti prevladani i potisnuti novom Europom mira, premještajući strah i mržnju izvan Zapada – do Balkana kao geopolitičkog Drugog. Demokratsko nazadovanje, rasizam, ksenofobija i regresivnost etnonacionalnih i suverenističkih politika sa kojima se savremena Europa trenutačno suočava, nisu nikakav simptom čiji su balkanski nacionalizmi ’90-tih godina bili avangardni, već su oni, lakanovskim terminima, prije – bili njeno nesvjesno.

Slučajno ili ne, NSK je identificirao opscenu konstrukciju novog svjetskog poretka koji nikad nije ni dovršen. Militantni taktovi unutar Narodnog pozorišta nadidentificirali su se sa stvarnošću u kojoj se koncert odvijao. Već naredni dan potpisan je Dejtonski mirovni sporazum okončavajući rat i transformirajući Bosnu i Hercegovinu iz suverene u postsuverenu državu, uveliko prožetu međunarodnom zajednicom – kao transteritorijalnim i transnacionalnim entitetom koji svoju globalnu vlast uspostavlja u lokalnom prostoru. Bosna i Hercegovina postala je odraz NSK Države izvan njene umjetničke realnosti, znak pitanja nedovršenih nesuglasica između modernizma i postmodernizma. Laibachova sarajevska subverzija, tada neophodna iz jednog, danas je enormno važna iz drugog, potpuno suprotnog razloga. Države su tek historijske kategorije i društvene konstrukcije, nikakve prirodne datosti koje bi posjedovale neke čvrste, esencijalne osnove na koje se organske fantazmagorije o „vječnosti“ i „životu“ te njihovom „kontinuitetu“ mogu prišivati. Stoga, kao kontroverzno mjesto koje propituje posthistorijsko pretjeranom produkcijom historije, Bosna i Hercegovina morat će se iznova promislitikroz svoju (ne)sposobnost dovođenja u pitanje nacionalnih stvarnosti.


Jasmin Hasanović, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.