Znaš tata, žao mi je što ćete mama i ti ostariti sami. Znam da niste ni sanjali kako će vam djete morat otići “trbuhom za kruhom” i kako nećete gledat svoje unuke da odrastaju.
Šta ću, nadam se da ćete mi oprostit jednog dana i razumjeti kako sam morala da odem jer ovi ovdje što se elitom nazvaše sve su učinili da odem.
Školovali ste me kako bih u svojoj zemlji stvarala i radila, obezbjedila budućnost svojoj djeci, al nisam uspjela. Nije moguće u zemlji gdje se sistemski uništava mlad čovjek.
Piše: Anisa Mahmutović
Tata, ovdje su mi svi prijatelji, kolege s faxa, niko od nas nije mogao stvoriti ništa u Bosni, a godine su nam prolazile tako smo i otišli da napravimo bilo šta od naših života.
Lijepo nam je, primili su nas kao svoje i školuju nas ovdje, a i radimo pa možemo i da zaradimo. Evo tata, šaljem ti ovdje neke novce, nek se nađe mami i tebi pa kupite nešto od mene.
Ja ću doći nekad u ljeto kad dobijem slobodne dane, a do tada mama i ti čuvajte se i nemojte brinuti, ovdje na nas gledaju kao na ljude i nema mobinga, a i trud se cjeni.
Jasno mi je da nikad nećete shvatiti zašto smo otišli, ali vi ste odrasli u sistemu zemlje gdje su se radnička prava poštovala, a i obrazovanost cjenila.
Mi ćemo odavde u penziju, a i djeca će nam njemački progovarat jer oni su za bosanski samo čuli od nas. Neće nikada živjeti u Bosni i osjetiti miris što se u akšame širi, oni neće biti raja iz ulice što će uz gitaru jutra dočekivat, a neće znati ni što se Bosna voli.
Al’ morali smo sve to da im uskratimo da bi uopšte živjeli.
Vi za Bajrame stavite tri tanjira na sto kao da sam s vama i mislite kako sam morala jer je tamo negdje bolje i kako nisam sama.
Obećavam, dolazim vam s prvim danima ljeta!