Drugarice, niste same

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Biti žena na ovim prostorima još uvijek je nešto duboko proskribirano i opasno. Od ranog djetinjstva mušku se populaciju uči da joj je žena neprijatelj, ona koja joj nikad nije ravna

Nema slobodnog i pravednog društva bez jednakopravnosti, jednake zaštićenosti i jednakih mogućnosti za sve žene i muškarce. Tamo gdje žena u bilo koje doba dana i noći ne može ulicom hodati a da nije izložena napadima ili strahu od podivljalog testosterona, koji žensko tijelo, time cijelo njeno biće, gleda isključivo kao seksualni objekat, čime joj se odriču sve intelektualne, društvene ili bilo koje druge sposobnosti, nema slobode, niti je može biti. Sve dok društvo generira atmosferu u kojoj je jedina svrha žene da bude ikebana za uljepšavanje svijeta muške požude, sve dok su djevojčice, djevojke i žene izložene u svakoj instituciji potcjenjivanju, zlostavljanju i marginaliziranju, naša egzistencija je stravična, ona koja ugrožava i dehumanizira. Drugim riječima, tamo gdje se nekažnjivo može napadati tijelo žene, njen se um omeđivati ulogom koju joj je namijenio agresivni falocentrični kontekst, sve je dovedeno u pitanje, svaka sigurnost i svaki osjećaj bezbrižnosti.

(Ne)otkriveni monstrumi

Poznata je stvar, onog trenutka kada se žensko tijelo, njena seksualnost, počne problematizirati kao ono koje “ugrožava” i “prijeti” našim tradicionalnim “vrijednostima”, kada ono postane smetnja i na svaki mu se način želi sputati sloboda, fašizacija društva je već uveliko započela.

Na prostoru postsocijalističkih društava nastalih raspadom Jugoslavije, ali i u drugim društvima sklonim mračnjaštvu i religijskom fanatizmu koji žensko tijelo vide isključivo kao izvor “grijeha”, svaka društvena radikalizacija počinje najprije time što se oštrice nakaradnih tradicionalizama usmjeravaju ka ženi i njenom tijelu. Danas, mi znamo da je to jedan permanentni proces, te da je biti žena na ovim prostorima još uvijek nešto duboko proskribirano i opasno. Od ranog djetinjstva mušku se populaciju uči da joj je žena neprijatelj, ona koja joj nikad nije ravna, prema kojoj treba uspostaviti distancu, a ako ona odbija da joj se prepusti, da je sasvim ispravno da posegne za nasiljem, otimanjem njenog tijela i seksualnosti, dok se žensku populaciju, sistematskim radom mehanizama gušećeg patrijarhata, ubjeđuje da ona mora svoj život u svakom smislu podrediti servisiranju potreba muškarca, biti mu na usluzi u svim onim njegovim edipovskim manifestacijama. U takvim okolnostima, sa atmosferom koja ženi neprestano odriče osobine čovjeka kao ljudskog bića, neizostavno je da predatorski monstrumi imaju sav prostor da sprovode svoje zlostavljačke, silovateljske i ucjenjivačke gadosti. Sve dok naša društva omogućavaju različitim tipovima zlostavljača i silovatelja da po izbama institucija godinama sistematski ugrožavaju djevojčice, djevojke i žene, kako je to uradio reditelj svadbe ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana Miroslav Mika Aleksić, i kako to rade još mnogi neotkriveni monstrumi, nećemo moći govoriti ni o kakvoj normalnosti država u kojima sada živimo. Sve dok u našem obrazovnom sistemu, u našim porodicama, u kulturnim ili religijskim institucijama, ne počnemo učiti dječake da su djevojčice jednake njima, da ni na koji način ne smiju biti ugrožavane i zlostavljane, imaćemo duboki jaz nejednakosti, prenošen transgeneracijskim zaostalostima, koji i dalje drži otvorenu Pandorinu kutiju nasilja nad ženama.
Žene nisu neprijatelji muškarca i to ubjeđenje konačno mora biti dokinuto. Emancipacija feminističkih principa, koji se zalažu za poziciju žene koja neće biti determinisana njenim polom, jer muškarce niko na taj način ne determiniše, i sve im je dopušteno, te ne osjećaju na svojem tijelu predatorsku ugroženost na svakom svom koraku, pitanje je od ključnog značaja za opstanak naših društava. Radikalizacija prilika, potenciranje odnosa između žena i muškaraca isključivo kao sukoba, trvenja ili borbe polova, neodrživa je i nazadna. Otuda, iznimno je važno da svim ugroženim ženama, sada Mileni, sutra nekome drugom, ma gdje se one nalazile, damo podršku, ohrabrimo ih da govore o nasilju koje su pretrpjele, te primoramo institucije sistema da počinitelje ovih gnusoba adekvatno kazne. Sve dok počinioci nasilja ne budu osuđivani kako to i zaslužuju njihova nedjela, sve dok bude karakterizirano kao “sramota” prijaviti silovatelje i nasilnike, mi nećemo imati smanjenje broja slučajeva silovanja i drugih oblika nasilja nad ženama. Stoga, vrijeme je da se konačno, jednom, stane ukraj tome. Niko danas nema pravo šutjeti.

DUGA I MUČNA BORBA


“Učimo djevojke da se smanjuju i čine manjima. Djevojkama kažemo da mogu imati ambicije, ali ne previše. Trebali biste težiti uspjehu, ali ne biti previše uspješnom. Inače ste prijetnja muškarcu. Budući da sam žensko, od mene se očekuje da težim braku. Očekuje se da ću donositi životne odluke uvijek imajući na umu da je brak najvažniji. Sada brak može biti izvor radosti i ljubavi i uzajamne podrške, ali zašto djevojke učimo da teže braku, a dječake ne učimo isto? Odgajamo djevojke da jedne druge doživljavaju kao konkurenciju ne zbog posla ili postignuća, što mislim da može biti dobra stvar, već zbog pažnje muškaraca. Učimo djevojke da ne mogu biti seksualna bića na način na koji to jesu dječaci”, napisala je Chimamanda Ngozi Adichie u svojoj knjizi “Svi bismo trebali biti feministi”. Danas biti muškarac znači jedino svu svoju snagu uložiti da stvari ne budu više nikad ovakve kako su opisane u navedenom pasusu. Pred nama je duga, mučna, ali neophodna borba. Drugarice, niste same.

oslobođenje.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.